Kraljevstvo Majske Ruže, najljepše na svijetu!

Bilo jednom kraljevstvo Majske Ruže, najljepše na svijetu. Svitale su u njemu vjekovima rujne zore, a visoke planine kao da su izvirale iz mora.

Pogled sa pučine kvarila je jedna bačena konzerva na vrhu jedne od planina i mnoštvo nezgrapno izgrađenih staništa poznatih i nepoznatih izvanjaca u ambijentu kojemu, sasvim sigurno, nijesu pripadale.

Ali, pogled iznutra, s kopna, mnogo više su kvarili neki strašni Gargameli u crnim odeždama kao onaj iz priče o Štrumpfovima. Bilo ih je mnogo, dolazili su sa svih strana, osobito sa sjevera i zapada kraljevstva uz neartikulisanu buku, mašući krpama i dronjcima i noseći na visokim štapovima slike nekih mnogo ružnih likova.

Danima i noćima, kraljevstvom se orilo njihovo neprijatno režanje, arlaukanje, neartikulisana graja od koje se starosjediocima kraljevstva (ne svima), ježila koža. Dešavalo se nešto nedoživljeno, ali po čuvenju, već viđeno u prošlosti. Oni prisebni, zgranuti, pitali su se jeli moguće da na vrata kuca prošlost umjesto budućnosti.Pretrpjeli su od mnogih Gargamela različite uvrede i psovke, nipodaštavanja, neviđeno zlo. Mlako suprotstavljanje bilo je odraz njihovog vaspitanja, tolerantnosti, ali i nehtijenja da prihvate da  su vrata, onda kada im je bilo najteže, otvorili zlu. A zlo se umnogostručilo, prijeteći da zoru pretvori u noć, da sunce pretvori u oblak, da sve što u kraljevstvu misli, zna i radi, skloni u mrak da ih tama proguta. Ili da se za zrno obraza svaki takav proda i da bude drug i brat sa zlom, neznanjem, neradom, nepoštenjem-crnilom.Da se odreče sebe, svojih predaka i da svoje potomke gurne u zagrljaj mraka, da se i oni preobrate u Gargamele. I da kraljevstvo Majske Ruže postane kraljevstvo Gargamela.

Jednoga dana, Gargamel je (na papiru) pobijedio. Mrak je pao na sunce. Prst pred okom se ne vidi. Gargameli su, pod okriljem noći počeli da smjenjuju, mijenjaju,obilježavaju ljude, zgrade, grobove, crkve,manastire. U jednom momentu starosjedioci kraljevstva (ne svi) nijesu bili sigurni gdje se nalaze. Što se pomjerilo s mjesta? Vazduh je zagađen, voda mutna, zgrade oslikane nekim neukusnim likovima, slovima, brojevima, bojama. Čuju se glasovi nekih (do skoro nepoznatih) izobličenih likova koji viču, prijete, psuju, lažu,  hapse, troše.Čak čudno izgledaju- iskrivljenih pogleda, podbuhli, mali sjede na velikim stolicama, oni malo viši stoje da pokažu koliki su, a svi zajedno- jad i bijeda. Jedino što im je puno to su njihove kese otegnute od novca, kuća, imanja i nemanja i neznanja.Od zla i prostote. Od bahatosti i primitivizma. Od hvale-NIČIM. Od bolesti. Od tuđih glava. Zdrav čovjek nikada ne mrzi. Ko ne mrzi taj je srećan. Na njihovim licima, u njihovim očima vidi se plač nesrećnika koji mrze sve što nije kao oni i sve što nije njihovo.

Starosjediocima je konačno jasno da moraju spriječiti dalje širenje zla. Kako, čime, kada? Lako i brzo- nema zla na ovome svijetu koje nije pojelo sebe. Samo što ono to nezna.

Sviće rujna zora u Majskoj Ruži. Kraljevstvo se budi! DA JE VJEČNO!