Lančana demoNkratija

Piše: Slavko Mandić

E sprdnje ljudi moji. Vučko okupio proklamatore njegove ideje po različitim teritorijama balkanskog prostora da im pokaže kojom silom raspolaže śutra kad krene u pobjednički Treći svjetski rat. Poređali se avioni, kamioni, tenkovi, rakete. Tu si i dronovi u ime vještačke inteligencije. I živa sila, u ime one druge, ne toliko umne i mudre, na čijem je čelu ON. Na balkonu neophodna gomila malih (ne Siniša) koji čine dekoraciju za plasiranje neophodnog strahopoštovanja, prvenstveno namijenjenog uplašenim suśedima. Jer, od stepena njihove isprepadanosti silinom Vučićeve ratne mašine i indijanskih pokliča zgotovljenih u Moskvi za ovakve prilike, zavisiće finalizacija metodološki izopačenog postavljenja novih kreacija savremenog srpskog zastrašujućeg doba. Njenim izradama rukovodio je lično veliki domaći dron Aleksandar Vulin, dok mu je intonaciju davao tehničko-tehnološki inspicijent Miloševićevog doba, znameniti velosiped ideološke matrice fenomenološkog ljevičarskog neočetništva. Vulin je transparent besmisla, ali upotrebljiv za sprovođenje ciljeva zahuktalog dvopolnog hegemona. Baš kao ostale Brnabićke, izuzetno prihvaćene zbog pokazane vještine brzopoteznog prilagođavanja vladavini vladaoca. Tu su opšteprihvaćene nus pojave partijskog ustrojstva srpskih naprednjaka oivičene Rističevićem, Jovanovim, Orlićem, Bakarecom i kolektivnom onomatopejom fenomena doba zlog.

Na maskiranoj poziciji ON, kao etablirani komandni kadar, posmatra i sugeriše. Dalje od njega svemirske crvotočine, nasmijane samo kad se ON nasmije. Tu su da ga podrže ako u boj krene. Da mu kofu vode daju i naramak zobi. Da preživi u nastupajućem paklu u koji se samosmjestio, uvjeren u apsolutnu pobjedu za sva vremena. Da vidi Putin ko umije i ko može.  Osvrne se da pogleda jesu li još tu  fiziološki rastvori koje je pozvao da ih ponižene dodatno ponizi. I pokaže im ko je bos (gazda). Tu je obavezno mumlalo iz Banjaluke i ovogodišnje novitade, podgorički pipun i koljenica. Iz oka im se vidi da nema srećnijih na zemaljskoj planeti. Zavrijedili su jer su mu dali sve naše. I još će u vreće ako bude sreće, cvile svi u glas dok grme strašni topovi i marširaju još strašniji popovi. Sa sve Prletom na čelu kolone, uz usku stazu planinsku.

Začuđen otkud tamo među njima preśednik crnogorskog parlamenta i njegov sadrug iz istog državnoudarnog ešalona, moguće. Ko zna? Pravda je spora ali dostižna. I ređaju se floskule dok se ne začu grmljavina Jakova slučajnog. Otprilike ovako: Što si to činio ti tamo među njine topove i popove? Je li koljenice? Pojasni mi. Tajac. Srbodvojac začuđen pa onaj većeg intelektualnog kalibra ali sitnije građe, ka iz puške odgovori otprilike ovako: To nas pitaš je li, a da ti Srba nije bilo nikad ne bi postao preśednik. Opet tajac koji se i danas čuje.
Za to vrijeme crnogorski pravosudni sistem ne patiše. Hapsi bez prestanka, istina odabrane, ali u ovoj priči nije važno zašto hapsi, nego koga hapsi. I to ljude koji su se stavili na raspolaganje našim državnim organima kad god zatreba. Ali kako se odbraniti od skay brata Abaza i balkanskog plavog medijskog nepomenika? Nikako, i eto razumnog odgovora zašto se ovo mora činjet. Između je još podosta raznoraznih marifetluka ove vlasti, zbog kojih je bolje Milivoja Katnića i Zorana Lazovića metnuti u Spuž. Sa lisicama vezane, da ih kao najstrašnije kriminalce ponize koliko god mogu više.
Naravno, maskirani policajci, koje ni majka rođena nikad prepoznala ne bi, naoružani kao oni što su bili pred Cetinjskim manastirom 05. septembra 2021. godine, uspjeli su da ugrabe direktoricu Agencije za sprječavanje korupcije Jelenu Perović i na ruke joj metnu lance i katance. Slika koja je svijetu poslata za sva tri slučaja nije se mogla viđeti ni kad je hapšen čuveni Eskobar, ne ovaj što je nama pripao američki, nego onaj drugi Pablo, najveći kolumbijski vođa narko kartela.
Lisice na rukama pristojne građanke, koja bi sama došla da su je pozvali u SDT, poruka je drugačijeg smisla. I prikačiti joj da je službeni auto vozila više no što je trebala, po njihovoj ocjeni. Sve je, i da je tako, a nije, koštalo 60 hiljada eura.
Za to lisice na ruke a što je, pitanje je za Novovića, Glavnog specijalnog tužioca, sa lisicama za Vesnu Bratić, koja je državu oštetila za najmanje 250.000 € jer je nezakonito smijenila 140 direktora vrtića i škola. Pa lisice za finansijske malverzacije smijenjene direktorice KCCG Ljljane Radulović, pa nezakonito postavljenog direktora RTCG Borisa Raonića, koga ni sudske odluke ne mogu da maknu sa radnog mjesta koje nije njegovo, pa za partijska zapošljavanja u ogromnom broju, pa za čašćavanje bivšeg ministra policije Filipa Adžića zaposlene u MUP-u i Vojsci CG, časti ni manje ni više nego 2,4 miliona eura. Pa što je sa duvanskom aferom, nabavkom trajekata bez tendera, sa bratom Abazom u skaj aplikacijama, novcem za lobiranje i ko zna čime još, o čemu državno tužilaštvo još uvijek ćuti.

Zdravstveno stanje bivšeg glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića je alarmantno. Život mu je ugrožen i pitanje je koliko može izdržati stavljajući čestitost ispred života. Novović, sadašnji glavni specijalni državni tužilac ne reaguje na činjenicu da je Katnić nedavno imao teški infarkt i da odbijanje da uzima hranu i ljekove za njegov život može da znači kraj. Ne reaguje pravosuđe ni na pozive koji stižu sa svih strana da Vrhovni tužilac da obavezujuće utpustvo Novoviću i pušti Katnića da se brani sa slobode. I na taj način mu sačuva život.
Neka se śete gospoda iz vlasti kako je baš Katniću takvo uputstvo dao predsjednik Vrhovnog suda Ivica Stanković, kojim su optuženi za državni udar Mandić i Knežević pušteni da se brane sa slobode.
Ova sramota i ljudsko zastiđe, ovi lanci i katanci su slika stanja koja ima svoj vrijeme trajanja. Ništa nije dovijeka. Možda se valja priśetiti Njegševih riječi za sva vremena: Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom!