Kriv je Brano!

Piše: Slavko Mandić

Ako mislim da me neopravdano tamniče i ne lome mi kičmu naslonjenu na slobodnu riječ, i ne daj bože misao, potpuno se slažem sa „činjenicom“  da je novinar Brano Mandić kriv! Zato se unaprijed slažem sa presudom i idem korak dalje u zaštiti državnih interesa, koje je novinar svojim stavom, po stručnom i profesionalnom mišljenju nadležnih, direktno ugrozio. Jer oni znaju najbolje ko je kad i kako učinio grešku. Zato su postavljeni tu đe jesu. Da nas štite i zaštite. Čak i od nas samih. Jer znamo nekad da učinimo što ne treba, i nedopustivo im napadnemo stavove i radnje koje, istina, nijesu u saglasju sa evropskim demokratijama. Pa smo baš mi našli da odbranimo državu od njenih zaštitnika. Neće biti da tu ima logike. Jer vlast je vlast, a slast je slast, reče jednom legendarni Balašević, koji je za tu istu rimu, ničim izazvanu, s razlogom plaćao raznorazne državne globe.

Ako je novinar Brano nečim i bio izazvan da reaguje, nije njegovo da otima organima vlasti stečeno pravo. Oni će to, kad procijene, uraditi po službenoj dužnosti, kao i ovoga puta, svjesni da od njihovog budnog oka umnogome zavisi  naš goli opstanak. Spremni su da žrtvom, uglavnom tuđom, pokažu svima ko je u ovom društvu zadužen da kosi, a ko vodu da nosi. Tu nema, niti može biti greške. Jer su naši organi politički dovoljno kvalifikovani da prepoznaju skrivenu namjeru svakog pojedinca kome je vlast za sve kriva. Pa i one koje proizvode štetu iz čistog nehata, ako takvih uopšte ima u našem društvu.

Namjera novinara je upravo onakva kakvom su je okarakterisali organi. Oslanjajući se na njihovu prirodnu kvalifikovanost, oštro ću osuditi isto ono što su osudili i gospoda iz represivnog aparata, jer to, ponoviću ako treba i stotinu puta, ne dozvoljava apsolutno ni mrvu sumnje. Kriv je, i tu je tačka. Obrazloženje i objašnjenje zašto je kriv nije potreba ovog društva. Jer da jeste, ono bi odabralo onakve, a ne ovakve. Dakle one koji se usuđuju da kritikom nasrću na dokazane prijatelje vlasti. Zato Mandić, zbog “vrijeđanja morala” mora da trpi osudu vlasti. Da se suoči s učinjenim i da, gledajući dnevno lik čije mu je (ne)djelo zasmetalo, hrišćanski razumije da je priznavanje greške blagotvorno dejstvo, koje će mu omogućiti da kaznu izdrži, zahvalan tužiocima što su mu oči otvorili. I da traži još kazni, ili makar iste u produženom trajanju.
Novinar se mora kazniti primjereno, jer se radi o zločinu koji zahtijeva snažan odgovor državnog aparata. O kome se god radi, razumije se, s one strane vlasti, jer bi se gledanje kroz prste ocijenilo kao znak slabosti i samo bi moguće još više motivisalo neke druge da se ponašaju poput ovoga prvoga.
Novinar Brano Mandić je kriv. Rekosmo da je tu tačka i tu konstataciju više nije moguće preispitivati. Nijesu u pravu oni koji bi da ga odbrane uvodeći njegovu jasnu najmjeru na teren satire. Sad kao ispada da organi nemaju pojma da je satira dozvoljena jer se  radi o književnom obliku koji se koristi kako bi se ismijavala vlast, pojedinci, grupe. Imaju i te kako. Ali oni znaju da satira može proći samo ako tako odluči vlast. U ovom slučaju organi koji je zastupaju, i to svojom vlastitom inicijativom.

Ima i onih koji ovu inicijativu organa tumače kao nečije primoravanje ili pritisak. Odgovorno tvrdim da to nije tačno, jer su oni sami, prepoznajući opasnost, presavili tabak i udarili na novinara. I njegovu novinarsku slobodu, garantovanu raznoraznim evropskim i svjetskim konvencijama. Njih kao da nije briga što su organi uspjeli brzom reakcijom da spriječe opasne namjere pojedinca, u ovom slučaju novinara, stalno im saopštavajući da se o satiri radi. Kao da represivni zaštitnici moraju da znaju što je satira. Da ih je to interesovalo, studirali bi književnost a ne završavali sve što je potrebno da nam bezbjednost učine ovakvom kakva jeste. Da ni tica prolećet ne može, ako oni ne reču da je prelet slobodan.

Novinar Brano Mandić pisao je ono što nije smio. Još i o onome o kome nije trebao. Da pokaže vlastiti stav  o nekom mizoginom nastupu jednog tamo njihovog u jednoj televizijskoj emisiji. I sad je on našao da ima svoj stav i mišljenje. Otkud mu to pravo, opravdano se pitaju organi? Pa našto bi nam država ličila kad bi svako imao stav ili ne daj bože mišljenje. Za to je zadužena država. Ona misli za sve nas. I vodi nas stazom Domanovićevog Vođe, sigurnim putem baš u takvu budućnost.
Kao epilog svega, kriv je novinar Brano Mandić, i za ono što će možda uraditi, a nije još stigao da uradi. Zato ga treba na vrijeme spriječiti i osuditi ga za nauk svima.

Stavljajući tačku, iskoči mi Jazavac pred sudom.  A ko će štetu naplatiti a ko platiti u zemlji „ni Davidovoj, ni carskoj, ni spahijskoj“. Samo da se sudije ne uvrijede!

Ko je razumio, znaće!