Kotor je bio jedna velika familija

Boro Cicović

audio: Boro Cicović

Sve manje je starih Kotorana, sve više novih ura koje zatvraju škure u duši, kućama i palatama drevnog grada.

U emisji “Stare ure“ gost Skala radija juče je bio je gospodin Boro Cicović starograđanin, ugledni ugostitelj jednog vremena kada je Kotor živio građanskom kulturom bez skandale, kako nam je kazao ovaj svojevrsni hroničar Kotora, njegovih ljudi i užanci (običaja).

Iz emisije izdvajamo njegovu priču o minulim vremenima kad su se ljudi zdravo šalili, jedan drugome podvaljivali, ali s mjerom i ukusom, duhom i originalnim dosjetkama.

“I niko se nije ijedio (ljutio)“ kaže on.

Vrijeme je karnavala koje prati humorističko-satirični list “Karampana“ vjekovne tradicije.

I danas se baš ovih dana u bokeškim domovima piše za fojeve Karampane, ali u posljednje vrijeme nekako sve manje je humora među ljudima, sve više uvreda i neslanih šala.

Boro Cicović konstatuje da vlada opšta  rezignacija, nesklad, necivilizovana ponašanja i to ne samo u Kotoru.

“To je zavladalo općenito u društvu, čak je i svijet obuhvatilo. Vidite što se danas čini u svijetu, to se isto  dešavalo prije svjetskih ratova, prvog i drugog. Prije toga je uvijek bilo nekih komešanja. Ovo ja ne razumijem, Kotor je bio jedan miran grad građanske kulture. Kotor je za mene bio jedna velika familija”, priča 97-godišnji Boro Cicović.

Kad je propala Austrija, 1918. godine, u Kotoru je ostalo Italijana, Austrijanaca, Mađara, Venecijana, Čeha.

Na staroj fotografiji koju posjeduje Cicović kod kultne česme-pompe “Karampana“ u starom gradu su neposredno prije II svjetskog rata slikani Kotorani, a više je stranaca po prezimenima nego Kotorana.

“Ali oni su bili pravi Kotorani, fetivi, iako prezimenom državljani drugih država, ali im je Kotor bio broj jedan, prihvatili su ga kao svoj grad i davali mu ljubav. Nikad se niko nije dijelio ni po vjeri, ni naciji ni  po politikama, Bože sačuva”, kaže on.

Npr. bili su i tada izbori, sjeća se dondo Boro, bistrog uma i originalne izvorne riječi.

“I tada su bile stranke, Mačekova i Cvetkovićeva stranka. Na primjer, ti si za Maček, ja za Cvetkovića i Maček je izgubio a ja pobijedio,  pretpostavimo. Kad smo se sreli sjutri dan bilo bi ‘aje da popiješ ulje’. Pošli bi u prvi bife, popili bismo po rakiju, nazdravili jedan drugome kao da ništa nije bilo, a sad pucaju jedan u drugoga“, priča Cicović i nastavlja, podsjetivši da se rodio 1920. godine u mraku, kada nije bilo letrike (struje) ali je bio život.

Stari plakat iz kultne gradske kafane “Dojmi“ na italijankom jeziku svjedoči o evropskim programima u njoj.

1910. godine, prije rođenja našeg sagovornika u Kotoru je gostovala opera iz Italije i davala je dvije opere, Seviljski berberin “Barber of Seville“ i  “Favorita“.

Nije bilo struje, ali su oni imali svoj agregat, kazuje Cicović.

Na originalnom plakatu u čijem vrhu piše Teatro Dojmi  kojeg posjeduje gospodin Cicović, osim najave i učešća aktera programa u dnu se navodi – Boro čita na italijanskom sljedeći tekst: “Molimo gospođe da kada sjednu, skinu svoje kapeline (šešire) kako ne bi smetali, zaklanjali vidik onima iza njih“.

Vitalan i gospodstven, ovaj omiljeni Kotoranin u svom stanu stare kuće Ribica u starom gradu, na trećem spratu, i dalje skuplja slike, doživljaje, mirise starog Kotora.

Regule po kojima je vazda živio uz bićerin prije objeda, čine ga zdravim i bistrog uma.

Istina noge popuštaju ma će kaće isto kad svane učinjet jedan đir do obližnje Pjace od kina.

Razgovor u cjelosti možete poslušati u našoj emisiji “Stare ure“ na sajtu Skala radija.