Ljetna kartolina crnogorskog turizma

Pogled na Bokotorski zaliv (2)

Piše: Dubravka Jovanović

Niđe nebo nije nije plavo kao iznad Crne Gore, niti more od tirkiza i smaragda kao naše zalivsko i otvorene pučine diljem crnogorske rivijere.

Niđe ni tišine koju, kako mi je rekao jedan Englez, možete naplaćivati noću, samo ukoliko vam ne udara cajka i prateći instrumenti u kušin ( jastuk).
Davno je svijet prepoznao  čaroliju ove zemlje u kojoj je lijeka i vijeka, što ga je priroda čovjeku dala u amanet.
U dubokoj sjenci maslina dobrota kaplje i mir praljudski.
Putevi se ovdje ukrštaju,pa su mjesečine tople kao grote za uzglavlje zaljubljenima.

Na ovoj staroj zemaljskoj postelji vazda se  mogao  izbistriti mozak  a misao počinuti.
Kosti valja suncem otopliti, a kožu zlatom opiturati. Ovdje čekaju čempresi i tica noćna, žalo i ponta.
I sve imamo u Crnoj Gori. Sve što je božja ruka klesala. Da na ove bande prepoznaš čovjeka i sve čisto u njemu. Dakle, sve imamo osim sebe.

U nevremenu neljudskom, đe čovjek na čovjeka kidiše i đe bi na državu oštricom da je rašiju, na mir i ljepotu treba misliti. Kao na lijek.

Za razliku od takvih misli i shodno obavezi prema prirodi i vjekovima,  mi mislimo na brzu, prekonoćnu zaradu. Ako se može što više u špagove sopsteve a što manje gradu i državi, nebu i moru, gostu i putniku  od čije posjete i utiska nam zavisi turizam i privreda.
Uvozimo tuđe, preprodajemo i na rasprodaju dajemo svoje.
Tišinu bukom prekivamo, čistoću zraka i mora nemarom i sebičnom halapljivošću. Kao  da  neće biti dana poslije nas, ni vode, ni zraka, ni puteva, ni rijeka, šuma, ni planina.
Koliko nam samo malo treba da budemo normalni, a kako nam upravo to malo nedostaje.
Počeću od mjesta na kojima dočekujemo goste, aerodroma i autobuskih stanica.
Kad se ne bi otimali o vlasništvo  i ugrađivali lične interese  i komplekse,  zračne luke bile bi nam elementarno klimatizovane i sa osmjehom ljubaznih činovnika iza stakla na šalterima. Sanitani čvorovi bi mirisali.

Cvjetne aleje, takođe, svježe i zalivene. Stakla besprekorno čista. Restorani sa ponudom za svačiji stomak, zdrav ili bolan.

Nadalje, što bi bilo kad bi bilo, a nema ga ljetima.
Plaže i kupališta, ponte i mandraći, ta mala ogledala morska, kada bi na njima bilo postavljeno dovoljno posuda za otpatke a zaposleni čuvari plaža, ne samo spasioci (koji više piju pivo u  hladovini nego što im je pogled usmjeren u duboko i  u plićak ) bili posvećeniji.  Kad  bi kažnjavali one  koji bacaju kese i limenke u more a svakovrsno smeće ostavljaju iza sebe po plažama. Po pravilo naši i iz regiona. Stranac to nikada sebi ne bi dozvolio, pa ni kada je u državi u kojoj nije obavezno poštovati zakone.
On je čipovan za tu vrstu socijalne kulture.

Ponte i mandraći, bitve i tiraduri, ljupki morski znakovi svjedoče kao okamenjena sidra o prohujalom vrijemenu slavnog bokeljskog  pomorstva.
Danas su elegija starih paluba.
Nemir mi čine njihovi novi krojevi i ružni betonski veštiti u koje bi bogatuni, po pravilu skorojevići, da ih sve obuku, bez milosti.
Kafane i tineli, kamare i kužine na pontama moje Boke danas, da im život uzmu i da ih u pare pretvore. Bez šuga i bez soli da ostanu.

Dobrotom, čijim vijugavim magistralnim putem lete bezglavo automobili i motori. Iscrtani pješački prijelazi su za pogibiju postavljeni. Kao da se neko rugao dok ih je crtao, pa u blizini velikog naselja Daošine svakodnevno i svakonoćno škripa kočnica probija mozak i eustahijevu ušni trubu.

Zebra nacrtana u potpunoj mrtvoj tački, na čijim jedva vidljivim štraftama gotovo niko ne smanjuje brzinu a kamo li se zasutavlja.

Na razglednici i ovoga ljeta gospodnjeg dopisujem:

Šume, jezera i rijeke, te arterije i vene, oči i dubina crnogorskih planina, kada bi imali više markacija i ugodne male restorane u blizini, sa autentičnom hranom iz vode i šumskim plodovima  po obodima. Samo je malo potrebno da budemo npr. Slovenija i kult planine i prirode njihove, koji nose rođenjem.

Evo me opet na more.
Kako preskočiti Perast, taj broš na plišanoj haljini Boke Kotorske.
Dok mu stari zvonik zaustavlja uru na jedrenjake i barok, s jedne strane sjaj i raskoš skupih hotela danas, za klijentelu koja može i hoće da plati nenaplativu ljepotu prirode.  I tu, u starinskoj škrinji  grada od kamena,  priobalnim putem otvorene rupe koje ljetima na istim mjestima, u neposrednoj blizini ekskluzivnih restorana, dočekuju goste.

Prije deceniju grad bez saobraćaja, sa biciklima i malim električnim autima  „plesao je samo jedno ljeto“.
Danas ponovo duž jedinog puta uz more, kolone parkiranih automobila i njihovi izduvni gasovi.

Kotorski grad, kafana od vrata grada do stare vijećnice, duž glavnog gradskog trga ili Pjace od sata, popločana  ugostiteljskim mobilijarom skoro do polovine.

Gungula i ludilo svakodnevno, kad se samo sa jedne grdosije od kruzera sa  po preko hiljadu putnika, rijeka slije u istom trenutku u grad, koji ih ni slučajno infrastrukturno valjano ne može primit. Pa sve miriše na pare i  brzu zaradu, sad ili nikad, za koliko popiju kafu ili jedva pojedu sladoled, ali pod obavezno veceziraju u jedinom gradskom toaletu u jezgru grada.

Suveniri, made in  Kina. Kič i gips, posebna su priča (čast rijetkim) u najviše suvenirnica u gradu koji je izgubio sebe, od jezika i melodije Mediterana, ni pomena od gušta domaćega i malih butiga sa šmekom i mirisom kruva, salame, ribe, robe na metre, cipela, zanatske radnje, gvožđarije, knjižare, slastičarne…

Ni u jednom restoranu na meniju nemate žućenicu npr, paštu kotorsku pravu, (krempitu sa jedinstvenom recepturom) koju samo autohtone Bokeljske znaju da naprave.
Brodet ala Boka, štrudel bokeški, mlada fažoleta na ulje hladna, pašta fažola, pašta šuta, ili balancane prigane. O giricama u škartoc, sa vinom iz bačve, samo možemo sanjati.

Kukuruzi, slatka vuna kao oblaci od cukra, palačinke, brza hrana, hot-dogovi i ostali mali bogovi, za turiste koji sve to imaju na ulicama svojih gradova.

Baš kao i solitere i kule staklene u budvanskom Dubaiju bez mjere i stila, ali sa opranim parama i lopovlukom.

Pa ipak, niđe nebo nije plavo kao iznad Crne Gore, i zato se zagledajmo u rojeve zvijezda u „Noći skuplja  vijeka“, kakve su na ovu bandu kosmosa našeg.

I budimo ljudi prema prirodi i svom potomstvu.