Krivi smo mi koji smo ćutali

Ono što se desilo preksinoć u Podgorici samo je logična posljedica svega što nam se dešava već tri godine, uz blagonaklon odnos stranaka koje imaju podršku ambasada zapadnih zemalja i uz finansijsku potporu iz Beograda. Muzičku podlogu već odavno je pripremio orkestar Dritanove filharmonije, a mladi Nikšićani samo su dodali adekvatne riječi. Ne prvi put. Samo, problem je što garantovano, nije ni posljednji. Dok ćutimo. I još treba da budemo srećni dok samo pjevaju

Piše: Nebojša Redžić
aktuelno.me

Nikada sebi neću oprostiti što od prvih Abazovićevih dana u vlasti, nijesam odvojio neki rokovnik i zapisivao sve kretenizme i nesojluke malog kompleksaša. Još od one sage o 21 milionu, pa do feribota koji će se zvati “Ruka pravde”. Čega li je sve tu bilo, kukala ti majka! Glupost po stranici, budalaština po glavi svakog stanovnika, laž kao “dobar dan”. Pojam kretenizam, slobodno bi se mogao zamijeniti onim: dritanizam. I čovjek je još živ, jer se od gluposti ne umire. A za dva mjeseca navršiće se godina od kad mu je Vlada pala, od kada je bivši. Priča kada ga niko ništa ne pita. Ćuti kada bi, barem po funkciji, trebalo da se oglasi.

No, ćutao je Dritan i kada su se pozivi na genocid pojavili u Pljevljima odmah nakon izbora 2020. godine. Dobro, bio je neiskusan. Saginjao se i ljubio ruke svakom popu koji mu se našao na putu. Dobro, bio je mlad. Ćutao je i kada su u Bijelom Polju govnima posipali kolonu sa crnogorskim zastavama. Dobro, bio je neinformisan. I kada su zapišavali kao bijesni psi spomenik Ljuba Ćupića, ćutao je. Dobro, tek je spoznavao čari četništva. Ćutao je i kada je bio Belveder i kada je policija bacala suzavac po Cetinju. Dobro, on ih poslao. Ma, ćutao je on svaki put na svaku reviziju istorije, na svaku rehabilitaciju četništva, na svaku afirmaciju ratnih zločinaca, na svako ”lelekanje Turaka i kukanje bula”. I opet ćuti. Takav uvijek na ove pojave ćuti. Čak i kada barski huligani istuku djecu iz grada gdje je strekao nekakvu diplomu, a on to spremno prihvati kao vršnjačko nasilje, a ne ogoljeni izliv šovinizma i neofašizma.

Zašto sve ovo pripisujem Dritanu? Ne znam, nekako mi se čini da onako nikakav i zaostao u razvoju, najbolje prihvata kritiku. Još od nevladinog sektora kada je bio isto mali, ali mali zeleni. Niko kao on u ovoj trogodišnjoj vlasti nije tako dobro shvatio da ako si visoko pozicioniran, moraš više da trpiš nego običan puk. Ali je pogrešno shvatio da ako trpiš, moraš i da ćutiš. A on ćuti. Priča samo kad ne treba.

Dritan Abazović je personifikacija zla koje je zadesilo Crnu Goru još od 30. avgusta 2020. On je oličenje nesojluka, metafora propasti, sinonim za urušeni sistem vrijednosti, paradigma posljednjeg asimilatorskog ataka na crnogorsku Crnu Goru. I da se razumijemo: nije on ništa ni bolji, ni gori, od Zdravka i svih 12 apostola, pa ni od njegovih vječitih bivših ministara. Ali mi je nekako, sa karakterom poput sunđera, spreman da upije sve ono što mu civilizovan čovjek može zamjeriti na političkoj, a bogami i na ljudskoj ravni.

Dovoljno je da čovjek pogleda ko je juče reagovao da zloslutne glasove iz nekada antifašističkog Nikšića, pa lako zaključiti da je razlika na političkoj sceni Crne Gore – civilizacijska. Na jednoj strani DPS, SDP, SD, BS…koji reaguju, a tamo daleko, na drugoj strani razuma, bukvalno sve stranke srpske provenijencije koje – ćute.

Gdje smo mi to stigli, teško nama?! Može li niže?

Nekada je to bio grad boema

Pisao sam u prošloj kolumni da je malo gdje, od Starog Rima do danas, obesmišljena ona latinska “Nomen est omen” (ime je znak). Pogledajte ovu zbrku: ovdje za Partizan, Crvenu Zvezdu, Sutjesku…navijaju četnici, klerofašisti, negatori genocida, a od preksinoć – radi bi bili – i vjesnici nekog novog pokolja. Zar Sutjeska nije toponim koji je simbol antifašizma i borbe za slobodu? Ali, nikako da stignu peticije o promjeni imena, sa novim idejama Marka šubare i ostatka trusta mozgova iz posrbljenog, izbjeglicama prepunjenog Nikšića. Pa da se recimo, ime Sutjeska preimenuje u Srebrenica. I da joj zaštitni znak bude onaj mural Ratka Mladića u blizini škole “Vladislav Ribnikar” u kojoj je svaki ispaljeni metak djeteta – monstruma, drugo ime za po neki nesojluk Srpskog sveta.

A nekada je Nikšić i njegova Sutjeska bio simbol za lijepo. Drugo ime za gospodstvo. Perjanica rodoljublja, čojstva, inteligencije, boemštine… Istina, nikada mi neće biti jasno zašto je fudbalskom klubu dato ime po znamenitom mjestu iz susjedne republike/države gdje su partizani porazili Njemce i četnike. A ne, recimo, po nekom toponimu iz nikšićke ili njoj bliskih opština, gdje su Crnogorci izvojevali pobjedu u nekoj od slavnih bitaka. Ali, to je za neku drugu priču.

Tek, sjećanja na nikšićki fudbal, sjećanja su i na Mića Bakrača i na Draga-Četku Kovačevića i na Zoju Vorotovića i Bursaća, Bokana, Tibljaša, Zekovića, Međedovića…koji su slavom pronosili ime kluba iz tog grada. Danas se živi stide Nikšića i Dugo Đurković i Miladin Šobić. Danas se mrtvi stide Nikšića i Ljubo Ćupić i Vito Nikolić. Nije bilo tako davno kada je Sutjeska znala nadigrati najjače klubove iz SFRJ, kada je dolazak u taj grad bio asocijacija na izvjestan poraz na terenu, a ne na tamo neke “vojvode” koje liče na ostatke poraženih snaga sa Zidanog mosta.

Danas je sve drugačije. I Sutjeska je, baš kao i vascijela Crna Gora sazdana od apsurda. Ime joj asocira na veličanstvenu partizansku bitku, a navijači ljube Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Fudbaleri Sutjeske preksinoć su, svi odreda (liše dvojice stranaca) pjevali crnogorsku himnu, a ispred stadiona obijesni mladići prijetili su Podgorici nožem i žicom, aludirajući na stravičan genocid u Potočarima.

“Pomirio se naaarod, sve velike teme su zatvorene, sada možemo na miru da se bavimo ekonomijom”, krištao je nedavno omaleni v.d. premijer. Još samo – ako njega pitamo – da se pomirimo sa tim da nam je država otišla u vražju mater i – eto ispunjenja još jednog njegovog dječačkog sna. Još samo da se pomirimo sa tim da smo fašizirani, klerikarizovani, zaglupljeni, neznaveni, obesmišljeni…i eto nama berićeta. Jer, da nijesmo takvi, ne bi nas vodio polusvijet, ne bismo vjerovali diletantima, ne bismo klečali pred sektom. Opet, oni koji ne pristaju da su budu vođeni, koji ne vjeruju pogrešnima i ne kleče – uglavnom ćute. Po čemu se onda razlikuju od onih prvih?

Najgora Crna Gora ikada

Jedna od bitnijih falinki nove većine jeste što, čak, ne znaju ni da se politički foliraju. Naprotiv, na planu ekonomije, populizam i šarene laže idu im veoma dobro. Ali, u situaciji kakva od preksinoć trese Crnu Goru, niko makar da kurtoazno osudi zlo. Makar da laže dok izgovara riječi koje žele čuti osviješćeni ljudi. No, čak i kada progovore, obično se nalupaju gluposti.

Gradonačelnica Olivera Injac, recimo, osudila je “ovakvo ispoljavanje navijačkih stavova”. Za profesoricu sa UDG-ja, pozivi na genocid i veličanje zla, spadaju u “navijačke stavove”. Aferim. Obesmišljavanje, svođenje na niži nivo, devalvacija ubijanja. Nešto poput Dritanovog govora u Potočarima.

I obmudsman Siniša Bjeković, tek što se oglasio nakon zimskog sna, vrijednosno je promašio: osudio je “nacivilizacijsko i nesportsko ponašanje”! Umjesto da se zgrozi nad genocidnim i ratnohuškačkim porukama, on postavlja granicu gdje sportsko prelazi u nesportsko.

Muke s obmudsmanom. Čovjek se u prosjeku oglasi jednom godišnje, a i kada se oglasi, obično zabrlja. Tako je prije dvije godine, takođe povodom Srebrenice, žestoko omanuo kada je ono što se tamo desilo označio kao “zločin”.  Kasnije se, nakon reakcije Bošnjačke stranke, vadio. Ali, kao i obično: kada se vadiš, još dublje upadneš u glib.

Sa takvim zvaničnicima i institucijama, sa prevarantskim strankama, sa popovima crkve Srbije koji vaspitavaju našu omladinu….dobili smo promašene ili zapuštene generacije mladih ljudi kojima je kilometraža sa litija i sklonost nasilju, lopovluku i neofašizmu, mjera uspjeha u jednom promašenom društvu kojem je kompliment i kada ga neko sa strane označi kao “hibridni režim”. Sav taj haos planira i finansira Aleksandar Vučić, a umjesto da nagađamo kome i koliko daje, dovoljno je odslušati snishodljivi govor Milana Kneževića sa “najvećeg skupa na svijetu” održanog u Beogradu. Desetine miliona su u pitanju. Za sveti cilj asimilacije Crne Gore i posrbljavanja i zaglupljivanja njenog stanovništva.

U situaciji kada je crkva Srbije institucija u koju ovdašnje stado ima najveće povjerenje, u društvu kome je  mjera kulture Srpska kuća i podrška ”temeljnom ugovoru”, mjera medijske pismenosti – vjerovanje u medije sa nacionalnom frekfencijom čiji su vlasnici u Beogradu, onda se ne treba čuditi što se mnogima muzički ukus formira uz taktove genocidnih pjesama uvezenih iz Hercegovine.

Ono što se desilo preksinoć u Podgorici samo je logična posljedica svega što nam se dešava već tri godine, uz blagonaklon odnos stranaka koje imaju podršku ambasada zapadnih zemalja i uz finansijsku potporu iz Beograda. Muzičku podlogu već odavno je pripremio orkestar Dritanove filharmonije, a mladi Nikšićani samo su dodali adekvatne riječi. Ne prvi put. Samo, problem je što garantovano, nije ni posljednji. Dok ćutimo. I još treba da budemo srećni dok samo pjevaju. A ako uskoro uzmu stvar (nož, žicu…) u ruke, može biti kasno. Jer, više neće imati ko da progovori.

Ovo je najgora Crna Gora ikada. Ali, nije najgora samo zbog onih koji je urnišu, nego i zbog onih koji je ne brane.