Kotorski krovovi

Kotorski krovovi

Krovovi i kampaneli
Šufiti, portici, tineli
Tigle, baladuri, pergole
Za carstvo mačaka koje vas vole
koliko rađanja i umiranja
pod krovovima života plet
da ostanete kao zlatni braćolet
Sveti Nikola, Blažena Ozana
Bude vas zvona noći i dana
Sveti vam Tripun čuva
golublji let
krovovi kotorski
od zlata braćolet
kada se otpuči kolana dana
i s niske uteknu starinske perle
pa dobijete nove kolure i mjere
tad molim zvono s Gospe od zdravlja
da ostanete takvi isti
i da vas niko ne popravlja
Kameni u gnijezdu vi ste splet
Krovovi kao starinski braćolet

Želim ispod svakog krova ovoga grada topline porodičnog doma i da nam golubovi slijeću na finestrin.

Za trpezu obiteljsko okupljanje uz mudrost starijih i energiju mladih.

Želim da ovaj grad  bude zvona sa svih naših kampanela, brodske sirene i krik galeba.

Da nam Kotor vrati miris ferala i sereneda, kostanja u fišeke ispod šterike, pod Markat.

Želim maškara u abrume.

Magnolije, lavande i pitaspore opojne.

U taj toć od slane arije i muzike gurli.

Želim bijelu kafu i fugacu na gvantijere i da se bijele faculeti Bokeške mornarice.

Barem jednu brijačnicu sa klapom šoto voće u njoj.

Oću drvene barke na vesla umjesto grdosija što nam vodu mute i ribe ćeraju, a grad okupiraju u 26 slika i 126  suvenirnica.

Da  se otvori bar jedna prava slastičarnica u starom gradu sa paštama, pišingerima i kiselim mlijekom.

Sa likerima starinskim u male bićerine, sa buhtlama, krofnama i burecima vrućim s mesom.

Da se  kao nekad  bar u dvije butige prodaje roba na metražu, i otvori jedna mala od puca, fjoka i šuština.

Zatim, jedna gvožđarija za brokve i pontine, kacavide i sijalice.

Vratimo fontanama dvije, tri zlatne ribice u čaroliji vodoskoka plave i freške vode.

Da đenisi i bombardine češće krenu s Tabačine u đir po Kotoru.

Usadimo palme  nove na risansku rivu, klapsku pjesmu usred peraškoga zimskog sna.

Na Prčanju da zapjeni “Val“ u svom bazenu, a na Muo  put do kapošanta i da love ribu pendulanjem ili pod osti, uz svijeću.

Oću da nam prelijepe djevojke, kotorke, ne liče jedna na drugu u istu monturu, creve i kolure.

Da momci nauče briškulu i trešetu od đeda  pa da bace dvije ruke ispred kafane uveče kad ne puva i nema kiše.

Da piju bevandu i špricer i da sode ima u butige.

Da se tango ispred “Dojmija” zabala.

U Grbalj, grbaljskih, mesnatih  pamidora i prasaka sočnih, mirisnih u baštine, umjesto skladišta i mega marketa.

Škaljarskim momcima mušća iza uha kad u Kotor “pu naniže“ pasavaju s pjesmom, inkolani i više meštara, ma i jedan podrum na Maceo kao nekad u Baćota.

Da se mudante suše od  škura do škura na žicu, a ispod njih da se čuje pjano i gitara iz kamara i salona starinskih.

Da zborimo naški, po Bokeški, da nam se trag ne izgubi.

Krovove kotorske da niko ne popravlja sa novim kolurima i mjerama

Oću da ostanu kao starinski braćolet.

Dubravka Jovanović.