Lovćen kao bedem protiv nedostojnih

Ispred plavih kordona, stajala je armija partitokratskih poslušnika i izdajnika, zaslijepljenih ideologijama koje nemaju korijen u crnogorskoj zemlji. Sljedbenici „srpskog sveta“, militantni novovjernici, skrivali su se iza maski lažne pobožnosti. Tmurno su nadirali prema svetom Cetinjskom manastiru, ka mjestu đe su naše svetinje čuvane generacijama, ali tog dana obavijene suzama i molitvama. Pretorijanska garda „novopečenih mučenika“, lica sakrivenih iza masnih brada, zaudarala je na šljivovicu i izdaju, vodeći desant na svetinju. Svoje cipele, blatnjave od nepravde, usmjerili su ka srcu naše duhovnosti, ka Cetinjskom manastiru, mjestu đe se i sama Bogorodica povukla u suze, očajna pred silama nečastivih.

Lovćen nije pokleknuo. Grmio je. Kosti naših predaka, palih za slobodu, drhtale su u znak protesta pred ovim pohodom. Grudi Crnogoraca i dobrog dijela građana Crne Gore obavijene dimom i suzavcem, disale su patriotizam i prkosom. Narod Crne Gore nije plakao od straha, nego od bola pred prizorom izdaje, pred silom koja nije nebeska, već duboko zemaljska, partitokratska, ropska, sluganska. Ovaj dan, kad je luča prkosa izbila na Belvederu, nećemo zaboraviti. Taj dim i plamen ne gori samo na Cetinju, već u srcima onih koji znaju šta je Crna Gora bila, što jeste i šta mora ostati.

Lome se gromovi i danas, tri godine nakon tog sudbonosnog 5. septembra, ali nisu to više samo gromovi nebeski. Lome se misli, riječi, djela. Prkosni i ponosni Crnogorci, zajedno sa građanima Crne Gore i dalje koračaju ka svetoj planini Lovćen, simbolu naše nepokornosti i vječitog otpora. Njihovi koraci odjekuju stazama koje vode do tog zemaljskog trona, tog crnogorskog Olimpa, mjesta đe se spajaju nebo i zemlja, tradicija i prkos. U tišini njihovog hoda čuje se glas prošlosti. Podsjećaju na ono što se ne smije zaboraviti, opominju na izdaje koje su se desile, upozoravaju na snage koje i dalje žele pokoriti ono što je vjekovima bilo slobodno. To nije običan uspon – to je hodočašće, tiha molitva neba a Lovćen je oltar na kojem se pale svijeće sjećanja na žrtve i borbu. Lovćen, taj vječiti čuvar Crne Gore, nije samo planina. On je srce naše Crne Gore, živi spomenik svim stradalnicima, tajnovidcima i mučenicima koji su kroz vjekove ustajali protiv sila koje su htjele potčiniti našu slobodu. I danas, tri godine kasnije, Lovćen grmi, ali grmi i naš narod. Ispod njegovih oblaka, kroz vjetrove koji nose glas predaka, čuje se vapaj pravde, časti i dostojanstva. Koračajući ka tom vrhu, Crnogorci ne idu samo ka planini – oni se uspinju ka idealima slobode, hrabrosti i nepokornosti. Taj tihi hod je više od protesta. To je poruka onima koji su zaboravili šta znači biti slobodan, poruka da Lovćen nije samo kamen, već duhovni stub našeg postojanja. Na svakom koraku, svaki kamen i svaka stijena čuvaju drevne priče o prošlosti o borbi i pobjedama, opominjući sve da se Crna Gora ne savija pred silama koje žele da je pokore, već uvijek iznova ustaje, nepokolebljiva i slobodna.

Militanti, crnomantijaši, sluge i sljedbenici tuđe crkve i tuđe države ostali su poraženi. Njihove namjere, obavijene lažnim plaštom pobožnosti i duhovnosti, razotkrili su prkosni i slobodoljubivi Crnogorci i građani Crne Gore. U njihovom porazu ogleda se istina koju je narod ove zemlje nosio kroz vjekove – da sloboda ne dolazi iz pokoravanja, već iz pobune protiv tiranije, bez obzira u kojem obliku ona dolazila. Halil Džurban, proslavljeni libansko-američki pisac, svojim mudrim riječima oslikava suštinu borbe: „Život bez pobune je kao godina bez proljeća. Pobuna bez istine je kao proljeće u suvoj, neplodnoj pustinji.“ U ovim riječima, koje odzvanjaju snagom univerzalne istine, leži suština crnogorskog bića. Život, pobuna i istina – to je sveto trojstvo koje se ne može odvajati ni mijenjati. Narod Crne Gore zna da svaka pobuna mora imati korijen u istini u borbi za ono što je pravedno i časno, jer pobuna bez istine vodi u ništavilo, kao što proljeće bez plodne zemlje vodi u pustoš. Na Lovćenu, i širom Crne Gore, ostaju riječi, djela i prkos, ispisani kroz istoriju. Prkos prema silama koje žele da nas porobe, prema onima koji su zaboravili da je sloboda najdragocjeniji dar koji je ovaj narod uvijek branio, ma koliko cijena bila visoka. Do konačne slobode, koja je uvijek bila naklonjena Crnogorcima i građanima Crne Gore, ostaće vječni otpor i ponos. Lovćen, kao vječiti simbol slobode i nezavisnosti, stoji visoko nad nama, kao podsjetnik da smo uvijek bili i uvijek ćemo biti, narod koji se ne savija pred tuđim uticajima. Naš put je put prkosa, hrabrosti i istine – put koji vodi ka slobodi koja nikada nije bila poklonjena, već uvijek zaslužena.