“LOVAC” – ILI U TRAGANJU ZA IZGUBLJENOM KAFANOM

“LOVAC” – ILI U TRAGANJU ZA IZGUBLJENOM KAFANOM

Piše: Željko RUTOVIĆ

Povremeno, u prolazu, sretnem te ljude sa kojima sam više od dvije ipo decenije dijelio prostor, ambijent i atmosferu nekadašnje poznate podgoričke kafane ” Lovac”. Kafane koja je, na žalost njenih gostiju, nakon dugog staža zatvorila svoja vrata poslednjih dana decembra 2025.  Pričam sa tim kafanskim bratstvom koje je jednoglasno u duhu, misli, nostalgiji i osjećaju traganja za izgubljenom kafanom. Baš tako. Hamletovska dilema – sa kojom novom kafanom biti, ili bez „Lovca“ kafanski ne biti. Ali, tropska biljka ne raste u surovosti planinskih visina. Tamo gdje ste pustili kafanski korijen, on tamo i ostaje. Zato  je  i riječ o tom traganju za stabilnim kafanskim tlom. Mnogo toga trebalo se poklopiti u hemiji socijalnog jedinjenja imena “Lovac“ i njenih poznatih rodonačelnika, porodice Arapović,  Đoka i Toma.

Kao po običaju, stvari se bolje i jasnije vide sa distance. Takva spoznaja nam govori šta je nama, redovnim gostima bio „Lovac“. Svakako više, i to mnogo više od kafane. Jer, znamo, kafana ima mnogih i raznih. Neke se brzo zaborave. Ali kultura sjećanja sa razlogom ide ka „Lovcu“.  Zašto, znaju oni koji su tu svakodnevno boravili, tihovali, meračili, pričali u širokom tematskom luku. „Lovac“ od dokolice do mistike. I tako od jutra do  noci. „Lovac“ – hedonija duše za svakog.

I sa te distance od nekih dvadesetak godina ostaju nezaboravne slike u kojima dramaturg, književnik, harizmatik Bota Koprivica i ugledni košarkaški funkcioner i privrednik Željko Cerović listaju nikšićki fudbalski vremeplov – a ko je bio u toj igri bolji od Bote, pa košarka, pa ulice, Sočica,Vardarska, Hrvatska, Narodnih heroja, u kojima se, u svakoj od njih ispisao životni roman sa više generacijskih izdanja koja su dala dušu gradu. I nezaboravna njihova sjećanja na svjetsku odbojkašku legendu Skala Gvozdenovića, pa riječi o rediteljima Boti i Živku Nikoliću. Pa opet tu sa njima za stolom ugledni profesor  dr Novak Nona Jauković, pa prof.dr Vlado Komnenić, pa književnik Pavle Goranovic, pa prof.dr Filipović, Boro Marković, Gaga Kotri, Vlado Pavićević, Ratko Tomašević, Čedo Dubljević…veliko sjećanje na njih, na legende i jedno doba u kome kafana bijaše institucija, arena duha, politička agora i jos mnogo toga što bi svaka velika kafana za sebe poželjela. A danas, šta se želi…no, druga je to tema. Ajmo u traganje za izgubljenom kafanom….onom koja je izgradila socijalni sistem svakodnevice, rasporeda  vremena, običaja, kulture dokolice, opuštenog razgovora između nekolika stola, kulture samoće…šta bi tu tek sociologija kafane i radoznalog istraživačkog duha mogla i spoznati i otkriti.

Hronika “Lovca” uostalom, hronika je Podgorice, na čijoj se je mapi ova kafana ucrtala kao njen prirodni biljeg raspoznavanja klasike koja nadrasta, i to visoko, sve prolazne ovovremene plastične trendove. Pa pitanje oblika sjećanja i zaštite kafane, te prave, kao naše baštine. A u “Lovcu” ostala je jedna velika ljudska, duhovna i intelektualna bastina koja je posebno u prvoj deceniji ovog vijeka nosila tu luču sa čijim imenima bi se ponosile i najuglednije evropske kafane. Da li znamo i pamtimo, kao što trebamo pamtiti savremenike koji su svoju veličinu, ljudsku i profesionalnu poput uglednog doktora – kardiologa, akademika, predsjednika DANU  Aleksandra Saše Mugoše i drugih, ugradili u veličinu hronike i baštine trajanja “Lovca”.

Poput dobrog duha, veliko poštovanje zaslužuje Tijana – Tiki,  koja je svojom blagošću, kulturom i osmjehom brinula o svakom gostu. Bez obzira da li je tu prvi put ili pak da se radi o jednom od stalnih gostiju. A kad smo kod stalnih, ostaje  nam iz „Lovca“ gotovo ikonička slika vedrog i hitrog čika Dima, čovjeka starog džentlmenskog manira, koji rado bijaše viđen i poštovan od svih gostiju ove kultne  podgoričke kafane.

Tek, traganje za nostalgijom ove kafane, govor je njene vrijednosti i ucijepljenosti u mikrosociološki svijet koji se prenosi u novo nasljeđe nekih novih svjetova po kojima ćemo se  kazivati. I da, dokle god traje traganje za izgubljenom kafanom, trajace i taj topli duh “Lovca”.

Konačno, svi svjetski gradovi prepoznaju se i po svojim kafanama, bivšim i sadašnjim.  A mnogo bivših ide u budućnost neispričanih priča.

Pamtiti kafane i njihovu sociologiju u konačnom znači pamtiti nas same i naše tragove.