Leleban za UN

Piše: Slavko Mandić

Vodeća emamcipatorka Vučićeve distributivne države sa unutrašnjim sagorijevanjem, glasovita nova moderatorka srbijanske klerokulture Jelena Karleuša, nekada mrziteljka a sad ljubiteljka srpskog tiranina AV, u potpuno izjednačenom moralnom, estetskom pa čak i fizički sličnom društvu, boravila je ovih dana kod prve novinarske bijede Zapadnog Balkana Milomira Marića. Tik uz nju picousti diktator (ovo prvo po vlastitom kazivanju), a do njega poređali se dubiozni likovi opskurni, zbrkani, nezanimljivi, zamorni, neuvjerljivi, manjkavi, neubjedljivi, prozaični. Sve to i još najmanje tri puta toliko. Ima ih dovoljno, ali ipak fale neki ključni pomoćni likovi. Recimo Vučević, pa Brnabić i serijal Đuka, Martinović, plagijator Mali i veliki preletko Aca Šapić. Ali, što je tu je. Radiće se i sa ovakvim materijalom, pa što bog Vučko da. A daće, zarad naroda koji mu je miliji od njega samoga.
Malo morgen, narode naš šašavi. Uglavnom, njemu je samo on važan. I niko više, sem Karleuše i nekoliko Karleuša iz Crne Gore.
Ko je mogao ovu sprdnju da odgleda, ili makar njen početak, razumio je da su tu, mimo novokomponovane kosovske heroine, razumije se upotrjebljive kao i ostali u društvu, isključivo po potrebi i nalogu samog vlastodršca. Dakle Ivica i Vučićeva Marica, tzv. klovn  Vučićević, a da bi oni bili čuvani i sigurni, doveden je i dugostažni sve i svašta u politici, pijevac sevdalinki za Putina, Ivica Dačić.
Da, da, da. Skoro da zaboravim. Bio je tamo i jedan ovdašnji, sa zadatkom da udari po svojoj zemlji i svome narodu. To što može. A može, viđeli smo. I da grdnim riječima uveseljava skupštinu emisije i blijede aplaudere koji su pozdravljali svoga miljenika i kad su drugi govorili.
Cinik, ozloglašeno novinarsko dno, sve je činio da isprovocira prisutne da reže i laju i pri samom pomenu na Crnu Goru. Orio se studio od kevćanja, jer tu ni približnog kučka s pedigreom nije ni bilo. Uglavnom lutalice, zadovoljne koskom od tiranina. Ovoga odovud, našega teritorijalca nije trebalo pošpicavati. Znajući da tamo o Crnoj Gori, onoj istinskoj i pravoj, niko pojma nema, ovaj se poslužio istorijskim polufabrikatima koji ništa ne znače. Ali neznavenome je i to dosta. Lizač opanaka Vučka despota, iz kojih autokrata nije izašao, niti će ikad, saopštio je pred nezainteresovanim Marićem:
„ Da čitava Srbija zna, još je u Crnoj Gori potomaka onih heroja sa Mojkovca  i sigurni budite da mi ne možemo ni da zaboravimo niti da odstupimo od zajedničke prošlosti kako bismo gradili zajedničku budućnost“. Posprdonska fraza koja je uspješna bila još samo u činjenici da se istorijska istina pretvori u laž i kao takva saopšti onima koji gledaju, da je mojkovački ep u stvari zajednička borba crnogorske i srpske vojske.
A to je samo još jedna strašna podvala srbijanske politike koja je sve učinila da oslabi crnogorska vojsku. Nažalost, zbog prinudnog potpisivanja sporazuma sa Srbijom, koji je zbog ruskog pritiska morao da bude potpisan, našom vojskom je komandovao srpski pukovnik Petar Pešić. On je sve učinio da naša vojska bude više gladna nego sita, bez dovoljno naoružanja i opreme. Crnogorci su hrabro ginuli i branili odstupnicu srpskoj vojci. Mnogo opremljenija i nekoliko puta brojnija austrougarska vojska zaustavljena. Crnogorci su i ovoga puta pokazali čojstvo, hrabrost i junaštvo u epskoj pobjedi za svoju „braću“, kako su vjerovali. Takav fukarluk niko drugi nije ni mogao napraviti. Srbi to čine u svakoj prilici koja im se ukaže, nastojeći da sa lica zemlje  zbrišu Crnu Goru, malu državu koja je u svemu daleko ispred njih. Taj kompleks generacije Srba ne mogu da izliječe do dana današnjega.
Moćnim Austrougarima na Mojkovcu se suprotstavilo 6.500 srčanih Crnogoraca. Austrugarska vojska je brojila 20.000 dobro opremljenih vojnika. O junaštvu crnogorske vojske najbolje svjedoče riječi austrougarskih oficira, učesnika bitke.
Pukovnik Rihter je zapisao da “hrabrost crnogorskog vojnika nema premca u istoriji ratova”. General Hecendorf će kasnije zapisati da se njegova vojska borila protiv junaka iz bajke.
Pukovnik Pešić je ispunio zadatak svoje vlade. Za to je bio nagrađen dobijanjem čina generala. Sramota i bijeda „braće“ koja će se već 1918 pa sve do 1936. godine svetiti Crnogorcima nastrašnijim pogromom koji je jedan narod doživio.
Neutralni posmatrači, kako piše američki Čikago Tribun, koji  su pratili dešavanja na terenu, u svojim izvještajima zapisali su: Pod srpskom okupacijom Crna Gora danas predstavlja mjesto najkrvavijega pokolja u Evropi. Ukoliko se Engleska i Amerika ne umiješaju, niti jedan crnogorski rojalista neće ostati živ. Srbi ih masovno ubijaju“.
Malo se zna i o tome da je cio kontingent američke hrane koju je Huverova administracija poslala Crnoj Gori završila u ruke Srba. A oni, koji su izgladnjivali narod Crne Gore, davali su od te pomoći mrvice, ali samo ako se Crnogorci odreknu svoje zemlje i potpišu lojalnost zloglasnom Aleksandru. Onom Karađorđeviću, ili danas ovom Vučiću, potpuno je sve jedno. Otimali su naše i tada, otimaju i dan danas.Kao zahvalnost za vlastiti spas, srpska vojska je 1918. godine učinila do tada nezapćeni ratni zločin nad Crnom Gorom i Crnogorcima. Ubili su od 1918-1934 9.600 Crnogoraca. Osim najbrutalnijih mučenja, srpska vojska je internirala preko 4.500 Crnogoraca i zapalila oko 5.000 domova i imanja, proćerala iz zemlje preko 4000  muškaraca i žena koji se nijesu priklonili kralju Petru Karađorđeviću. O tome svjedoče arhivske građe.
„Bratski“, nema što.
Naivno vjerujući da će ovaj Crnogorac iz srpske Zete, kod zloglasnog Marića progovoriti makar ovoliko o toj nacionalnoj sramoti jednog „bratskog“naroda i zatražiti od Vučića da u crnogorski parlament uvrsti Rezoluciju o genocidu nad Crnogorcima od strane Srba, jer jedini on to može. Ovaj pripadnik lelebana za spas imperatora u Njujorku, ni da pisne ni da zube stisne.
Uz Karleušu poj zloslute tice ćuka. Pa neka se misle lelebani.