KOLAŠIN KORACI KROZ ISTORIJU JEDNE VAROŠI (II)

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista

Subota je 31. januar 2026. godine. Kao i prethodnog jutra, budim se rano. Napolju se smjenjuju sitan snijeg i kiša, na mahove. U vazduhu je ona planinska svježina koja vas naćera da hodate sporije i da gledate pažljivije. Svaki grad, pored istorije, kulture i turizma, čine njegovi stanovnici. Kolašin, iako je danas jedan od centara razvoja zimskog i ljetnjeg turizma, ima i one ljude koji su znali da svjedoče ljepotom pitke riječi i mudrošću djela. Park šuma Dulovina nalazi se na oko kilometar i po od mog smještaja. Polako se uspinjem. Želja mi je da obiđem Botaničku baštu Dulovine, koju su decenijama brižno uređivali, stvarali, oplemenjivali i obogaćivali Danijel i Zora Vincek.

Hodam asfaltnom stazom. Pored puta stabla crnog bora. Nema putokaza, nema oznaka koje bi nagovijestile da se u blizini nalazi jedno ovako vrijedno mjesto. Dolazim do raskrsnice đe se putevi račvaju. Tu već postoji obilježje za Botaničku baštu Dulovina. Makadamskim putem prilazim ograđenom posjedu. Vegetacija miruje, ali i u tom mirovanju biljke imaju svoju ljepotu. Stajem pred kapiju, koja je zaključana, i posmatram unutra. Pravim fotografije. Ova bašta je nastala početkom osamdesetih godina prošlog vijeka i jedina je botanička bašta ovakve vrste u Crnoj Gori. Na malom prostoru, od svega 646 metara kvadratnih, na nadmorskoj visini od 1.018 metara, sabrano je bogatstvo planinske flore sa Bjelasice, Sinjavine, Komova i Durmitora. Na ovom mjestu okupljeno je više od četiri stotine biljnih vrsta, među kojima je veliki broj endema biljaka koje ne rastu niđe drugo na svijetu. Većina tih biljaka ima i ljekovita svojstva, što dodatno govori o vrijednosti crnogorske flore i njenom značaju, kako u tradicionalnoj upotrebi, tako i u savremenim istraživanjima.

Bašta nije zamišljena samo kao prostor očuvanja biljaka, već i kao mjesto učenja. Mjesto đe se može razumjeti koliko je osjetljiva ravnoteža planinskih ekosistema i koliko je važno sačuvati izvorni biljni svijet. Zbog toga je kategorisana kao zaštićeno prirodno dobro spomenik prirode, i zakonom je zaštićena već skoro tri decenije. Brigu o bašti, zajedno sa Danijelom Vincekom, nastavila je i njegova supruga Zora. Sve do 2018. godine, kada su tri godine prije njegove smrti, odlučili da baštu poklone državi.

Stojeći pred kapijom, pogledom uprtim ka unutrašnjosti bašte, ne mogu a da se ne sjetim neumornog neimara Danijela Vinceka, čovjeka koji je sebe doslovno utkao u planine sjevera Crne Gore. Ostao je ovđe, u svakoj biljci, u svakoj stazi, u svakom pažljivo odabranom primjerku flore. I dok tako stojim, razmišljam koliko je čudna sudbina velikih neimara. Koliko ćemo ih cijeniti kao društvo, ostaje na nama. Jer čini mi se da ponekad brzo i lako zaboravljamo imena onih koji su Crnoj Gori dali ogroman i trajan doprinos.

NA BAŠALJEM BRDU  PORUKE KOJE OSTAJU

Nakon obilaska parka prirode Dulovine susrijećem ljubaznog mještanina Šćepanovića, koji nedaleko odatle drži mali buljuk ovaca. Pitam ga đe je Bašalje brdo. On mi kaže: „Ajde sa mnom, ja ću ti pokazati put.“ Koračamo i razgovaramo. Ovaj dragi čovjek, skroman i ljubazan, sa raskršća Dulovine mi pokazuje pravac kroz goru koja je dobro narasla: „Eto tuda ti je put, samo pazi, malo je sraslo i zaraslo.“ Srdačno se pozdravismo, a ja polako pođoh niz goru. Zemlja gnjila, puna vode, tone pod nogom. Nekako izađoh iz tog „začaranog kruga“, stigoh do korita rijeke Svinjače, pređoh preko mosta, a put me dalje vodi ka toponimu koji se zove Bašalje brdo. Mještani mi govore da je tu nekada davno živio paša, pa se tako kroz vrijeme i ime mjesta oblikovalo u Bašalje brdo.

Put izlokan od izvorske vode, ali se odatle pruža prelijep pogled ka centru grada. Jedna stara napuštena kuća. Mještani kažu da je tu nekada bila „turska kula“. Neobična je i formom i građom. Vidi se da, iako napuštena, odolijeva vremenu. Na pragu skromne kuće ostarjela žena, bistrih i prodornih očiju, kaže mi: „Ajde svrati na kafu, putniče namjerniče, vidim da slikaš ove naše krajeve.“ Tako nastade i ova priča.Mudra starica uvodi me u svoj dom. Velika prostorija, na sred kuće šporet, ugrijano i toplo. Kaže mi: „Ja sam Milica Jovanović-Dragović, moj sine, 82 godine gazim. Nesrećni žive, a srećni umiru“, reče kroz šalu. Sjedosmo za sto ovog gostoprimnog domaćinstva.„Tu mi je šćerka Bobana, saće ona doć, radi oko živoga“, govori starica.Kroz prozor kuće vidim brojna goveda, ali i svinje koje se baškare, ne mareći za blato i padavine.Milica mi priča o životu i borbama. Jedinica između tri brata, udala se sa 25 godina i čitav život se borila da iškoluje i odnjeguje svoju šćerku. Priča mi o starom Kolašinu, planinama, izdigima, ljudima i običajima. Pred sobom imate svojevrsni arhiv uspomena koji na najljepši način svjedoči o svom kraju.„Šćerka mi je veliki oslonac i podrška. Ostala je ovđe sa mnom na Bašanjem brdu, iako nam je kuća u gradu. Kuću izdajemo. Nekako smo, nakon godina i decenija životnih borbi, uspjeli da se izborimo“, govori mudra Milica.„Znamo mi da dočekamo gosta i putnika namjernika. Sad ćeš vala da probaš nešto što mi spremamo“, reče, i donese tanjir pun lisnatog sira.

Dok se gostim, dolazi Milicina šćerka Bobana Dragović. Kulturna i ljubazna, predstavlja mi se. Završila je srednju pedagošku školu, studirala i boravila u Beogradu, ali se zbog privrženosti majci vratila u Kolašin. Danas joj pomaže, drže 15 krava, brojna goveda i oko 40 svinja rase moravka, za čije meso kaže da je izvanredno, ali nedovoljno prepoznato. Majka i šćerka se dopunjuju, dok starica već stavlja šerpu na šporet kačamak se u ovoj kući podrazumijeva. Bobana govori da, iako je kraj bogat vodama, nemaju gradsku vodu, što im ljeti pravi veliki problem zbog svinja, dok se krave i goveda izdižu na planinu. „Koliko god sira i mesa da proizvedem, nemam problema za plasman. Od Kolašina do primorja brojne su mušterije. Ko jednom proba naš sir, postane stalna mušterija.“

Milica svojim krhkim, naboranim rukama miješa kačamak, a kuća miriše na neka davno prohujala vremena. Pored Bobane tu je i kućni prijatelj Žarko Gluščević, majstor za konje koje uzgaja na Bobaninom imanju. Tokom ljeta, zajedno sa Bobanom, sa turistima obilazi karavanske i planinarske staze. U garaži čuvaju i fijaker. Bobana je korisnik premija Ministarstva poljoprivrede, ali kaže da su kreditne linije nepovoljne za one koji žele da modernizuju proizvodnju zbog obimne papirologije i čestih odlazaka u Podgoricu. Govori i o mladima neki se vraćaju, ali su migracije prema Podgorici i primorju jake, posebno kod onih koji završe fakultet. U jednom trenutku na sto stižu vruć kačamak, kisjelo mlijeko i proizvodi od moravke. U ovoj kući drugačije ne može. To je ona topla i časna gorštačka priroda ljudi sa sjevera Crne Gore. Tu sam pripremio i svoju prvu radijsku reportažu i vodio razgovor sa Milicom duhovit, a pun mudrosti sa drevnog ognjišta.

Dok Milica miješa kačamak, razgovor prelazi na mlade. „Neka se ne stide rada. Neka znaju da je čovjek đe god da je, ali ako zaboravi odakle je, onda je sam sebe izgubio. Nije sramota ostati na ognjištu, sramota je zaboraviti ga“, kaže Milica. Bobana se nadovezuje: „Nije lako, ali je moguće. Ko hoće da radi, može da živi od svoga rada. Ovđe ima života, samo treba da ga prepoznamo.“ Žarko dodaje mirno: „Sve ti je ovdje priča, samo treba da ima ko da je ispriča.“

Vrijeme prolazi. Pozdravljam se sa članovima drage porodice Jovanović-Dragović i polako krećem dalje, noseći sa sobom priču koja ostaje dugo u čovjeku. Ponekad pomislim koliko je ovakvih priča nestalo netragom, samo zato što nije imao ko da ih zabilježi, sačuva, zapiše i pretoči novinarskim perom u trajanje. Svoj mali notes, ispisan brzim redovima i zabilješkama, i mali magnetofon sa snimljenim glasovima, riječima i uzdasima jednog ognjišta, ponijeh sa sobom nazad u smještaj. Dok preslušavam snimke i prelistavam zapise, pred očima mi se ponovo pojavljuju Milicine ruke nad kačamakom, Bobanina smirenost i Žarkove priče koje kao da još odzvanjaju. Sumiram današnji dan i shvatam da sam upoznao Kolašin na način na koji se gradovi najdublje upoznaju kroz ljude. Sjutra me čeka novi izazov i neka nova priča…