Korona-vješticona

Kotor, Kotor brod ljubavi
djeca na njem’ kormilari, refren je himne Kotorskog festivala pozorišta za đecu koji početkom jula spušti sidra pod rivu kotorsku.

Sa kuferima punim radosti i smijeha, šarenih kostima i maski, sa broda, vratima od mora, u grad čije ključeve čuvaju đeca, ulaze Petar Pan, Čarobnjak iz Oza, Pipi duga čarapa, Tri musketara, Crvenkapa i ostali likovi iz bajki, priča i teatra.

I baš kad je sunce protrljalo svoje velike, zlatne snene oči poslije zimskog sna, i svojim dugim trepavicama zatreptalo proljećnim jutrima, a odrasli počeli  da pišu novu kotorsku festivalsku kartolinu, pojavio se vuk.

Strašni, lukavi, nevidljivi.

Oštri zube na bake i đedove, na lovce i crvenkape i čudno mu je ime, Korona se zove.

Neki kažu da je to nevidljiva, a opasna vučica, zbog koje ne smijemo u vrtić, a mame i tate na posao.

Moramo ostati doma jer će nas naprosto progutati.

Ja mislim da se to glumci našeg kotorskog teatra malo šale. Da su nešto novo smislili i da je naša fešta ranije počela.

Bolje da se ja pripremam.

Da ne čekam ni vrtić ni školu da počne.

Zato, ispod plave deke sa crvenim bubamarama, zamišljam jul i zavjesu pozorišnu koja se podigla.

Ludo sam izmiješao neke svoje zmajeve i pronašao tri svica za moju Aladinovu čarobnu lampu.

Moja igra je počela.

Svi kažu: Ostani doma! Stalno to ponavljaju, pa ja odrasle zato zovem papagala.

Pitao sam se, kako to misle da ostanemo svi doma?

I tata i mama. I moja sestra i komšije. I teta frizerka i moja vaspitačica.

Samo mogu da idu vanka i na rabotu doktori, da daju injekcije i čistači ulica u žutom, policajci i vatrogasci. Vidio sam ih, i neke još.

Oni mogu, a ja moram doma i kad je vikend i ne radi ni igraonica u Kameliji.

Baš bih da nađem smiješan odgovor na sva tužna pitanja.

Vidjećete vi kad ja pronađem tu vučicu Koronu.

Biće glavni lik u mojoj predstavi koju pripremam ispod deke sa crvenim bubamarama na crne tačkice za festival pozorišta.

Imam pune džepove dobrih riječi.

Imam topli, zeleni vjetar, spremljen u mojoj sobi, da poletim kad budemo mogli vanka do mile volje.

Onda ću se pretvoriti u zmaja i dotaći svemir.

Ako mislite da smo zaboravili na krila,varate se.

Ja znam pjesmicu od čika Mike Antića koji je napisao da:

Svako dijete ima krila

Samo mora da se sjeti

Gdje mu rastu sakrivena

I odmah će da poleti.

Kad poletim, uhvatiću tu vučicu, strašnu, opasnu i onda ću s njom u kavez.

Ako ne bude htjela da se pripitomi, nikad je neću pustiti iz kaveza.

Naučiću ja nju da ovdje svuda mašta skita i da se u Kotoru dijete pita.

Naučiću ja tu Koronu-vješticonu pameti.

Ona će mene u kavez.

Zamijenićemo mjesta u julu, kad ja budem na sceni moga teatra.

Dubravka Jovanović