Kocka je bačena

Sa kockarima u svim porama društva – mi smo zaista u problemu. Upravo zato su onih Perunovićevih 19 hiljada – zaista sitnina. Svojim potonjim nedjelima, Milatović još nije, poput Julija Cezara izgovorio rečenicu ”Kocka je bačena”, ali je prešao Rubikon (Taru) i uputio se ka Beogradu. Ne sa vojskom koja će ga okupirati, već sa armijom servilnih, koja će mu se ponuditi. Kako god okreneš, radi se o rizičnoj odluci nakon koje nema povratka

aktuelno.me

Piše: Nebojša Redžić

Kockanje je, kažu stručnjaci, bolest zavisnosti koja dovodi do poremećaja funkcionisanja psihičkog, fizičkog i socijalnog aspekta življenja.

Na višoj stepenici naše državne kockarnice su partijski namještenici. Njihova ovlašćenja su, već, bitno drugačija i primamljivija. Oni su tu da bi raspolagali državnim novcem, kao da je njihov. Država kao imovina, a ne kao domovina. Imaju biznis kartice, neki kupuju bombonjere i ikebane, neki puše o trošku države, a bogami se o njenom trošku i klade. I to u iznosima od pet cifara. Klasičan primjer državnog namještenika koji bahato troši državni novac za lične potrebe je nikšićki kladioničar Marko Perunović, predsjednik Odbora direktora EPCG – Željezare.

Konačno, u vrhu liste onih koji se kockaju, manje državnim novcem, a više dignitetom države, njenim ugledom, tradicijom i naslijeđem su oni koji državu predstavljaju u zemlji i inostranstvu. Takvima je u novonastalim društvenim okolnostima, sve dozvoljeno. Oni svoja ovlašćenja i legitimitet crpe iz podrške naaroda koji je direktno iz tradicije šetanja opanaka preuzete iz susjedstva, prihvatio običaj šetanja crevlji na litijama, u svrhu uspostavljanja novog poretka stvari gdje mi koji znamo ko smo, treba da prihvatimo da nijesmo to što jesmo. To su osobe bez elementarnog znanja, morala, skrupula, lišeni državničke mudrosti, pa čak i potrebe da se nametnu kao autoritativni lideri. Takvi prihvataju ulogu običnog pajaca, uslužnog izvođača radova tuđih velikodržavnih projekata, lutke na koncu kojom se poigravaju svi koji nešto znače u suludom projektu poništavanja i brisanja svega što ima prefiks “crnogorski”. Primjer takvog kockara sa državnim dostojanstvom, ali i ljudima koji do tog dostojanstva drže, jeste novoustoličeni predsjednik Crne Gore Jakov Milatović.

Čija je zajednička država duže trajala?

Rizikujem da mi urednik prigovori što nijesam ispunio preuzeti zadatak da se bavim Markom Perunovićem kao metaforom neodgovornog i nekontrolisanog trošenja državnog novca. Naravno, teško je naći riječi opravdanja, ali je nesporno da se Nikšićanin ponašao u skladu sa onim što mu je dozvoljeno. Ništa drugačije od onih prije njega, ni od onoga koji će ga naslijediti. U slučaju Perunović, mene više, onako fenomenološki, zanimaju dvije stvari: gdje bi “legao” novac da je jedna od 19 hiljadarki ulovila dobitak i drugo, mnogo važnije, kako je onako lagano saopštio da je “sjutradan vratio novac sa privatne kartice”. Jer, od starta mi je jasno da jedna firma kakva je EPCG može izgubiti 19 hiljada eura, a da se to ne osjeti. Ali mi nije jasno da je nekome tako lako reći da na privatnom računu ima toliki novac spreman da njime “zakrpi” grešku nastalu “zamjenom kartice”. No, ima se, može se, a ja već odavno znam da sam pogriješio profesiju.

Ono drugo kockanje – sa državom – kojim se bavi predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, za mene je mnogo opasnije i nečasnije. Konačno, ako se Perunović zbog 19 hiljada eura nalazi u zoni krivične odgovornosti, onda novoizabrani predsjednik – samo zbog onoga što je nedavno izjavio bečkom Standardu – zaslužuje da zauzme mjesto tik uz neprikosnovenog veleizdajnika državnih interesa Dritana Abazovića.

Čovjek je u samo jednom intervjuu, nesrećno upoređujući odnose Crne Gore i Srbije sa onima koje su imale Njemačka i Austrija, uspio da izgovori ničim potkrijepljenu glupost da kod nas “60 procenata građana podržava Otvoreni Balkan” (što je čak manje odvratno), a potom se uneredi po hiljadugodišnoj istoriji Crne Gore nakaznom lažavinom da sa Srbijom “dijelimo isti jezik, dijelimo istu kulturu i nekada smo bili država”. I još je sve začinio stupidarijom da bi OB, kao konkretnu korist, donio “percepciju relaksacije odnosa sa Srbijom”.

Ovaj atak na Ustav, na čijim je koricama položio zakletvu kada je inaugurisan, zaslužio je reakciju nadležnih državnih organa. Za Milatovića ništa ne znači član Ustava po kome je crnogorski jezik – službeni, dok su svi ostali, pa i njegov srpski, “u službenoj upotrebi”. Za njega ništa ne znače ni istorijski fakti koji još od Ljetopisa popa Dukljanina i Oktoiha do danas, ukazuju da crnogorska kultura nema ama baš nikakve veze sa onom u Srbiji. Konačno, kada govori o “istoj državi”, namjerno zaboravlja da se Crna Gora u toj državi našla 1918. godine kao okupirana, te da je još jednom ugurana u nju prevarnim referendumom iz 1992. godine i ostala tek do 2006. godine. Ako ćemo o zajedničkim državama, onda bi neko u Srbiji mogao da se naljuti zbog ovakve konstatacije i primijeti da je Srbija, recimo, mnogo duže (500 godina) bitisala u zajedničkoj državi sa Turskom.

Uostalom, Crnoj Gori i njenim narodima nije potrebna “percepcija relaksacije odnosa sa Srbijom”, već iskreni dijalog koji bi sa tom susjednom državom donio istinsku releksaciju odnosa na principima međusobnog uvažavanja, nemiješanja u unutrašnje stvari i izvinjenja Srbije zbog događaja iz prošlosti.

Stigli savjetnici!

Predsjednik Jakov Milatović pokazao je elementarno neznanje o crnogorsko – srpskim odnosima, pa će vrijeme pred nama dati odgovor radi li se o namjeri da se poput svojih prethodnika od 30. avgusta, stavi u funkciju velikodržavnog projekta zvaničnog Beograda.

Primjećujući još ranije tu manjkavost u intelektualnom opusu mlađanog Jakova, bio sam jedan od hiljadu osoba koji su se odazvali na Milatovićev javni poziv svim “građankama i građanima sa zavidnim akademskim i profesionalnim referencama, kao i moralnim vrijednostima – koji smatraju da bi kao dio savjetničkog tima i kroz rad u kabinetu Predsjednika Crne Gore mogli da daju doprinos društvenom razvoju”.

Budući da nije precizirao za koja savjetnička mjesta mu je potrebna pomoć dokazanih profesionalaca, poslao sam mu CV i naznačio da se prijavljujem za radno mjesto savjetnika za pitanja crnogorskog nacionalnog i državnog identiteta. Uz to sam naglasio da moj CV sugeriše da mi pristaje i mjesto savjetnika za medije, ali da sam siguran da je on već odredio osobu koja će pokrivati tako važnu poziciju.

Naravno, nijednog trenutka nijesam pomislio da ću dobiti poziv dobrodošlice iz Milatovićevog kabineta, jer ga svakako ne bih ni prihvatio. Ali sam jasno želio ukazati novoizabranom Jakovu da mora poraditi na poznavanju nastanka, trajanja i vječnosti naroda iz koga potiče.

No, stvar se potom otegla. Iz kabineta predsjednika – ni glasa, sve dok se uoči izbora nije pohvalio da ima više od hiljadu aplikacija ljudi od digniteta. I što se dešava? Ove sedmice, 99,9% ljudi za koje ne sumnjam da imaju zavidne profesionalne reference, dobilo je istovjetan mail u kome se ističe da je “veliki broj prijava, učinio izbor najboljih za ograničen broj dostupnih radnih mjesta izazovnim”. I zaključuje: “Nažalost, u vrlo konkuretnom skupu prijava, za Vas nijesmo uspjeli da pronađemo adekvatnu radnu poziciju u ovom trenutku”.

Naravno, Milatović i u mejlu pominje “afirmaciju sistema meritokratije”, ali tu toliko potrebnu vrijednost koju nikada nije gajio nijedan sistem na ovim prostorima, nije primjenio u praksi. Uostalom, sasvim sam siguran da je ogroman broj ljudi koji su se na ovaj način ponudili za posao, više želio da prezentuje svoje reference sa kojima u ovom društvu ne mogu doći do pozicije koju zaslužuju, nego što je gajio nadu da će ih Milatović pozvati u kabinet. U partitokratiji koju živimo, takav poduhvat bio bi ravan pohodu na Mars sa kartom u dva pravca.

Da je tako, potvrdilo se samo dan kasnije, kada su mediji objavili prvih šest imena za koja se opredijelio Milatović. Uz nekoliko onih za koja javnost saznaje prvi put, izdvajaju se dvojica koje je crnogorska javnost imala priliku da upozna.

Mediji su objavili da je za savjetnicu za spoljnu politiku imenovana Marija Lakić Barfus, savjetnica za politički sistem i unutrašnju politiku je Biljana Papović, savjetnik za pravna pitanja Ivan Šikmanović, savjetnik za bezbjednost i odbranu Dejan Vukšić, savjetnik za ekonomiju i ekonomsku diplomatiju Mladen Grgić, dok je savjetnik za regionalni razvoj Aleksandar Stijović.

Umjesto mog komentara, evo reakcije profesorice, docenta dr Jelene Radonjić koja je u otvorenom pismu Milatoviću  naglasila da je “javni konkurs za njegov savjetnički tim bio farsa, jer među izabranima ima kandidata sa lažnim referencama, bez iskustva, ali i sa partijskim preporukama GP URA”.

Navodi da je, recimo, Lakić Barfus po obrazovanju profesorica engleskog jezika, bez dana rada u struci, da je “bila obični pisar bez ikakvog diplomatskog zvanja ili diplomatskog obrazovanja u svojoj karijeri koju ona smatra diplomatskom”, da se predstavila kao karijerni diplomata, iako je “na čelu NATO direktorata provela svega deset (čitaj 10) ili dvanaest (čitaj 12) RADNIH DANA, što nije dovoljno da sredi kancelariju, očisti prašinu sa polica i radnog stola i unese svoje lične stvari, a ne da to prikaže kao najvažniju stavku u biografiji – da je bila rukovodilac NATO kancelarije u Crnoj Gori”

“Osoba koja je spremna da prikaže lažne podatke u biografiji, nije etična, moralna i profesionalna i time je samu sebe diskvalifikovala”, objasnila je Radonjić.

Hoćemo li za kraj ponovo o kockanju? Rekoh već da onaj ko se kocka sa dignitetom države, nema nikakav problem da istu igru igra i sa ljudima. I to sa onima sa zavidnim referencama! Sa njih hiljadu!

Kockanje samo po sebi nije društveni poremećaj, nego to postaje onda kad prestane da bude igra i nametne se kao stalni obrazac ponašanja ljudi, zbog čega izaziva brojne i često ozbiljne probleme, kažu stručnjaci.

Sa kockarima u svim porama društva – mi smo zaista u problemu. Upravo zato su onih Perunovićevih 19 hiljada – zaista sitnina.

Svojim potonjim nedjelima, Milatović još nije, poput Julija Cezara izgovorio rečenicu “Kocka je bačena”, ali je prešao Rubikon (Taru) i uputio se ka Beogradu. Ne sa vojskom koja će ga okupirati, već sa armijom servilnih, koja će mu se ponuditi. Kako god okreneš, radi se o rizičnoj odluci nakon koje nema povratka.