KOLUMNA 1 – Najopasnija riječ u javnom prostoru: „relativizujete“

KOLUMNA 1

Portal: Radio Skala

 Najopasnija riječ u javnom prostoru: „relativizujete“

U posljednje vrijeme u javnom prostoru Crne Gore pojavila se riječ koja se koristi kao političko i medijsko oružje.

Ta riječ je, relativizujete.

Ako postavite pitanje: relativizujete.
Ako tražite dokaz: relativizujete.
Ako ne prihvatite optužbu bez presude: relativizujete.
Ta riječ postala je najefikasniji način da se ućutka svaka sumnja.
I upravo zato je postala jedna od najopasnijih manipulacija u javnom prostoru.

Kako funkcioniše ta manipulacija

Logika je jednostavna.
Prvo se iznesu ozbiljne optužbe, često bez dokaza i bez sudske presude.

Zatim se svakome ko ne prihvati tu optužbu bez rezerve zalijepi etiketa:
„relativizuje“.
Na taj način rasprava prestaje.
Jer ako neko „relativizuje“, onda se više ne mora odgovarati na njegova pitanja.
Tako se debata pretvara u pritisak.

Ko u stvari relativizuje?

Paradoks je u tome što oni koji najglasnije optužuju druge za relativizovanje često rade upravo to.
Relativizuju osnovni princip pravne države.
A taj princip je jednostavan:
optužbe se dokazuju pred sudom, a ne u televizijskom studiju.
Kada se televizijski studio pretvori u sudnicu, a novinar u tužioca i sudiju, tada se relativizuje nešto mnogo ozbiljnije od jedne političke rasprave.
Relativizuje se pravni poredak.

Kada novinar počne da prijeti javnosti

Posebno zabrinjava kada novinar počne da proziva druge medije i građane zato što ne prihvataju njegov narativ.
Poruka da će oni koji „relativizuju“ morati da „objasne“ svoje stavove nije novinarstvo.
To je pokušaj disciplinovanja javnosti.
U demokratskom društvu građani ne duguju objašnjenja novinarima zbog svojih stavova.
Naprotiv, novinari duguju javnosti činjenice.
A u ovom slučaju bi morali i da odgovore na pitanja:
Kome će mediji i građani morati da odgovaraju zbog neprihvatanja hajke bez dokaza?
Pod kojim optužbama?
Da li  postoje interesi i nalozi po kojima to novinar radi?
Da li je moguće da se za takve rabote koristi lokalni javni medijski servis koji finansiraju svi građani?
Da li je to demokratija?
Da li su to evropski standardi?

Pravo na sumnju

Jedan od temelja slobodnog društva jeste pravo na sumnju.
Pravo da se pita:
Đe su dokazi?
Ko su izvori?
Na osnovu čega se iznose optužbe?
Kada to pravo nestane, nestaje i javna rasprava.
Ostaje samo propaganda.

Najveći paradoks

Najveći paradoks ove manipulacije je sljedeći:

Oni koji najglasnije traže „borbu protiv relativizacije“ često su prvi koji relativizuju osnovna pravila profesionalnog novinarstva.
Provjera činjenica.
Razdvajanje mišljenja od optužbi.
Poštovanje presumpcije nevinosti.
Bez tih pravila novinarstvo prestaje da bude javna služba.
Postaje instrument kampanje.

Zašto je ovo važno?

Ova priča nije o jednoj emisiji ili jednom novinaru. Ma koliko se on trudio da negira pitanje pripadnosti stranoj obavještajnoj službi, pitanje koje je sam sebi u emisiji postavio!
Ona je o mnogo ozbiljnijem pitanju.
Da li ćemo živjeti u društvu u kojem su pitanja dozvoljena ili u društvu u kojem su pitanja proglašena relativizacijom.
Ako se svaka sumnja proglašava relativizacijom, tada javni prostor prestaje da bude prostor slobodne rasprave.
Postaje prostor straha.

Jednostavno pravilo

U slobodnom društvu postoji jedno jednostavno pravilo.
Optužbe zahtijevaju dokaze.
Pitanja nijesu relativizacija.
Pitanja su – demokratija.