Kreketala pinkova kreketuša

Piše: Slavko Mandić

Govorila nam je baba kad bi neko avetao: Udri Bože svuđe samo ne u glavu. A ono najčešće po sred toga. Šašavo pa živi, jedna će druga iz komšiluka poručit, čudeći se kakvih maloumnih spodoba ima. Istina, tada nije bilo ovakvih pošašavljenih  narcisoida  poput kreketuše, koja redovno za dobar dan u svojoj cirkuskoj šatri  ponavlja kako je bila najbolji student  Pravnog.  Njene tragi-komične fizičke pojave  se čak i sam Šešelj zgražavao. Onomad, kad se ova ludara u kreketušu premetnula. Zelenu od glave do pete.
E kod te takve gost je on svako malo. I glavom i bradom. A njen zadatak je da blati i vrijeđa svakoga ko nije za psihijatra. Osim redovnog gosta, razumije se, jer on bi kod takvih specijalista za glavu bio doživotni stanar.

Razgovor teče tako što mu izbezumljenica postavlja unaprijed dogovorena pitanja a on odgovara unaprijed naučenim odgovorima. Srprdnja na nacionalnom nivou. Sve to ne može da prođe bez češanja o Crnu Goru. Vidno iskompleksirani oboje, natječu se ko će više pokrast od našega. Tako ti je to kad nemaš svoje. Jedino ti ostaje da otmeš od drugoga. I da slažeš, kako onaj njihov otac nacije reče. Jer drugo niti imaš niti znaš.

Za svoja nedjela prepodobna je višestruko nagrađivana čestim njegovim dolaskom kod nje. Donese tablu od prijatelja Ji Pinga i nešto po njoj šašavi. Nit zna on o čemu se radi, a niti ona. Klimaju glavama u znak podrške dogovorenom idiotluku, koji će gladne njegove ljubavi narodne mase oduševljeno da pozdrave. Populizam kao svaka neprirodna pojava, ali ovakve bar po svijetu ne srijeće niko živ. Tako funkcioniše ovaj sistem. I polusvijet koji mu, kako već rekoh, a valja ponoviti, srcem urla od zadovoljstva.

Genije, nema što, čuće se sa svake strane velike Srbije. Pomoći će mehanizovani aplauzi vještačke inteligencije zvane Marko Đurić, lični idolopoklonik Ana Brnabić i serijali: Đuka, Ristićević, Bakarec, Vulin, krekletušin kum  Dragan Vučićević, Miloš Vučević, pa red izuzetno lažavih istoričara, epskih prevaranata i dvorskih falsifikatora Antića i Rakovića, sve začinjeno uz zvuke etno sprdačine Danice Crnogorčević iz Bara sa ministarskim portfeljom za višestruke šovinističke zasluge. Tu je i Prle i njegovo nagrađeno istosmjerno nacionalno JoVanikije. I domaći Singapurac i istaknuti navijač višestrukog Srbijanca poreklom iz Jasenovog polja, blizu Nikšića, koji o Kosovu mnogo bolje pjeva no reprezentativni vaterpolisti što znaju crnogorsku himnu naizust.

Vidimo i teško nam je vjerovat. To pink izdanje manite voditeljke obučene u najljepšu nošnju na svijetu zvanično, crnogorsku, trabunja naučene riječi iz Gorskog vijenca. Kako bi neukom narodu pokazala da je Njegoš Srbin a crnogorska nošnje srbijanska. Jer, śetićemo se turskoga fesa na glavama srbijanske svite. I zastave i grba koji im je poklonio turski sultan Mahmud II 1835. godine.

Februara 1835. godine u Srbiji je donesen “Sretenjski Ustav”” kojim je bila propisana zastava Srbije. Srpski historičar Radoš Ljušić ovako piše u knjizi “Kneževina Srbija (1830-1839)”:

“Sretenjskim ustavom Srbija je postala ‘u pravleniju svom nezavisimo knjažestvo’, pa je kao takva dobila zastavu i grb. ‘Boja narodna srbska jeste otvoreno crvena, bela i čelikasto-ugasita’.” (str 292)

Sultan nije odobrio ovakav izgled zastave, nego je izdao ferman kojim je propisao kako će da izgleda srpska zastava. Piše Ljušić, u istoj knjizi:

“Ferman datiran decembra 1835. godine upućen je knezu i podunavskim vezirima, pašama, ajanima, vojvodama, kadijama i nadzornicima skela. On kaže da srpski narod ima pravo razvijati trobojnu zastavu na trgovačkim lađama koje mogu ploviti rekama i morem “u Carigrad dohodećim i tuda prolazećim”. Uz ferman, oni su dobili po jedan primerak zastave. Sada je zastava dobila nov raspored boja, za razliku od one koju je propisao Sretenjski ustav. Boje su bile vodoravno poređane: crvena, plava i bela.” (str 293)

Imajući u vidu ove činjenice koje iznosi čuveni srpski historičar Radoš Ljušić, političar nacionalističke orijentacije i nekadašnji član SNS, tzv. Dan srpskog jedinstva bez dileme mogli bismo nazvati i Dan pokornosti turskom sultanu!

Neka Srbiji sultana i Turaka, bez njih ni zastave ne bi imali.

To je istorijska istina koja se prećutkuje. Zbog toga Jeremićka pinkovizija skrnavi crnogorsku nacionalnu nošnju. Zato ona nariče stihove iz Gorskog vijenca, jer joj fali turski sultan da dobije dozvolu za sve što čini. A ovaj njen stalni gost tabloid daleko je od takve ličnosti.

Pokušavaće sve da ukradu od nas, kao što to čine bez prestanka. Džabe im je rabota. Lupeži se na kraju ipak otkriju i smjeste đe im je mjesto.

A Njegoš će glasom Vojvode Stanka Ljubotinjanina:

Imaš razlog, vojvoda Milija.
I dabogda trag nam se zatro
kad pod ovom živjeli maramom!
Što će đavo u kršćenu zemlju?
Što gajimo zmiju u njedrima?
Kakva braća, ako Boga znate,
kada gaze obraz crnogorski,
kada javno na krst časni pljuju!

No, ostavimo se mi krastavih žaba tamo njima, no se sjetimo Vladike Danila :
Ja poviše nešto od vas vidim –
to je sreća dala al’ nesreća.
Ne bojim se od vražjega kota,
neka ga je ka na gori lista,
no se bojim od zla domaćega.

A evo kako pinkov stvor o samoj sebi grdno zbori: