Ljubljenje, pljuvanje, pa lizanje

Možda se crnogorska vlast zajednički zagrlila, mada ni tada iskreno, jedino nakon proglašenja izbornih rezultata 30. avgusta 2020. godine? Ali, ajmo reći da jeste i da je to trajalo najkraće moguće, samo za javnost, ionako zbunjenu prilično iznenađujućim dešavanjima i strahom istovremeno što će se dešavati nakon svega. Hoće li biti rata i što nas jadne čeka nakon ovoga što se dogodilo i što će se tek čudom dešavati u godini u kojoj smo pratili veće čudo neviđeno od onoga iz filma legendarnog Živka Nikolića.

Ovo je „ljubav“iz interesa, i to nije nikome novost. Više se vlast međusobno mrzi i napada nego što mrzi prethodnike. Ni to nije nikakva novost. Znajući aktere vlasti na političkoj sceni Crne Gore, uključujući novoformiranu političku partijsko-popovsku strukturu, međusobna mržnja je ustvari međusobna saradnja u uslovima kad treba čuvati opstajanje po svaku cijenu. Pa i cijenu terorizma i agresije na građane Cetinja u krvavoj borbi specijalaca vlasti da omoguće srbijanskom popu da sleti na livadu ispred Cetinjskog manastira kako bi se nedostojan ustoličio tamo đe mu mjesto nije.
Mrze se, ili međusobno ne trpe, ako je kome lakše prihvatiti ovo tumačenje u koalicionoj tvorevini.
Jer, Bečić bi htio da bude Milo, a ne može nikako doseći mu ni do pupka. Abaz bi makar da postane Bečić i to mu je već kompleks od onoga što ni dva puta on ne može biti Milo, ali bi možda mogao Ljaljo. A ni jedan onoga drugoga ne može očima viđet.
Mnogo više od uzajamne mržnje ovog dvojca je ona koju prema njima ośećaju Andrija Mandić i Milan Knežević. Zato što su njihovi stavovi otvoreni, potpuno jasni, pa kome se sviđa-sviđa. Njima je Srbija cio svijet. A ovi drugi bi malo tako a više onako.
Tu je naravno i nedosanjani san Nebojše Medojevića. Njegova neskrivena želja da bude prvi policajac države i da hapsi sve po spisku, da im sudi i presuđuje, nikako ne može da prođe. Ne da Zdravko FRONTU ni da priviri, jer njemu to ne daju neki iz Evrope. Medo vrišti i pokazuje da je njegova mržnja ustvari manifestacija izraženog kompleksa što 30 godina, koliko se bavi neuspješno politikom, ne predstavlja ništa što bi zavrijedilo minimum pažnje. Pa ni njegove bombastične izjave o strašnom kriminalu ministara eksperata nove vlasti za čije malverzacije i pljačku nudi „neoborive“ dokaze.

Jedino je ćutao obezbijeđeni sa svake strane Miodrag  Lekić. Gospodin sa diplomatskim manirima. Śedi i ćuti. Pročita novine, svrati do skupštinskog restorana. I to je to. Mučio se, grčio da konačno progovori i prigovori Krivokapiću za sve loše što ovaj čini bez prestanka, od dana dolaska na čelo izvršne vlasti. Imao je Lekić „moralnu“ obavezu da to učini, jer od države skube veću platu od ostalih poslanika samo zbog toga što je Amfilohije, idejni tvorac ove koalicione papazjanije, naložio da se ne bacaju sa trpeze ni one mrvice na koje niko ne bi obratio pažnju i koje bi se otresle sa tavaje, a ne kupile da se živome daju. Potpuno ispravna logika prvog popa Srpske crkve u Crnoj Gori je bila da treba sakupiti sve na gomilu, a ona će zbirno donijeti rezultat na koji se čekalo 30 godina. Zbog toga danas u okviru Demokratskog fronta imamo Novu srpsku demokratiju, Pokret za promjene, Demokratsku narodnu partiju, Socijalističku narodnu partiju, Pravu Crnu Goru, Ujedinjenu Crnu Goru, Radničku partiju, Partiju udruženih penzionera i invalida, Jugoslovensku komunističku partiju, Srpsku radikalnu stranku, Stranku penzionera i invalida i socijalne pravde. Mnoge od njih su u koaliciju unijele tek po dio procenta, ali im je to od prvoga popa tada donijelo ulazak po dubini u sve institucije sitema. Posao su dobili đeca, žene, tetke, ujine, strine, majke i očevi, kumovi, prijatelji i partijske kolege. SVI, nego što! Direktori, sekretari, članovi savjeta i upravnih odbora. Nego kako!
Ove partije oko Frnonta, ali ne samo one, bi sa Srbijom ili bolje pod Srbijom, slijedeći rusku anti NATO politiku, onu istu koju plasira Srpska pravoslavna crkva i tamo i ovamo. Na čelu ovog tvrdog kleronacionalističkog bloka je Amfilohije postavio onekud izvučenog Zdravka Krivokapića, nepoznatog široj javnosti pa i građevinskoj inspekciji koja pojma nije imala da on, pored stana velikog gabarita dobijenog od Univerzizeta Crne Gore u Milovo doba, ima i nelegalno sagrađenu kuću u Boki Kotorskoj. Kako stvari stoje, inspekcija ni dan danas ne može da utvrdi tačnu lokaciju Krivokapićevih dvora, ali traga i dalje, što je u cijeloj priči pozitivno.

No, vrnimo se Lekiću. Ovaj političar za sve sisteme i sve partije, što dokazuje njegovo političko djelovanje od liberala u DPS-u pa do umjerenog desničara u DF-u, potom lidera partija demo s varijante, u čiju snagu i namjere vjeruje tek manji dio jednog procenta glasača, nije više mogao da trpi očigledne posljedice Krivokapićevog vladanja. Ustao je glasno i jasno, valjda misleći da je Krivome brzi kraj. Premijera su napadali svi redom, osim Demokrata. Čak jednom i Dritan. Pa bio je osnovni red da se čuje i riječ Miodraga Lekića po pitanju Zdravka Krivokapića. Onako snažan u pojavi i glagoljiv u naraciji lider Demosa je Zdravkov nastup u crnogorskom parlamentu polovinom juna ove godine, kada je ovaj saopštio svima u lice da u skupštini vlada nemoral i političko licemjerje, a potom napustio plenarnu salu, okarakterisao “kafansko-prostačkim”i poručio mu da je klovn, pajac politički koji više nema podršku većine. Makar ne njegove, kako je eksplicitno saoopštio. Lekić je za premijera kazao da je nedostojan za vođenje državnih poslova i da je do sada taktizirao, zbog čega se loše osjeća.
To je bilo u junu a danas je oktobar. Lekića, političara „čvrstog“ stava i jake riječi vidimo ovih dana na pregovorima o rekonstrukciji Vlade, koje je zakazao upravo onaj kojega je on isti nazvao nedostojnim, klovnom i pajacom i jasno mu poručio da nema više njegovu podršku. Ali, ne lezi vraže. Ako ode Krivokapić, ide se na izbore pa neće moći set privilegija. A ni riječ više nije ono što je nekada bila.
Zato služi pognuta glava koju Lekić „dostojanstveno“ drži kao dokaz vrijednosti njegove zadate riječi.

Nije Lekić jedini. To što je Medojević govorio o ministrima iz nove vlasti i samom premijeru, teško da bi pas s maslom polizao. A evo samo dio onoga što je govorio za nepunu godinu. U januaru je Medojević poručio je da neće glasati ni za jedan zakon aktuelne vlade dok se ne utvrde sve okolnosti, kako navodi, “tajnog zaduženja države” i dok ministar Milojko Spajić ne podnese ostavku. Slagao je. Ministar nije podnio ostavku a ni Medojević mu nije uskratio povjerenje.
Za istoga ministra ovaj isti u DF-u lider PzP kazao je da se niko za kraće vrijeme od njega nije više nakrao, a za premijera i Spajića je tvrdio da su uzeli oko 10 miliona eura provizije od astronomskog zaduženja Crne Gore.
Medojević nije puštao Spajića ni kad je ovaj kupio mercedes, tvrdeći da ga je kupio ukradenim novcem i da će moći jedino da ga vozi unutar zarvorskog kruga u Spužu.
Da li je Medojević, koji je mogao da obori vladu kada je god htio, a nije htio nikad, toliko nebitna ličnost da mu ni tužilaštvo ne vjeruje, pa ni formalno makar ne preispituje izjave i tvrdnje koje su, kad bi se dokazale, predstavljale teška krivična djela, nije poznato. Možda jeste, a možda i nije. To ipak ostaje za neka druga vremena. Danas Medojević pregovara sa Krivokapićem oko nove vlasti. I ne crveni. A i kako bi kad ne može.

Najsmješnije je kada nekoga napada ili brani izvjesni Marko Milačić, lider ispodprocentne Prave Crne Gore, čije je najveće političko dostignuće što je ženu zasposlio u Vladu. Ne zato što mu je žena, nego zbog činjenice da je čovjek i kadar istovremeno. Argument za poštovanje.

Branko Radulovi, ispričana priča. Karakter i radno osigurana porodica. Igrani film u nastavcima.

Milan Knežević je napadao Krivokapića da kolaborira sa DPS-om a ovaj DF da zajedno sa DPS najdirektnije dogovara obaranje Vlade i Skupštine Crne u cilju raspisivanja novih parlamentarnih izbora. Knežević je saopštio da Krivokapić više nema njegovu podršku. Ali, izgleda da ipak ima.

Ima za ovu temu materijala koliko god želite. Ljubljenje, pljuvanje pa lizanje. Princip regate, što god to značilo.

Žestoki uzajamni napadi Demokrata i URE. Udarci ispod pojaca, crno na bijelo, da crnje ne može biti, ali ne na bijelo nego takođe na crno. I sve u krug. Da bi, ako rekonstrukcija ne prođe i ne dogodi se, po riječima potpredsjednika URE Konatara sve ostalo isto kao do sada. Vlada ne funkcioniše, ali radi. Skaču cijene i sve manje je novca. Nema više ni ona tri litra ulja, kukala nam majka.
Tresla se gora, koju je možda pomjerio Krivokapić, rodio se miš.
Čik pogodite o kome je riječ? Znate kako izgleda miš a kako ON,  pa upotrijebite maštu. Ako vam je od nje ostalo bilo što.

Slavko Mandić