Kotor ostaje i bez etno sela

Nije kome je rečeno, kaže poslovica, nego kome je suđeno. Kotoru izgleda nije bilo suđeno da postane ni etno selo. A sve je bilo pripremljeno. Na najvišem mogućem nivou. Čekalo se da ideja dobije pravi zamah tokom karnevalskih svečanosti i da selo počne da živi punim plućima sa karakternim osobinama koje im je prenio raštimovani orkestar zadužen za svakodnevno pražnjenje lokalne kasice-prasice.

Ali, krenimo redom.

Prvo su pred Novu godinu postavljene kućice ispred terase kafane „Dojmi“. I to ne jedna ili dvije, nego čitavih pet. Od drveta, ofarbane u bijelo, okrenute prema parkingu koji broji poslednje dane pred odlazak u istoriju, djelovale su kao konvoj uredno poređan pred daleko putovanje. Niko tada ni sanjao nije da će, za samo koji mjesec od postavljanja, one zaista morati da se presele u prošlost. One, koje su pružile zadovoljstvo onima koji su uspjeli da osjete miris i ukus kotorskih kobasica i krtole, specijaliteta koji je proslavio UNESKO-v drevni grad i njegovu bližu okolinu. One koje su bile preteče monumentalnog razvojnog projekta grada koji se, zahvaljujući mudrom vođenju kreatora, spremao da uđe u međunarodnu porodicu etno sela (MPES). Status Kotora konačno bi bio riješen za sva vremena, na opšte zadovoljstvo sve manjeg broja Kotorana koji je tako dugo čekao i dočekao da se preseli iz sela u grad. I to ne bilo kakvo selo, nego ono pravo, etno, sa svim atributima i obilježjima koje je podrazumijevala vizionarska svijest raštimovanog kotorskog orkestra.

Iz nekog svog razloga, valjda ljuta što su Kotorani nijemi posmatrači svega što se dešava u njihovom gradu koji je krenuo da se preoblikuje u etno selo većih razmjera, umiješala se prirodna sila. Podigla se urnebesna južina i svom silinom udarila na nježne kućice. Duž zaliva se čulo kako daska cvili i stenje pod bezočnim naletima vjetra, destruktivnog i sa zlom namjerom. Odolijevale su kućice koliko god su mogle, odupirući se znatno snažnijem neprijatelju. Ali, nije se moglo više. Nakon po ure ili ure najviše, počela je da popušta odbrambena snaga transcedentalne sile budućeh etno sela i krovovi kućica počeli su da lete prema staklenim zidovima kafane „Dojmi“.

Nakon pada prvih drvenih žrtava bilo je jasno da je Kotor doživio još jednu u nizu elementarnih  nepogoda  od koje će se, baš kao i od one prethodne, dvogodišnje, teško oporaviti.

Pa ipak, bez obzira na sve, potrebno je jedinstvo, kohabitacija naših naroda i narodnosti na prostorima koji su na to po malo zaboravili. Potrebna je sloga da se obnovi porušeno. A ima ga mnogo. Na svakom koraku.

Potrebno je da oni odu. Vjetrovi, razumije se, i da počnu da duvaju neki drugi. Ali koji, pitanje  postavlja priroda nesigurna da ih ovđe ima. Vidjećemo. Ako ništa drugo, bar vremena imamo.

S.M.