Kroz mala vrata na Veliku (pljačku) plažu

Piše: Slavko Mandić

Nema nikakvog razloga da crnogorska opozicija, NVO sektor, lokalna vlast u Ulcinju, ekolozi i politikolozi, ekonomski analitičari i pojedinačni politički slučajevi prvobitne koalicione vlasti, a potom dijelom posvađani, napadaju vodećeg Abu Dabi investitora, nadaleko poznatog Mohameda Alabara. Iz njegovih odgovora, koje smo imali prilike da čujemo prije neku veče, sasvim je jasno da on ne nudi ništa Crnoj Gori. Zapravo, njemu nude i nastoje brzopotezno, rečeno šahovskim žargonom, da ga uvedu kroz mala vrata na Veliku plažu, a ako ikako mognu i duboko u zaleđe, ne bi li što očoplili od njegovog velikog bogatstva. Ne, ne daj bože da mislim da se radi o pojedincima iz vrha vlasti, jer su oni tu đe jesu radi zaštite državnih interesa i što ubrzanijeg boljitka građana u svim oblicima. Što oni intenzivno rade, vođeni nepogrješivim instiktom samoočuvanja osobenosti javno-vlastitog partnerstva, sa akcentom na ovaj drugi dio nove ekonomske doktrine vladajuće kaste. Narod ih je tada htio, i kako reče jedna plava iz vlasti prije nekoliko dana, koja izjavama zna da zbuni i samu sebe: „Nas je narod birao da donosimo odluke“, čime jasno objasni neznavenima da pravo vlasti  da donosi odluke, makar one bile i besprizorne, crpi iz njihovih glasovia. Što će reći, ima smisla ona poruka iz parlamenta koalicione vlasti da može da čine sve jer se radi o natpolovičnoj većini. Tako mogu i do odluke koja će, po mišljenju zvanja, znanja i struke, o jadu zabaviti naraštaje Crne Gore decenijama unaprijed, a možda i svih stotinu godina, koliko će najmanje dragulj crnogorske obale biti u stranom posjedu.

O tome nećemo više ovom prilikom. Od samog Alabara čuli smo da on nije potpisnik sporazuma i da vrlo malo zna o cijeloj priči, što mu baš u potpunosti  nijesmo povjerovali. Bilo je tu munjevite brzine za registrovanje njegove firme u Crnoj Gori, koja je poslužila da se domaćim zakupcima uzme hljeb iz usta i za milionske zakupe plaža, a u skladu sa tenderima i zakonima ove države, dodijeli upravo njemu. To je bila ulaznica na utakmicu koju će igrati samo jedan tim, bez tendera i u zaleđu državnog zakonodavstva. Preduzeće za nastupajuću mega kombinatoriku, po principu laži lažo da se veselimo, prvenstveno od stane zemljodavca Singapurca, koji je transparentno saopštio javnosti da će o svemu ovome znati NIŠTA, kako se ne bi opterećivali raznovrsnim varijantama. Tu je on da misli, a kad smisli, brzinom kakva još na ovim prostorima nije viđena, e onda je svima i kuku i leke. Padali su rekordi za dobijanje kompletne dokumentacije i otvaranje računa, koji bi trebao da puni državne, a po onim zlim više neke odabrane privatne špagove? Valjda zato što 35 milijardi bilo čega, a još ne znamo čega, znači toliko da se koja desetina ili čak stotina miliona ne primjećuje golim okom.

Investitor, koji veli da još ne zna oće li to biti u ovom slučaju, kaže za sebe da je dobar čovjek i da želi narodu Crne Gore da budu zadovoljni i da žive bolje. To zbori i premijer, i kad god dnevno zabrljaju u Vladi, na tu „činjenicu“ se pozovu. Tako to funkcioniše. Ako se ne ostvari obećano, valjda je normalno da za to bude optužen narod. I to zato što ne umije da živi bolje. On mu je obezbijedio veće plate i penzije, pa neće biti da je njegova krivica što je pomanitala inflacija i što je sve višestruko skuplje. On je donio prvu milijardu iz Japana, kad su svi sumnjali u to. Jer je toliko novca za nas mislena imenica do koje teško možemo doseć. Zlonamjerni će reć: …pa đe su te pare?…To je zahvalnost premijeru, koji se izborio, tada sa pozicije Krivokapićevog monetarnog ideologa, da nam nadanja budu obećani zbir želja. Ne śekirajte se glasnogovornici onih bivših.  Jednom će i novac doći. Mada, što će nam taj sitniš iz Japana, kad nam Alabar istrese novca toliko da i alavog Trampa učini ljubomornim. Pa još kad nam  izgradi puteve, aerodrom, bolnicu, hotele, motele, fakultete, a ponajprije stanove da ima đe naš narod da odmore stare kosti, koji, opet će zlobnici, tu neće moći ni da priviri.

Ozbiljan investitor kakav je Alabar objasnio je o čemu se ovđe radi, što premijer  u početku kratkog objašnjenjaili nije smio, ili nije htio?

Nema tu nikakve priče od 35 milijardi, jasan je investitor. Za 10 do 12 godina uložiće se milijarda ili možda dvije, pa će efekat zbog izgrađenog biti višestruko veći. To su te konzervativne brojke, kako reče Singapurac, od kojih ćemo da živnemo i poskočimo od radosti. Ne, ne nije to posttraumatski sindrom, kako opet zli jezici zbore, nego to nešto konzervativno, a viđećete, nakon stotinu godina koliki će to iznos biti. Ma zaradiće, boli glava.

– Boli premijeru otkad ste došli, ču se odnekud virtuelni glas naroda. Pobrkanog, kad ne vidi daleko od nosa.

Alabar objasni i da će poštovati sva zakonom predviđena rješenja, planove i zaštitne mehanizme, podrazumijevaći i zakone zemlje u kojoj je gost.
Reče da ne zna što će mu to vlast ponuditi, ali kad sve bude gotovo, znaće što mu je činjet. Prevedeno na naški, parlament će najvjerovatnije u prvi utorak nakon Vaskrsa-Uskrsa, (ne)voljom većine usvojiti sporazum Crne Gore i Ujedinjenih Arapskih Emirata o ekonomskoj saradnji, turizmu i razvoju nekretnina. Sporazume su nedavno u Dubaiju potpisali crnogorski premijer Milojko Spajić i potpredsjednik  Vlade UAE šeik Abdulah bin Zajed Al Nahijan.  Ako to bude, a nema razloga da poslanici drugačije vide nešto što im nije jasno, onada po sporazumu, koji će imati formu zakona, Vlada obezbjeđuje investituru zemljište mimo tendera. Pa što oćete? Je li vam investitor lijepo rekao da će raditi sve po zakonu. A to što ovi domaći donose zakon koji se od nekih ocjenjuje kao protivzakonit, nije njegov problem. I tu se nema što dodati.

Tako je isto i sa mogućom eksproprijacijom. Alabar ne može čudu da se načudi kako je moguće da nekome njegovo privatno zemljište oduzmete mimo njegove volje? Po njemu to jednostavno nije moguće, pa zato veli da bi se za domicilnim stanovništvom najradije sam o svemu dogovarao. Ali kako kad će mu Singapurac sve na tacni dostaviti. I zakone, i zemljište, i infrastrukturu. Sve što jedan investitor poželjeti može. Što mu niko na zemaljskoj kugli nikad nije dao, niti će! Njegovo će samo biti da uplati tamo đe treba, odnosno đe mu se reče.

Opozicija neće da čuje o ovakvoj Milojkovoj priči. Neće i NVO od koje se premijer crvenio i nije do kraja izdržao. Neće niko s ove  strane politike. Ali s one druge je većina. Tako da se može desiti lako da Abu plaža bude investitorova svojina naredno stoljeće, a nama po običaju samo šipak.

Tražili ste, sad uživajte u vlastitim (malo)umnim promišljanjima na izborima u proteklih 5 godina.