Korupcija srca

Piše: Goran Sekulović

Piše jedan policajac koji je bio na obezbjeđenju zgrade Skupštine u neđelju uveče o tome kako je iz prve ruke mogao da vidi ”horde i kolone pijanih reformista sa srpskim zastavama, pjesmama o Kosovu kojega nijesu vidjeli bez na slike sa sve uperena tri prsta prema meni i mojim kolegama. Ako su promjene đe su im zastave naše države, Evropske unije itd. Ne ovo je klasičan primjer kad je mržnja prema jednom čovjeku iznad bilo čega drugog. U jednom trenutku sa druge strane ograde na samom bulevaru prošla je sama Milka Tadić i kao zgranuta gledala taj bal primitivizma. Pošto mi je bila prilično blizu nisam izdržao a da je ne pitam naravno ironično ‘G-đo Milka jeste li sad konačno srećni!?’ Pogledala me i ubrzala korak, a ja ostao u nadi da joj je bilo makar malo neprijatno.”

Sve je rekao u ovoj kratkoj notici naš očito zemlji i svih njenih građana odgovorni, vjerni i patriotski trudbenik-policajac. A Milka Tadić i druge ličnosti iz javnog života bili su prisutni u prvim redovima na glavnom predizbornom mitingu Jakova Milatovića. I nije u tome nikakav problem. Ali jeste svakako kada odioznost, nepovjerenje, nenaklonjenost, netrpeljivost koja ide čak i do mržnje prema jednom čovjeku, ma ko on bio (”MI ILI ON!” kao javni tender za, objektivno, njegovu moguću i fizičku likvidaciju!?, što se 2016.g. čulo i od Aleksandra Vučića), može da zasijeni ljubav, empatiju, solidarnost, odgovornost, dužnost i odanost prema vlastitoj zemlji i državi kao najvećem dobru svakog naroda i građanina, uzetih i u etničko-nacionalnom i u političkom smislu demosa. Kad se zauzme takav jedan anticivilizacijski i retrogradni kurs i pravac mišljenja i djelovanja, nikakva naknadna pamet i ”moralno” zgražavanje i osuda nemaju nikakvu težinu i osnova za bilo čije i kakvo razumijevanje, odobravanje i amnestiranje. Može se doduše dobiti kontraargument da je eto Andrija Mandić kao čelnik Nove srpske demokratije i Demokratskog fronta u najnovije vrijeme promijenio raniju dosta retrogradnu i militantnu retoriku, te to pokušavši, s njegove tačke gledišta dakako, logično-politički objasniti i čak i izvinivši se zbog dosadašnje loše prakse, i da sada nastupa mnogo tolerantnije, pomirljivije, demokatskije i civilizovanije, da kažemo crnogorskije u smislu dakako poštovanja državnog, građanskog pa i nacionalnog smisla te riječi, naravno uz njegovu prvorazrednu afirmaciju srpske nacije u Crnoj Gori na što mu bez obzira na sve moguće prigovore, i istorijske, i teorijske, i političko-praktične, niko ne može i ne treba i ne bi smjelo prigovarati i osporavati mu takav pristup. A baš su Mandića i njegovu političku grupaciju već duže vrijeme protežirali i prihvatili kao jednu od sukonstitutivnih članica demokratske crnogorske alternative DPS-u i Milka Tadić i neki drugi, da li već bivši suverenosti, pa i čelnici jedne od suverenističke patije (možda ovo pozivanje na suverenost nema ama baš više nikakvu težinu s obzirom na nesumnjivo već uveliko ”pokojni suverenistički pokret” koji je to postao ponajviše zahvaljujući upravo njemu samome). I dobro je vjerovati i očekivati i podsticati svakoga da se u pozitivnom smislu mijenja, ali je i dobro pokušati i sopstvenim snagama a zašto ne i osnivanjem nekih novih suverenističkih i demokratskih stranaka osnažiti u bilo kojem trenutku i u svakom pogledu sopstvenu zemlju, a te stranke bi svakako mogle i dapače i trebale da budu u opoziciji recimo DPS-u, ali ne i državi, pa bi im se sigurno priključili i mnogi od suverenista koji su formalno ili u strankama te orijentacije ili pak izvan njih. Osnažilo bi to i pluralizovalo i ukupan suverenistički demokratski pokret u zemlji, podiglo zdravu tržišnu političku utakmicu, pa i povoljno svakako djelovalo i na srpske nekada opozicione, a sada vladajuće stranke. Pošto je to uglavnom  do sada nedostajalo, posljedice su negativne i ogledaju se u daljem raslojavanju i slabljenju građanskog, progresivnog, evropskog bića zemlje, za što se kao vrijednost barem formalno zalažu sve glavne stranke u zemlji.

Znači, mogu rezonovati sadašnji ili pak bivši dakle ”suverenisti” da se i novi srpski čelnici u zemlji koji sada dobijaju vlast mogu s vremenom mijenjati na bolje, tim prije što počinju mnogo sofisticiranije i naoko miroljubivije, demokratskije i tolerantnije nego recimo Mandić na početku karijere, mada je jasno da su maske već odavno pale čak i kada je u pitanju novopokrenuta stranka ”Evropa sad”, s obzirom da su njeni čelnici već bili ministri u Krivokapićevoj vladi koju su sastavili klerofašisti Srpske pravoslavne crkve. A da ne govorimo o tome koliko je ovih dana dobio podršku Jakov Milatović od krajnjih velikosrpskih desnih populista i klerofašista. U ovom smislu bih dao prednost onom političaru koji se već ako baš još uvijek nije i na djelu nešto posebno pokazao, a ono makar jeste u odlučnoj namjeri da i dalje istrajava u poželjnom civilizacijskom i demokratskom, dakle nesumnjivo dobrom, smislu i pravcu svoje izmijenjene politike u poređenju sa onim ili nekim ko je na početku političke karijere i za koga se sada bez obzira na sve ne može, pa čak i ”ne smije”!, nikako znati i reći definitivno u kom će pravcu ići, mada je to čini se baš očigledno. I još nešto: Mandić je smogao snage i hrabrosti, mudrosti i mjere da se pokaje (oprost drugima i obrnuto je osnov za napredak svih i samo da na tome i dalje istraje, što tvrdi da hoće i u tome ga treba podržati!), ali već sada je čini se jasno da Jakov Milatović nije od te i takve ”fele”, jer iako počinje karijeru u jednom mnogo boljem, kvalitetnijem, zdravijem i miroljubivijem kontekstu u odnosu na zapaljive devedesete prošlog vijeka, u njegovom ponašanju to se nimalo ne primjećuje. Naprotiv!

Jasno je koliko plaća cijenu jedna država ako se svakih nekoliko decenija ili čak i kraće (ne zna se što je gore?!), ”mora” davati danak ustoličenju na vlasti nekoj partiji ili koalicijima za koje se tek kroz neko dogledno vrijeme može očekivati, nadati se makar nekog od njih, civilizovaniji, građanskiji, demokratskiji, uistinu napredniji i pravi evropski korak. Jeste da se ta cijena plaćala i devedesetih i da je bilo nešto slično i u jednom početnom periodu dakako i vladavine jedinstvenog DPS-a. Iz tog vremena i iz tog nekadašnjeg sastava DPS-a su mnogi u sadašnjim strankama vlasti ili ”režima” – reče Jakov Milatović da je konačno pao ”režim Mila Đukanovića”, dok zapravo sadašnji režim čine njegovi 30-avgustovci  od kada je ”došla sloboda”, a od njega reče i ”pomirenje svih” te ”nestanak” kriminala, korupcije, nepravde, nejednakosti, nepotizma u zemlji koja je eto volšebno ”konačno” poslije samo jedne ”čudesne” i ”magične” noći i nove ličnosti postala najbajkovitija zemlja na svijetu!? –  pod patronatom i komandom  klerofašista Srpske crkve što ne čudi, jer je ona i tada, tj. devedestih bila na istim pozicijama na kojima je i danas, pa ostaje velika bojazan od mogućnosti da barem na našem crnogorskom tlu i u najbližoj okolini ponovi neki slični scenario, za koji ipak valjda objektivno (subjektivno, osobito kod njih, svakako itekako ima!?) nema  nekih većih šansi, prije svega usljed u međuvremenu određenih međunarodnih promjena, koje ipak nijesu nimalo jednoznačne i pozitivne, osobito zbog situacije između Srbije i Kosova i agresije Rusije na Ukrajinu. Od tada se DPS ipak promijenio, mada istina sasvim nedovoljno, osobito u zadnje vrijeme što ga je koštalo i vlasti, što je najmanji problem, ali jeste što je na taj način doveo na vlast klerofašizam izgubivši bitku prije svega sa njegovim pokretačem i udarnom snagom u vidu i u liku Srpske crkve.

DPS je svakako istorijska snaga koja je dobrim dijelom zaslužna za obnovu suverenizma, dakako na čelu sa Milom Đukanovićem koji je zbog toga i postao i jeste i ostaće istorijska ličnost. Ali, kako reče akademik DANU prof. dr Novak Kilibarda, nije isto biti i ostati u glavnom  tekstu ili u fusnoti. Ništa još nije odlučeno, ali mislim da je jedan prilog ka kretanju prema fusnoti bila odluka Đukanovića da se i ovog puta kandiduje, a da ne da recimo mogućnost jednoj Milici Pejanović Đurišić, naravno ako bi ona na to pristala, da se nađe na tom mjestu i da prihvati izazov te vrste, jer bi, sigurno je, imala velike šanse da možda čak pobijedi već i u prvom krugu. Đukanović je dva dana prije samih izbora priznao da su ”iskazali određene slabosti i ja kao prvi čovjek te politike preuzimam odgovornost, ali i poručujem da sam spreman i sposoban da našu politiku oslobodimo slabosti i kada dođe trenutak u mnogo boljem izdanju prihvatim odgovornost za budući napredak naše zemlje.” Politika je već morala biti oslobođena slabosti i doživjeti mnogo bolje izdanje da bi joj građani povjerovali. Poželjna reforma DPS-a o kojoj se toliko priča (a ništa ne radi!) je potreba i nužnost zapravo redefinisanja njegove politike, od programa do kadrova (jer određeni ljudi sprovode određenu jasnu i preciznu – a ne neku polutansku i dvosmislenu ili pak trosmislenu – politiku u koju vjeruju i za koju se neštedimice, odgovorno i beskompromisno bore), a to praktično znači da ne mogu, da ne trebaju i da ne smiju! nikako biti u istoj partiji, tj. u DPS-u, kao što je sada slučaj u njegovom makar širem vrhu, ljudi koji su, na primjer, svjesni zla Srpske Crkve po našu državu i oni koji joj daju na slobodno, besplatno  i bespovratno korišćenje državno zemljište za gradnju novih crkava!?

DPS mora ukinuti svoju ambivalentnost po pitanju nacionalnog i državnog, sekularnog i antifašističkog opredjeljenja, jer nikako nije dosta da samo čelnik ili najuži vrh tu bude jasan, to se sve mora sprovesti do posljednjeg člana stranke po  njegovom slobodnom opredjeljenju bez obzira na posljedice, tj. na moguće trenutno smanjenje članstva ili tome slično. Tu je i npr. Komisija DPS-a za afirmaciju državnog identiteta, a bez afirmacije prije svega crnogorskog nacionalnog identiteta ne može biti govora o državnom identitetu Crne Gore! Samo na taj način, dakle uz jasnu i principijelnu identitetsku, nacionalnu i državnu, kulturnu i svaku drugu politiku, otvorenost, pluralnost u radu, nekorumpiranost i transparentnost, demokratičnost i javnost rada, može se na duže illi pak možda i kraće staze – to će svakako zavisiti od učinaka novih vlasti, ali i od odgovarajućih i energičnih odgovora na njih od strane sadašnje opozicije, tj. DPS-a, što je nesumnjivo izostalo u periodu od 30. avgusta 2020. do danas! – vraćati građansko i biračko povjerenje i širiti mogućnost koalicione saradnje. Bez čistog srca, jasnog opredjeljenja, vizije, povjerenja i vjere u sjutra i u moć i odgovornost i sopstvenu kao individua i svih naših naroda-nacija, većine građana i države i zemlje i njene i sadašnjosti i istorije kao cjeline, dakle i njihove, odnosno svih nas i naših potomaka budućnosti i vječnosti, ništa veliko se niti može niti smije uraditi, čak ni ”Korupcija u društvu je posljedica korupcije srca” (papa Franjo)

No, nije dakako sve ili čak i ništa izgubljeno!? Crna Gora je vječna, i bila i jeste i ostaće takva, jer joj njena izuzetna evropska i svjetska raritetnost u svakom pogledu, i u geografskom, i u istorijskom, i u egzistencijalnom, i u filozofsko-antropološkom, te sigurna i toliko puta dokazana i potvrđena, prije svega od najviših uglednika sa strane a ne od nas samih, specifičnost i osobenost, ne da da izumre i nestane. A upravo su na ovom identitetskom planu i Đukanović i DPS prije svega omanuli. Zato u narednom  periodu je  nužno da crnogorstvo kao prirodna, istorijska i kulturološka ideologija Crne Gore dobije jasnu platformu i u nacionalnom i u socijalnom smislu. Srpski politički blok u Crnoj Gori je zahvaljujući svojoj dinamici razvoja u najnovije vrijeme uspio da pobijedi. Njih drži jasna velikospska, anticrnogorska, asimilatorska i neočetnilčka, istorijski revizionistička i krajnje konzervativna desna ideologija, targiranje i mržnja prema Đukanoviću i snishodljivost i poniznost prema Srpskoj crkvi iliti Crkvi države Srbije. Može i obrnuto, jer je možda tako još bolje i tačnije rečeno, budući da one odlike ideologije sve zastupa upravo naravno Srpska crkva! Od svega toga na svojoj strani i dakako sa svojim očekivanim argumentima, strategijama i opredjeljenjima, crnogorske političke snage nemaju ama baš ništa. Dobro je što nemaju targetiranje i mržnju prema bilo kome, ali nije dobro što nemaju pozitivnu objedinjujuću i koherentnu ideologiju i institucije koje iza nje stoje i koje je na civilizacijski i odgovoran načlin sprovode! Sve da i nijesmo pod baražnom  vatrom velikosrpskog zla, Crna Gora je odmah nakon 2006.g. morala da ustanovi vrlo operativne i praktične korake kako da razvije sopstveni imuni i samoodbrambeni sistem institucija, programa, učenja, aktivnosti i u zemlji i u inostranstvu na promociji, čuvanju, razvijanju i propagandi svog identitetskog crnogorskog nacionalnog i multietničkog i multikonfesionalnog građanskog vjeruju i pogleda na svijet u svim domenima od domaće autentične i samonikle filozofije kao dijela evropske prije svega helenske, starogrčke i novovjekovne i savremene duhovne baštine, preko istoriografije, književnosti, etnologije, etc., i to naravno u sferi i nauke i kulture i obrazovanja. Od svega toga nije bilo i do danas nema ništa!

Ozbiljne države, kako što rade recimo Hrvatska (pa i Srbija s neraskidivom, pupčanom vezom između političke i naučne elite, bez obzira na pogubne učinke na region, ponajviše na Crnu Goru!), u odnosu ne samo na daleku prošlost  već i na domovinski rat, naravno da daju slobodu svojim naučnim radnicima da se bave temama kojima hoće, ali setom plaćenih i podsticajnih konkursa, programa i aktivnosti itekako utiču da vrhunska naučna i kulturna elita prije svega doprinosi svojoj domovini i državi čiji su najviši izabranici i poslenici duha i kojoj služe svojim nepotkupljivim naučnim bićem. Crna Gora je učinila sve nasuprot tome! Dozvolila je obilatu novčanu potporu na lijepe oči Crnogorskoj akademiji za zauzvrat vrlo siromašne rezultate na korist same Crne Gore, potpuno zanemarivši i gotovo ukinuvši Dukljansku akademiju čiji su članovi odani ovoj zemlji i čija istraživanja potvrđuju sav civilizacijski identitet i integritet Crne Gore, a što treba da se pretoči u obrazovne programe od najnižih do najviših prosvjetnih stupnjeva bez čega nema njenog opstanka. Danas imamo klerofašistu na čelu državnog Univerziteta, a što je još gore, ako može biti a izgleda da može, ni na jednom od četiri univerziteta u zemlji i još najmanje na toliko samostalnih fakulteta, od crnogorskog istinskog istorijskog, kulturnog i svakog drugog civilizacijskog  svekolikog identiteta nije ostao ni kamen na kamenu. Na Đukanovićevom Univerzitetu tamošnji profesori a čelnici ”Evrope sad” tvrde da je evo upravo zbačen posljednji evropski diktator!? ”Hrani sirotu za svoju sramotu” – to je očiti učinak, pored ostalih i pozitivnih naravno, ovog poslovnog i obrazovnog projekta. Samo da još ne bude i za državnu i sramotu i propast!? Pomenimo samo još Nagradu ”Vojvoda Gavro Vuković” Jakovu Milatoviću koju jedino ne spominje, a kada mu se to spočitalo reče da je nije vratio a morao je po zakonu, zato što nije htio da prihvati državnu službu (vid vraćanja stipendije) jer je znao ”da je tu Đukanović”! Kao da nije znao da je ”ON” tu i kada je prihvatio njeno dodjeljivanje i korišćenje ili pak kada je 2006.g., kako tvrdi, glasao za nezavisnost zemlje.

Dug, baš dug će biti put i zbog svega ovoga i mnogo drugoga do sveobuhvatne obnove crnogorskog društvenog bića, a kada kažem crnogorskog mislim na sve građane ove zemlje – i na Crnogorce i na Srbe i na Hrvate, i na Bošnjake i Muslimane i na Albance i na Rome (od kojih danas samo Crnogorci nemaju svoju nacionalnu zajednicu, dakle, u sopstvenoj zemlji su potpuno diskriminisani!?, jer Savjeti nacionalnih zajednica nijesu pitanje kvantiteta već kvaliteta jednog, svakog! naroda koji je svim međunarodnim i nacionalnim zakonodavstvom zaštićen i priznat!) – koji je doživljavaju kao svoju jedinu državu! Vlasti se mijenjaju i mijenjaće se, ali temeljna ljudska prava i multietničnost, multikulturalnost i multikonfesionalnost moraju ostati kameni temeljci ove naše nadamo se i pored svega ipak demokratske zemlje koja je iznad svakog pojedinca! I ajde da vjerujemo u riječi novog predsjednika da će Crna Gora biti od prije neke noći (Hik) sva u superlativima zemlja, pravednija, jednakija, sa većim i podjednakim šansama za sve, poštenija, bez organizovanog kriminala i korupcije, itd., ali svakako da ne možemo mu povjerovati da je sve to postala već od neđelje naveče što je on direktno i rekao. Pred nama je vrijeme, a nove nužde rađu nove sile. Vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje. Njemu niko nikad nije umakao, pa se i u tom domenu može naći jedan od uzroka promjene na čelu zemlje. Mnogo više uzroka promjene naravno je u onoj već spomenutoj trijadi zla. A đe je zlo evidentno, tu je na djelu prevashodno prisutno etičko zlo, očišćeno od svakog sadržaja dobra i dobrog, vrline i dobročinstva, poštenja, ljudskosti, pravde, jednakosti i bilo kojih promjena i kretanja na bolje! Od etičkog do etničkog pak zla i čišćenja je samo jedan korak, viđeli smo  to na primjeru devedesetih godina prošlog vijeka na prostoru SFRJ, sa sto pedeset hiljada poginulih i miliona izbjeglica. Opomena  nikada dosta, posebno kada je čini se u ovom trenutku – a u ovom regionu i inače!, tj. gotovo stalno! (kao ugrađena konstruktivna fundamentalna greška!?) – kod naših prije svega političkih elita tako malo pameti, konstruktivnosti, spremnosti na saradnju zarad interesa građana i zemlje-države u cjelini, dijaloga, konsenzusa i dalekovidosti.