„Lijte kiše, hladne vode, život ode, život ode!“

„Lijte kiše, hladne vode, život ode, život ode!“

Piše: Slavko Mandić

Poskupila varenika i proizvodi koji se od nje čine. I nije što malo, no cijelih 8.5 %. Mrvu proizvodimo, ali mnogo više uvozimo. Pa onda je vlast nekim svojim (ne)poznatim rabotama učinjela da nam domaće bude skuplje od uvezenog, od kojega neki dobro pripunjaju vlastite špagove. A tobož forsiramo akciju: Kupujte domaće! Lažavina kao uglavnom svaka kad smo mi u pitanju.

Da nijesmo ovakvi kakvi smo, metiljavi i jadni, rekli bi – previše je, brate. Dosta više? Ne pristajemo da nas jašete. Počećemo da se ritamo, pa da vidite kako je kad vas jednom zbačimo. Neće vam padat na um da pokušate opet da nas zajašete.

Ali, jok! Nema šanse da će iko prozborit. Svi ćute ka zaliveni. Mi smo narod koji, kako reče Snežana Lakić, na svako poskupljenje samo slegne ramenima. Zato ne treba da čudi što ga niko ne čuje.

Baš tako. Čuje se samo gunđanje i svađanje sa samim sobom. Najviše penzioneri, kojih je 130000. Neđe drugo bi to bila sila, ona glasačka, kojoj bi se političari udvarali. I gledali da ne prećeraju ni u čemu. Ali je ovđe to prije metiljava snishodljiva družina kojoj izvjesni Spajke bači crkavicu ili obeća nekakav Euro model, protiv koje je cjelokupna stručna javnost, ali ne i politika, i priča je završena. Svi se vrnu podosta zakorovljenoj priči o podijeljenom narodu na Srbe i Crnogorce, četnike i partizane, političke popove ili litijaške eksperte. I dok se zapjenili narod kokoda jedan naspram drugoga, više mu oni novci sa kojima je pošao u trgovinu boba ne valjaju.

Poskupio je jogurt, kiśelo mlijeko, pavlaka i razni namazi. Pa će onda redom sirevi, mladi svježi (ricotta, mozzarella, feta, škripavac), iz kojega se ira cijedi, pa kad doma doneseš tu feticu ili dvije, koje si skrpio da kupiš, nema ni po nje. Još je grđe sa polutvrdim sirevima (gauda, edamer, ementaler, kačkavalj). Uglavnom djeluju kao omekšana guma kakva se nekad koristila za opanke. Samo što nije crna no se žuti ka pravi dukat. Prosto ti milina gledat. Može se jest, nije da ne može, ali po fete i dosta je. Da te vilica ne zaboli od žvakanja.

Za ove tvrde i odležane sireve, poput parmezana i Paškog sira nije te mnogo briga. Te ionako nikad ne uzimaš. A taman posla one topljene i dimljene. Da ne zborimo o plemenitim ili o siru iz ulja, pa čak ni o Njeguškome.

-Baš ti je neka vijest, reče mi komšija. Nijesam nikad ušao u trgovinu a da me ne dočekaju neke druge cijene, kaže mašući rukama, začuđen što o tome zborim. Ovo su proizvodi koje možemo da prevarimo, zbori i smije se vlastitom mudrovanju?

-Kako to misliš, za boga miloga?, pitam ga začuđen i zbunjen.

-Uzmeš kilo varenike, kaže komšija, prespeš je u teću od dva kila. Onda dodaš vode s česme još toliko. Razrijediš je i nema više ni masnoća da ti skače. Ljepota božja. I uštediš još od poskupljenja, pobjedonosno će komšija. Isto ti je i sa namazima. Tanko staviš na fetu ljeba, duplo manje no prošli put, i riješio si sve probleme. Ovako se śekiraš i sebi urnišeš život bez ikakve potrebe.

-Ne zboriš ništa o zelju, koje je manito skočio u odnosu na lanjsku cijenu u ovo doba. Ni nafta toliko nije skakala. Kupus je skuplji 124 odsto. Pamidora poskupila oko 105 odsto uvozna, a ovaj ko zna okle druga preko 50 odsto. Da ne zborimo o paprikama čiji je rast 65 odsto. A kako li će tek biti kad krene ovaj eksperimentalni premijerov melodramatični predizborni „Euro model“ sa dvostrukim povećanjem plata, niokle, glasačima koji će valjda znat to da cijene.

Većina oće jer im se oči zacakle kad na trpezu vide duplo više od onoga što su do sad primali.

A za ova povećanja, koga briga više. Neka skaču koliko im volja. Ima se sad pa se može. Ne vrijedi ni činjenica da je godišnja inflacija u Crnoj Gori među najvišima u regionu i Evropskoj uniji (EU), da je evidentno povećanje cijena ovih dana kao i najavljeno dodatno povećanje od 1. januara.

Veselo braćo, poručuje nam vlast, dok se mi nadamo nečemu uz onu čuvenu centralnu srbijansku: „Lijte kiše, hladne vode, Vučić ode, Vučić ode!”. E da je nama kukavcima da i mi neku sličnu zapjevamo. Umjesto ove koju odavno pjevamo: „Lijte kiše, hladne vode, život ode, život ode!“.

Spas bi bio ako bi kako mogli da veličanstvenog umnjaka poljoprivrednog dovedemo na čeono mjesto. Tada bi nam sve ćetalo.

A ošišanka baš briga. Da zakuči još jedan mandate, povećaće plate nekoliko puta.

Pa neka nam zečevi pocrkaju kad vide kolika će tek onda biti cijena zelja, crvenoga, bijeloga i zelenoga.