Kusturičin velikosrpski andergraund

Da se bavio samo filmom, ostao bi zapamćen dovijeka. Emir Kusturica, nažalost, nije mogao da se odupre „šarmu“ velikosrpskog nacionalizma, po čemu ga sve više prepoznaje današnja civilizacija. To je valjda tako kad vam se učini da doma ne cijene dovoljno ono što je svijet umjetnosti klasifikivao kao ekstra vrijednost. Džabe promijeniš i vjeru i naciju. Ili se usaglasiš sa promjenom kao iskorakom od koje ćeš ubirati profit. Kako ko voli da mu se zakači novoostvareno patriotsko dostignuće. Jasno je i tebi, koliko god bježiš od istine, da te novi gospodari cijene samo dok traje potreba za tobom. I to je prirodno. Jer, kad jednom to uradiš, iz bilo kojeg razloga, uradićeš opet. Zato je i potreba za dokazivanjem postala stalna. I uvijek je malo. Što god da kaže neko takav, učini se i njemu, ali i onima zbog kojih je on takav, da je mogao više.

Kusturica se okomio na visokog predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentina Incka zbog toga što je ovaj konačno donio Zakon o zabrani negiranja genocida BiH. Zakonom će se kažnjavati oni koji javno odobre, poreknu, grubo umanje ili pokušaju opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. To znači da će se konačno kazniti svako Dodikovo laprdanje i besprizorno negiranje genocida u Srebrenici, koji je jednom dok je bio neki drugi Dodik, priznao javno i glasno. Razumije se i svih onih ostrašćenika koji ga u Vučićevu stopu prate. Mogao je visoki predstavnik to uraditi i ranije, smatraju mnogi, jer su mu to omogućavala Bonska ovlašćenja, ali je izabrao da to, iz njemu znanog razloga, učini na samom kraju mandata.

Pa što je to u 21. vijeku toliko ražestilo velikog režisera, ali i velikog nacionalistu, da Incka nazove klovnom i uporedi ga sa austrougarskim generalom Poćorekom, ali kao njegovom blijedom kopijom.

Uzbuđen što mu je Incko takao u jedno od tri srca Srbije, novi istoričar srbijanske nove istorije Kusturica je saopštio javnosti da su u dvadesetom vijeku bila tri velika genocida u Evropi. Evo kako izgleda kad Emir, ili kako se već sada zove, kaže što je istorijska istina i što treba učiniti da se ona ispravi:

– Stradali su Jevreji, Srbi i Jeremeni. Jevreji su dokazali genocid nad njima, Jermeni takođe u najvećem delu sveta, a Srbi nad kojima je izveden genocid u Jasenovcu, Gradini, Jadovnu, Starom Brodu, nismo dobili povtrdu pogroma koji je nad nama izvršen. Da li ćemo konačno krenuti u sveopštu, planiranu akciju da pred svetom izvedemo dokaz da smo u svim ratovima u prošlom veku bili žrtve? Sad ili nikad – poručio je Kusturica.

Ima u tekstu ovog nekada filmskog velikana dosta nesuvislosti. Ali, to je problem sa kojim se on suočava i koja će ga, zbog toga, izjedati iznutra. Jer, nije lako biti ono što si možda mislio da nikada nećeš biti, naročito onda kad si kroz objektiv kamere posmatrao kako izgleda laž u realnom životu.

I nije problem u tome što je Kusturica postao Srbin. Pa ni u tome što traži da se priznaju i pravno kvalifikuju stradanja Srba, iako bi time morala da se bavi država. Pa čak ni u izrečenoj neistini da Incko negora ovim zakonim genocid nad Srbima. Njegovo je pravo da tako misli. Problem je  njegova konstataciji da su Srbi žrtve u svim ratovima u prošlom vijeku. Kusturica, bez obzira koliko zaluđen bio, zna da je to laž. Svi sukobi na ovim izmučenim balkanskim prostorima vodili su se upravo zbog politike Srbije da ostvari projekat Velike Srbije, kako je to zamislio Garašanin. Ali, ni to nije naš problem.

Jedan od najvećih genocida 20-tog vijeka je pogrom koji je srbijanska vojska učinila nad crnogorskim narodom 1918. godine. To je zločin koji je zgrozio čovječanstvo. Više od pet hiljada Crnogoraca je ubijeno. Više od toga zatvoreno po kazamatima. Spaljene su im kuće. Pobijene porodice. Zlikovci nijesu šteđeli ni đecu, žene ni starce. Strašne su slike sa kojima se svijet u tom sramnom vremenu suočavao. Porodice spaljene u kućama, ubijano im i živo. Bio je to najkrvaviji zločin toga vremena. Klasičan zločin nad zločinima. Etničko čiščenje sa ciljem da se pobije jedan cijeli narod. To je genocid, kako će se kasnije nazvati ova vrsta zločina u Ujedinjenim Nacijama.
Cilj krvavog Aleksandra, unuka kralja Nikole, podizanog na Cetinju,  bio je da se satru i unište Crnogorci. Da ih nikada više ne bude. Sve je to zapisano u arhivima i svako, u još strašniju istinu od ove koju bilježim bijesan što nam je toliko predaka pobijeno a da ubica nije osuđen, može u to da se uvjeri. Ako su je uništili u beograskim arhivima, naći će te ih u Zadru ili Beču. Tamo sigurno postoje.

Kusturica to zna. Samo što je bolest uzela maha, pa se traže opravdanja za zločine koje počine oni što ih vašim smatrate. A zločin je zločin. Svaki pojedinačno ima svoje ime i prezime. I dok god to ne shvatimo, branićemo ratne zločine i zločince veličati. Da je to onaj  raniji Kusturica, ova tema bila bi plod njegovog umjetničkog kazivanja o zlu kojemu ne smijemo dozvoliti nikada da zakorači u naše živote. Ali, ovo je Kusturica andergraud varijante. Onog podzemlja u kome živi svijest i svijet koji nastoji da odbrani.

Bez sumnje Valentin Icko je napravio pravi posao. Vjerovatno je trebao i ranije. A možda je želio da pruži šansu zakorovljenoj svijesti da se trgne i da razumije poruku razuma. Pa zar nije bilo dosta Dodika, raznih Vučića, prije njih Miloševića. I danas i onda Šešelja, Mladića, Karadžića. Novonastalih Vulina, Rakovića, Antića. Izumrlog Bećkovića. Đe će s njima, kukala im majka. Kao što je i kukala. Svaka, iz svega glasa.

Danas Crna Gora bije bitku da opstane. Pritiska je upravo Kusturičina ideologija. Udara sa svih strana da osnaži i ojača ideju srpskog sveta koju bi pogano da rasplodi na ovim našim prostorima. I da postane dom za vješanje.

Uzalud, poruka je Crne Gore dodikovijancima, popovima i litijašima. Slobodarska Crna Gora, gorda i dostojanstvena neće dozvoliti nikome da joj ugrozi čast i vjekovno postojanje. Neka to dobro znaju svi  koji na nju kidišu!

Slavko Mandić