LOVĆEN 1952–2025 PRIČA O USPONU PONOSU I PADU POD POLITIKOM

(Podsjećanje na 5. avgust 1952. godine, kada je Lovćen proglašen nacionalnim parkom)

 Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Tog 5. avgusta 1952. godine Lovćen je proglašen nacionalnim parkom datum vrijedan najvećeg poštovanja i sjećanja. Time je naša Sveta planina, kako je od milja zovem, postala zaštićeno područje i započela svoju novu epopeju pod okriljem države. Kroz naredne decenije, prolazeći kroz različite društveno-političke sisteme, Lovćen je imao sreću da njime upravljaju posvećeni vizionari  neimari i izuzetni pojedinci koji su ugradili sebe u temelje njegove zaštite. Zahvaljujući njima, već u prvim godinama park je uređen stazama, klupama i vidikovcima, a posebno je bilo značajno kaptiranje izvora na Ivanovim koritima, kako bi se sačuvala dragocjena voda za posjetioce i one koji su boravili na katunima. Bila je to borba da se sačuvaju bogati ekosistemi Lovćena njegova jedinstvena flora i fauna u čemu se, korak po korak, i uspjelo uprkos mnogim izazovima. Važno je istaći da Lovćen, smješten na razmeđu tri klime (primorske, kontinentalne i planinske), posjeduje izuzetno bogat i raznovrstan živi svijet, sa oko 1.158 vrsta biljaka od kojih mnoge endemične, rijetke, ljekovite i medonosne što čini  gotovo trećinu flore Crne Gore

Toliko prirodno bogatstvo zavređivalo je i tada, kao i danas, najveću brigu i zaštitu. Novo poglavlje za Lovćen otvoreno je 1974. godine. Tada je, poslije dugotrajnih priprema i graditeljskog poduhvata, na najvišem vrhu Jezerskom  28. jula 1974. godine svečano otvoren Njegošev mauzolej, sazdan po projektu i zamisli čuvenog vajara Ivana Meštrovića. Taj čin predstavljao je krunu višegodišnjeg napora u slavu Petra II Petrovića Njegoša crnogorskog vladara i pjesnika čije se stvaralaštvo poredi sa Homerovim, Danteovim, Šekspirovim, Geteovim. Izgradnja mauzoleja na Lovćenu bila je i prelomni trenutak Lovćen od tog doba postaje sve poznatija i posjećenija destinacija, svojevrsno mjesto hodočašća za turiste i poštovaoce crnogorske istorije. U proteklih pola vijeka milioni posjetilaca popeli su se serpentinama do Lovćena, diveći se njegovim prirodnim ljepotama i kulturno-istorijskim znamenitostima. Lovćenske serpentine, stari put koji vijuga od Kotora ka Njegušima, već odavno su legenda graditeljstva i dio su identiteta ovog kraja sa vidikovaca na putu pruža se nezaboravan pogled na Boku Kotorsku, to “kameno more” kako ga je Bernard Šo opisao. Uz mauzolej na Jezerskom vrhu, Lovćen je postao simbol ponosa mjesto đe počivaju kosti “crnogorskog Homera” Njegoša, i đe se susreću istorija i priroda u jedinstvenom skladu.

Nažalost, od početka devedesetih godina pa do danas svjedoci smo sunovrata Lovćena. Nakon raspada ranijeg sistema, kada je struka decenijama predano brinula o parku, nastupio je period u kojem stručnost i vizija bivaju potisnuti, a politikantstvo i lični interesi zauzimaju njihovo mjesto. Iako su pojedini entuzijasti i profesionalci i u takvim okolnostima činili čuda (nerijetko sa malim brojem ljudi i skromnim sredstvima postizali velike rezultate), opšti trend je bio zabrinjavajući. Slobodno mogu reći od devedesetih do danas Lovćen je postajao sve ugroženiji posebno njegova dragocjena flora i fauna usljed samovolje političkih moćnika, prvo onih iz prethodnog režima, a zatim i ovih potonjih. Voljom vlastodržaca koji su olako žrtvovali javni interes zarad profita i uticaja, Lovćen se počeo urušavati, razarati i uništavati. Ono što je generacijama brižno čuvano, počelo je da se rasipa pred naletom neplanske i neodgovorne eksploatacije. Prvi veliki udar došao je izgradnjom dalekovoda od 400 kilovolti koji prolazi dužinom od oko 11 kilometara kroz srce NP Lovćen. Ova masivna elektroenergetska infrastruktura nepovratno je narušila prirodu parka tokom radova i postavljanja stubova uništena su brojna staništa, posječene šume i iskopani tereni, a pejzaž i ambijentalne cjeline duž trase teško su degradirani. Umjesto da nacionalni park bude zona đe se čovjek prilagođava prirodi, desilo se obratno gruba intervencija u prostoru koja je ostavila ožiljke na ovim svetim prostorima. Međutim, tu priča nije stala.

Drugi, još teži udar uslijedio je izgradnjom turističke žičare (gondole) Kotor–Lovćen, sa polaznom stanicom u kotorskom naselju Dub i izlaznom tačkom na lokalitetu Kuk na Lovćenu. Projekat reklamiran kao spoj mora i planine, Kotora i Lovćena, zapravo je trajno unakazio pojedine djelove Lovćena buldožeri su zauvijek uništili staništa rijetkih biljnih vrsta, presjekli migratorne puteve divljači, razrovane su padine i osjetljivi djelovi ekosistema  sve u svrhu profita sumnjivih biznismena i konzorcijuma koji stoje iza tog projekta. Fotografije terena poslije radova na žičari zaista lede krv u žilama pristupni putevi i betonske baze stubova iskasapili su pejzaž Lovćen ostavljajući za sobom pustoš đe su nekada bile netaknute livade i šume. Ni to nažalost, nije sve. Energetska kompanija CEDIS (Crnogorski elektrodistributivni sistem) izvršila je dodatnu devastaciju na strogo zaštićenim padinama katuna Bižaljevac, pa čak i u kontakt zoni Žanjevog Dola – predjelu koji je dio šireg područja kotorskog regiona pod zaštitom UNESCO-a .

 U želji da obezbijede napajanje žičare i drugih komercijalnih objekata, probijeni su novi putevi i razrovana planina čak i unutar svjetske baštine. Time je narušen ne samo nacionalni park, nego i ugled države pitam se, kakvu poruku šaljemo svijetu kada ni UNESCO zaštita ne može obuzdati naše investitore i vlast da nasrću na ono najvrijednije što imamo? Upravo u području Žanjevog Dola i katuna Bižaljevac đe su nekada vladali mir i divljina  sada zjape posjekotine i bespravno izgrađene trase koje paraju srce Lovćena. Danas se povodom još jednog rođendana Nacionalnog parka Lovćen, moramo suočiti sa sumornom realnošću Lovćen je pod novim, možda i najopasnijim udarom do sada. Planiraju se dalje komercijalne eksploatacije i gradnje (pominje se čak i dodatna infrastruktura poput smještajnih kapaciteta, novih puteva, pa i nastavka izgradnje žičare) koje prijete da dokrajče ono što je ostalo.

Stiče se utisak da je Lovćen trenutno u gorem položaju nego ikada ranije u modernoj istoriji čak gore nego u vrijeme austrougarske okupacije Crne Gore 1916. godine, kada je ova sila sa stotinama topova zasula Lovćen granatama. Lovćen je u Prvom svjetskom ratu izdržao udare 686 oruđa i preživio oganj neprijatelja, ali danas posustaje pod naletom domaće nebrige i gramzivosti. I dok se nekada glas struke i nauke jasno čuo i poštovao (još 1959. izrađen je prvi prijedlog proširenja granica parka radi bolje zaštite danas ga jedva da ko sluša.)

Politički oligarsi samozvani “oslobodioci” prirodnih resursa nastavljaju da nameću odluke koje urušavaju sve prirodne i ambijentalne vrijednosti Lovćena. Osim rijetkih glasova entuzijasta i pojedinaca koji upozoravaju na ekocid koji se dešava, vlada gotovo zavjereničko ćutanje. Institucije koje bi trebalo da budu zaštitnici parka često su nijemi posmatrači ili čak saučesnici, dok se na Lovćenu odvija planska devastacija. Time se direktno udara na simbol našeg nacionalnog identiteta  planinu Lovćen, koja je kroz vjekove bila nadahnuće pjesnicima, slikarima, borcima za slobodu, a danas je svedena na komercijalno sredstvo za brzu zaradu sumljivih investitora.

Pri svemu ovome, ne smijemo zaboraviti ni ljude koji su Lovćenu posvetili svoje živote i koji su zadužili i park i državu. Stiče se utisak da je Nacionalni park Lovćen zaboravio sopstvene velikane. Đe danas spominjemo Krsta Pejovića (1862–1940), prvog crnogorskog botaničara rodom sa Njeguša, koji je još krajem 19. vijeka sakupljao biljke po Lovćenu i učinio da ime Crne Gore odjekne u evropskim naučnim krugovima? Bez njegovog pregalaštva i saradnje sa stranim naučnicima, teško da bi flora Lovćena bila tako dobro dokumentovana. Čuveni češki botaničar Jozef Rohlena (1874–1944), koji je proučavao floru većeg dijela Crne Gore, upravo je uz pomoć Krsta Pejovića temeljno istražio Lovćen i druge planine. Rohlena je u svojim radovima opisao stotine biljaka sa Lovćena, a jednu dotad nepoznatu vrstu nazvao je po samoj planini – Lamium lovcenicum  trajno ugraviravši Lovćen u taksonomsku mapu Evrope. Danas, nažalost, malo ko zna za ta imena: Krsto Pejović i Jozef Rohlena zaslužuju da budu učeni u školama i slavjeni kao pioniri prirodnih nauka kod nas. Takođe, gotovo je kolektivno sjećanje izblijedjelo na jednu izuzetnu ženu koja je cijelu sebe dala Lovćenu dr Koviljku Tomić-Stanković. Riječ je o prvoj ženi doktoru bioloških nauka u Crnoj Gori, koja je šezdesetih godina prošlog vijeka provela čitave sezone istražujući flora i vegetaciju Lovćena. Koviljka je doktorirala 1964. upravo na temu Lovćena, a rezultat tog rada bile su tri obimne publikacije posvećene flori planine. U dvotomnoj monografiji “Flora Lovćena I & II” (1970, 1972) popisala je ukupno 1158 vrsta biljaka na Lovćenu, od čega čak 122 vrste nove za nauku  ogroman doprinos botanici. Njena istraživanja otkrila su i brojne nove biljke Na Lovćenu i primorskoj podgorini i dopunila razumijevanje vegetacijskih zajednica Lovćena. Glavno djelo Koviljke Tomić-Stanković, “Vegetacija Lovćena u Crnoj Gori”, i danas je osnov svake ozbiljne studije o ovom području. Nažalost, ova heroine lovćenskih visina gotovo je pala u zaborav prva žena doktor botanike u Crnoj Gori nema ni ulicu ni spomen-ploču u državi koju je zadužila svojim radom. Ni na Cetinju, đe je predavala i istraživala, nema obilježja u njenu čast. Kao društvo smo pali na ispitu čuvanja uspomene na Koviljku  i nju i druge velikane Lovćena moramo otrgnuti od zaborava. Oni su svojim srcem, znanjem i entuzijazmom ugradili sebe u svaki kamen i svaku stopu ove planine, a najmanje što im dugujemo jeste trajno poštovanje i sjećanje. Zaboravili smo Vukića Pulevića, neumornog entuzijastu Lovćena. Zaboravili smo Miša Anđelića i njegovu viziju planinskog turizma. Zaboravili smo Zlatka Bulića, predanog čuvara prirodnih vrijednosti. Zaboravili smo Đoka Popovića, prvog direktora Nacionalnog parka Lovćen, čovjeka koji je među prvima u Crnoj Gori shvatio značaj očuvanja  sveog Lovćena. Zaboravili smo Dimitrija Pejovića, mirnog gorštaka kulture i prirode. Zaboravili smo i Baćka Uskokovića,  koji je srcem i djelom posvećen Lovćenu. Zaboravili smo putopisce, književnike, filozofe  sve one koji su o Lovćenu pisali sa ljubavlju i poštovanjem, pretvarajući njegove litice u stih, njegove sjenke u misao, njegove tišine u značenja. Zaboravili smo da se Lovćen ne čuva samo rampama i zakonima već sjećanjem, riječju i zahvalnošću. Zaboravili smo na mještane Konaka, Očinića, Kruševice, Njeguša  te čuvare kamena i ognjišta, čuvare običaja, jezika i pamćenja. Zaboravili smo one koji su zemlju obrađivali, stoku hranili, a Lovćen nosili u grudima kao zavjet predaka. Zaboravili smo da smo Ljudi bića odgovornosti, zahvalnosti i poštovanja. Zaboravili smo.

A zaborav je najdublja rana koju narod može nanijeti sopstvenoj svetinji. Zaboravili smo da smo Ljudi. „O, kako to gordo zvuči Čovjek!“ zapisao je Maksim Gorki u istoimenoj drami (Na dnu, 1902), otkrivajući svu veličinu, ali i odgovornost tog imena. A mi smo do tog dna stigli prije svih drugih. A Maksim Gorki je zapisao: A Ludwig Fojerbah nas je upozorio: „Samosvijest je ono što čovjeka čini čovjekom.“ (Das Wesen des Christentums, 1841). Bez nje, prestajemo biti bića duha i postajemo  potrošači zaborava.  U čovjeku, uprkos slabostima i posrnućima, još uvijek ima više onoga što zaslužuje divljenje nego prezir samo ako znamo đe da gledamo. Lovćen nas tome uči vjekovima ćutanjem koje ne sudi, visinom koja ne ponizuje, postojanošću koja podsjeća da dostojanstvo nije u riječima, već u držanju. Ali da bismo to viđeli, moramo ponovo postati ljudi vrijedni planine kojoj se obraćamo.

Vjerujem, ipak, da će i ovo VRIJEME NEVREMENA PROĆI. Vrijeme bespravlja, neodgovornosti i grubih političkih odluka biće smijenjeno nekom novom erom, erom u kojoj će Lovćenom upravljati ljudi od znanja, vizije i ljubavi, a ne partijski podobnici i investitorski lobiji. Lovćen mora da preživi. Preživio je i gora vremena, preživjeće i ovu fazu ljudske pohlepe. Duboko vjerujem da u Crnoj Gori postoji kritična masa svijesti entuzijasti, stručnjaci, zaljubljenici u prirodu koja neće dozvoliti da simbol naše države zauvijek propadne.

Ti ljudi, ma koliko sada bili marginalizovani, ponovo će dignuti glas i izboriti se da Lovćen ponovo postane ono što jeste: sveta planina i nacionalno blago, a ne roba na tržištu. Na kraju, obraćam se lično Lovćenu  toj vječnoj i vječitoj inspiraciji i gordoj planini: Moj Lovćene, srećan ti Dan nacionalnog parka! Toga dalekog 5. avgusta 1952. postao si zvanično zaštićen, ali za mnoge od nas ti si odvajkada bio zaštićen u našim srcima. Oprosti nam na grubosti i nemaru, izdrži još malo. Doći će dan kada će tvoje stoljetne šume ponovo šumiti slobodno, kada će tvoja divljač mirno hoditi svojim stazama, kada će se umjesto bagera čuti samo vjetar kako pjeva tvoje pjesme. Živjeće Lovćen i nadživjeće sve one koji ga nisu znali cijeniti. Neka nova pokoljenja uče na našim greškama i neka ti vrate ono dostojanstvo koje su ti otimali. To je najmanje što zaslužuješ, ti simbolu naše slobode, identiteta i prirodne ljepote. Srećan ti praznik, Lovćene, i još mnogo godina da nam poživiš prkosan i slobodan! A ja ću i dalje nastavljati da pišem o tebi AKO BOG DA!