Kovijanić: Druženje sa mladim ljudima obogaćuje moj život

Poznata crnogorska i jugoslovenska spikerka Rosanda Kovijanić nedavno je postala zaštitno lice kampanje Agencije za audiovizuelne medijske usluge (AMU) i Misije OEBS-a – „Vodič za srebrne surfere – Priručnik o internetu i društvenim mrežama za treću životnu dob”.

I kao što u samom promo spotu kaže – na početku je bio glas, za mnoge baš njen, i tom se glasu u Crnoj Gori vjerovalo. A, kako u razgovoru za Portal Analitika skromno priznaje, vjeruje mu se i danas.

“U Agenciji su mi rekli da je odziv za kampanju veliki, ali ona je i dalje u toku, traje do januara tako da ćemo tek tada vidjeti krajnji ishod. Stariji ljudi često su skloni da slijepo vjeruju svemu što čuju na televiziji ili pročitaju. Mi smo svjesni koliko je lažnih vijesti i dezinformacija. Ponekad taj stav ima veze sa uvjerenjima pa ljudi, iako u dubini duše svjesni da nije sve baš tako, ne žele da priznaju i tvrdoglavo se povode za mišljenjem većine”, kaže teta Rosa, kako je od milošte zovu svi koji je vole.

A da je vole i da joj vjeruju i oni koji je ne poznaju uvjerava se, kaže, neprestano.

“Nedavno sam počela da radim na jednoj televiziji na edukaciji novinara. Prije nekoliko dana, kada sam završila sa poslom, na izlazu sam srela dvije gospođe. One su zastale, prišle mi i rekle da me znaju i da se sjećaju još kada sam radila na radiju. Kazale su da im je uvijek bilo drago da me čuju i da su vidjele i reklamu za Dormeo i spot o medijskoj pismenosti. Rekle su mi i da uvijek ostavljam utisak da mi se vjeruje. Upravo su tako rekle i bilo mi je prijatno, iako nijesam od onih koji vole da se eksponiraju. Ali sigurno svakom od nas je prijatno da čuje nešto pozitivno”, kaže ona.

Događalo se, dodaje, da čuje i negativne komentare i mišljenja.

“I da vam kažem, nikada nijesam od toga pravila problem nego sam razmišljala o tome. Mislila bih da je taj neko možda u pravu i uvijek sam se trudila da otklonim nedostatke, pogledam iz svih uglova jer možda čovjek, iako ne želi, ponekad ostavlja negativan utisak”, priznaje ona.

Dolazak u Dom promijenio joj je život

Prije dvije godine postala je prva, počasna stanarka Doma za stare na Starom Aerodromu. I tu je, kaže, imala priliku da osjeti veliko povjerenje koje sugrađani imaju u njen sud i njeno mišljenje. Mnogi korisnici Doma su, priča, upravo povedeni njenim primjerom odabrali da život nastave u toj ustanovi.

Dolazak u Dom je, dodaje, umnogome promijenio njen život.

“Normalno da mi se život promijenio iz osnova. Prestale su neke dnevne obaveze. Prvo sam prestala da radim. Do dolaska u Dom radila sam i dalje, iako sam bila u penziji. Zatim, navikla sam da sve ja radim od kućnih poslova, nabavke, druženja, a onda odjednom nema više tih obaveza, trgovine, kuvanja, spremanja, održavanja stana. I vjerujte da sam se vrlo teško navikla. U stvari, još uvijek se nijesam navikla”, priča Rosanda.

Ističe da je u Domu higijena na visokom je nivou, svakog dana se, kaže, usisava, prelazi džogerom, dezinfikuje…

“Ja od starta imam dogovor sa higijeničarkama da kod mene ne moraju da to rade svakoga dana, to radim ja, a jednom u sedam dana one dubinski usisaju, očiste, operu. Pošto ne kuvam i čajna kuhinja mi se mnogo manje prlja. Sve u svemu, normalno da se promijeni stil života”, priča sa osmjehom Rosanda.

Život u Domu joj je, naglašava, donio više vremena za sebe.

“Manje se družim, nema više onog ispijanja kafe, bilo na poslu bilo sa prijateljicama. Pijem kafu uglavnom sama i ne smeta mi, navikla sam se i čak mi prija. Imam jednu gospođu koja je upravo napunila 101 godinu, ona mi je najčešća drugarica, uživam sa njom, sa njom pijem kafu. Ona obično dođe oko 10 sati i ta dva sata do ručka su naše vrijeme. Neke stvari ispričamo po ko zna koji put, ali nema problema, ne smeta mi uopšte”, kaže sagovornica Analitike.

Veza sa poslom nikada nije potpuno prekinuta

Njena veza sa poslom kojim se bavila nikada nije potpuno prekinuta. I nakon penzionisanja aktivno je radila na edukaciji mladih novinara, učila ih dikciji i pravilima lijepog izražavanja. I sada to radi na jednoj od televizija. To joj, kaže popunjava dio vremena.

“To me okupira pet dana po dva sata, to mi ispunjava vrijeme. Onda pratim program na toj televiziji na kojoj sada radim. I to mi isto oduzima vrijeme jer kako ću uočiti greške ako ih ne vidim i ne čujem. Onda čitam, rješavam ukrštenice, uveče uglavnom odgledam kontakt program koji me interesuje. Nisam neki zaljubljenik u televiziju, ali volim da pogledam kontakt program i informativne emisije. Kada je lijep dan, kada vrijeme dozvoljava, odem do centra grada, nađem se sa prijateljima, popijemo kafu, odemo na ručak”, priča nam o svojim aktivnostima.

Mladi su joj najčešće društvo

Rad sa mladim ljudima je, kaže, obogaćuje, a donio joj je i brojna prijateljstva.

“Puno novinara sa kojima sam radila me posjećuje – iz Antene M, sa Gradske TV, sa TV 7. Održavam veze i telefonom, ali i dođu ili se nađemo u gradu da popijemo kafu. Meni nikada nije dosadno. Moj život je mnogo bogatiji od života mojih “ispisnika” upravo zato što se družim sa mladima. Kada sam ja bila mlada, moje su prijateljice bile starije gospođe. Ne kao ja sada, na pragu devedesete, ali bile su starije puno od mene i strašno su mi imponovale svojim odnosom, ponašanjem, autoritetom, odmjerenošću. Mislim da mi je i to, uz ono što nosim iz porodice i što je sastavni dio naše ličnosti, ostalo u podsvijesti kako se u starosti treba ponašati”, objašnjava sagovornica Analitike.

Kako je starila, tako je, kaže, sve više birala društvo mladih ljudi.

“Nikada me niko nije čuo da sam rekla za mlade ono što često kažu – “kakvi su ovi mladi danas”. Ja uvijek pitam što kakvi su. Kakvi smo mi bili? Nijesmo bili savršeni, samo je bilo drugo vrijeme, drugi su uslovi života bili pa su drugačije bile i naše manifestacije, koje su za taj period isto bile problematične kao i danas. Sad nećemo sve da svrstamo u bezazlene, ali govorim o onim pratećim mladalačkim problemima, ponašanjima. I to sve dolazi sa zrelošću”, smatra Rosanda.

U odnosu sa mladim ljudima, kako kaže, nikada nije pokazivala superiornost.

“Ja stvarno nikada nisam naišla, u svojoj dugogodišnjoj praksi i dugogodišnjem druženju sa mladima, na nekoga da me je omalovažio zato što sam stara. Ne. Uvijek je to bilo dužno poštovanje. E sad, ja uvijek kažem da je za sve potrebno dvoje. Ako vi nikog ne provocirate, ako se ne ponašate u stilu “ja to najbolje znam”, možda onda dolazi do te sinhronizacije u odnosima. Nikada nijesam imala taj stav “ja sve najbolje znam” i srećna sam zbog toga. Ja jednostavno pokušam i ako vidim da ne mogu da uradim ništa – idem linijom manjeg otpora. Kažu zašto? Pa zato. Zašto bih ja ratovala? Nema potrebe”, objašnjava nam svoju životnu filozofiju ova nevjerovatna žena.

I Dom za stare nudi bogat društveni život

Život u Domu za stare je, kako dodaje, ispunjen brojnim mogućnostima.

“Mislim da nema institucije ovog profila koja je imala toliko kulturnih dešavanja. Tu su koncerti, tu je bila modna revija, tu su izložbe, razna gostovanja, posjete đaka iz osmogodišnjih škola, baletskih grupa, muzičkih grupa. Na drugu godišnjicvu otvaranja Doma imaćemo izložbu našeg korisnika koji se bavi duborezom i slikarstvom. To je njegova druga izložba otkad je u Domu i to će biti prelijepo. Prva je isto bila veličanstvena, ova neće biti ništa gora nego čak i bolja jer je bogatija radovima u duborezu koji su visoke umjetničke vrijednosti”, priča Rosanda.

Prema njenim riječima, u Domu jako poštuju afinitete korisnika. Stanarima ove ustanove su, kako kaže, dostupne društvene prostorije gdje se hekla, veze, prave se razne figurice. U dnevnim prostorijama mogu gledati televiziju ili čitati štampu, a česti su i izleti koje organizuje uprava Doma.

“Odlazi se na ručkove u dogovoru sa nekim restoranom ne samo u Podgorici već i van grada. Sada smo završili sa tim odlascima van Podgorice zbog vremenskih prilika, ali toliko je aktivnosti da ne vjerujem da to ima u okruženju bilo gdje. Posjećivali smo jezera, išlo se do Plava, Kolašina, Biogradskog jezera, Skadarskog jezera, Cetinja, ma svuda. Budva, Herceg Novi, Kotor – imamo prebogat društveni život”, priča ona.

Posebno mjesto u Domu zauzima biblioteka čija je inicijatorka i donatorka bila upravo ona.

“Kada sam ušla u Dom priložila sam 300 knjiga. Ovdje imam još 100 – 150, ali to su uglavnom sa posvetom i to čuvam kod mene, s vremena na vrijeme prelistam, prisjetim se jer su sa posvetom i jako puno mi znače. A rekla sam, kad ja odem u večna lovišta da to ostaje Domu, gore mi neće trebati da čitam. Dobili smo puno od donacija i sada imamo preko 3.000 naslova. Ima i puno dupliranih ili trostrukih naslova tako da ćemo napraviti selekciju za naše ekspoziture – Dnevne boravke u Danilovgradu, Bijelom Polju i na Cetinju. Njima ćemo dati dio tih knjiga”, pojašnjava sagovornica Analitike.

Kako dodaje, ona razvrstava knjige koje dobiju i određuje gdje će biti složene.

“Korisnici doma dosta čitaju, neki neprestano. Najviše traže istorijske knjige. Imamo dosta žanrova, za svakog se nađe nešto. Bogata nam je biblioteka”, ponosno ističe ona.

Krepkim korakom prati nas do izlaza Doma i poziva da je opet posjetimo. Dok se udaljavamo, gledajući je i dalje lijepu i uvijek dotjeranu, nameće se samo jedan zaključak – Rosanda Kovijanić najbolji je dokaz fraze da su godine samo broj i da lijepe duše nikad ne stare.