LOVĆEN U OČIMA KURT HASERTA (II)

Priredio: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Iz knjige ,,Crnogorske planine” koju su 2004. godine priredili i objavili istaknuti crnogorski botaničari i naučnici: Vukić Pulević, Vasilije Bušković i Danijel Vincek dajmo fragmente neke od najljepših putopisa i zapisa o Lovćenu. Kurt Hasert (1868-1947), istaknuti njemački putopisac i geograf, čiji je rad ostavio neizbrisiv trag u istraživanju Crne Gore. Hasert, je bio je među pionirima koji su krajem XIX vijeka svojim knjigama i radovima posvetili značajnu pažnju Crnoj Gori, predstavljajući je evropskoj publici kroz prizmu geografije i kulture. Njegova temeljna istraživanja počela su 1891/92. godine, tokom kojih je detaljno proučavao prirodne osobine Crne Gore i karakteristike njenih ljudi. Njegov rad uključuje vrijedne priloge o fizičkoj geografiji zemlje, s posebnim naglaskom na kras, kao i doprinos iz oblasti kartografije, zbog čega ga mnogi smatraju ocem crnogorske geografije i kartografije. Kurt Hasert je svojim djelima pružio značajan doprinos boljem razumijevanju Crne Gore u evropskim okvirima, ostavivši vrijedan nasljeđe o našoj zemlji i njenom narodu.

Nakon kraćeg odmora na hladnom izvoru Korita krenuli smo udolinom između Štirovnika i Jezerskog vrha, koju je oživljavalo nekoliko kuća, i nakon što smo ostavili iza sebe jednu izdašnu cistijernu ispeli smo se na strme strane Jezerskog vrha. Osvajanje grebena nije predstavljalo previše teškoća jer jahaći put koga je knjaz izveo do gore, kao i zidovima zaštićeni stepeničasti put doveo nas je ubrzo do male usamljene crkvice (1657 m) koja je bila postavljena na grebenu vertikalnih stijena. U 12 sati stupili smo na dužinom i širinom ograničeni plato kojim se završava ovaj greben a jak vjetar duvao nam je u suret tako da smo se smrzavali  i morali umotati u naše mantile. Nijesmo obraćali pažnju na neprijatnu hladnoću i jedva da smo čuči zviždanje oluje koja je tutnjala oko našeg stajališta, jer slika koja se pružala pod našim nogama učinila je da zaboravimo sve drugo. Ko bi mogao da opiše ovu panoramu premca kojoj kružni pogled sa Durmitora, Vojnika, Ostroga ili Vranjine postaju beznačajni, pa čak i sveobuhvatan pogled s Koma po čarobnoj ljepoti ne može da uporedi. Stvarno jedan poetiski osjećaj koji se na ovim visinama kao i vladici Petru ponovo i opet javlja, sa koga je on kao pjesnik i vladar, dokazani sin Crnih Planina, njegovu malu zemlju, nekadašnje moćno srpsko carstvo i tursko područje mogao da sagleda, gdje je sabrao misli za njegovu poznatu herojsku poemu „Gorski vijenac“, i gdje je on po svojoj želji sahranjen. Na žalost, fina izmaglica uticala je na vidljivost tako da su se udaljeni lanci planina nejasno isticali iz omotača od isparenja, ali, cijela Crna Gora je ležala pred nama kao na nekoj reljefnoj karti. Ovdje se sunce igralo kao pokretnim talasima Boke, tamo je svjetlucala površina Skadarskog jezera, a na horizontu se gibao plavi Jadran. U divljoj raskoši uzdizale su se Albanske Alpe i obalna planina Rumija. Oko je lutalo po beskrajnim nizovima lanaca i dolina, dok su u pozadini snijegom prekriveni šiljci Durmitora i Koma slali posljednje pozdrave. Sa zelene ravnice uzdizala se Podgorica. Male kotline Cetinja, Njeguša i Čeva prekidale su monotoniju u sivilu stijena, a sto metara ispod nas u okruglom kazanu bilo je uspavano jezero Jezerskog vrha.

Teško sam mogao da se rastanem od moćne slike dok smo na lakim nogama žurili jedini mogućim putem prema dolini. Nakon kraćeg puta počelo je spuštanje i udolina, prekrivena kućama, poljima i livadama, proširila se u Žanjev dô. Boka Kotorska prikazala nam se nepromijenjenom, a sa svakom krivinom podnošljive staze dražesni, pun živih boja, pejzaž na morskim plažama dobijao je drugi izgled, dok su gore visoko poneka zelena fleka ili mali bukovi šumarak ukrašavali razbijeni krečnjak, gotovo bez vegetacije. Stigavši u Žanjev dô, imali smo još nekoliko koraka do hana Krstac na novoj cesti i ovdje sam proveo moju posljednju noć na crnogorskom tlu. (Kraj)