Ko (sve) uskraćuje slobodu?

Pisao sam već u ovoj kolumni da je Crna Gora evo nešto više od godinu dana bila poprište slobode koja to nije. ‘’Sloboda’’ što ju je promovisala tzv. apostolska vlada bila je samo sloboda za njih i klerofašiste. A svi oni su se debelo vezali za prave fašiste velikosrpskog šovinističkog usmjerenja. Jedan takav, istoričar Raković poruči Cnogorcima – da kada velikosrpska elita sve ostalo pripremi i sredi što se tiče ‘’srpskog sveta’’ da on može potpuno zagospodariti na cjelokupnom srpskom etničkom prostoru – da nemaju (onda a i već sada!) što da traže, jer na njih oko sto hiljada na koliko nas on procijeni i ocijeni, dolazi preko sedam miliona ‘’protivnika’’ (kako on, dakle, hoće da pretvori sve Srbe  u zlotvore i neprijatelje Crnogoraca!?) naših, a tada se zna jasno i lako, kaže Raković, ko će tu pobijediti!? I mitropolit-namjesnik Crkve Srbije za Crnu Goru reče, nakon svega toga, da je mnogo slušao i naučio upravo od tog istog Rakovića! Kako onda vjerovati mitropolitu Joanikiju koji ovih dana reče da za njega nema Srba i Crnogoraca, da su za njega svi oni isti, dobrodošli, i da on neće da zna za podjele! Onaj ko stvara podjele i uskraćuje slobodu stotinama hiljada ljudi po svakom osnovu njihovog ljudskog postojanja, eto govori da nema podjela i govori da je sloboda ‘’došla’’ i ‘’procvjetala’’!?

Naravno, neće ona natplovična Crna Gora, građanska i u isto vrijeme normalno i zdravo nacionalna (nikada nacionalistička i šovinistčka!), multinacionalna, sekularna, antifašistička, demokraska, uistinu slobodna i kosmopolitska, tako lako nasjesti na ove lažne i mitomanske, odurne i odveć providne floskule (ili kako reče prvi apostol ‘’proskule’’) klerofašista. Bolje reći, neće nikako! Ali, neće oni odustati od svog đavoljeg nauma. Savremeni fašizam se i inače sve više odijeva u lažno ruho zagovornika i branitelja ljudskih prava i sloboda. Sve u ime naroda i zarad naroda! ‘’Moj narode’’, kako to često govori i podvlači srećom odlazeći premijer Krivokapić. Ovaj otvoreni politički populizam (‘’popularizam’’ –  opet po Krivokapiću)  u sprezi sa crkveno-klerikalnim pritvorstvom i lukavstvom pozivanja na ‘’narodno jedinstvo i bratsku slogu’’ i mednom i tako pitkom i slatkom socijalnom demagogijom, nikako nije za olako odbacivanje i prenebregavanje njihovih i mogućih i nažalost realno teških, pogubnih i zlih posljedica. Napotiv! Ono što nam se dogodilo morala bi nam biti velika opomena. Da se radilo kako treba, makar blizu toga i tome, ovoga u ovom stepenu i obimu ne bi sigurno ni bilo!

Godinama se bivša vlast uljuljkivala da je neprikosnovena i nedodirljiva, tvrdoglavo istrajavajući u svom narcizmu i lažnoj elitnosti. A suštinski gledajući, vrlo je malo, skoro nimalo!, radila na mnogim onim društvenim poljima kojima se zapravo ne samo učvršćuje stabilnost, prosperitet i dugovječnost države, već i nje same, tj. te aktuelne vlasti koja na taj način prilazi svom odgovornom poslu. Ako su skoro u potpunosti zaboravili na afirmisanje nacionalnog i državnog identiteta u samoj životnoj, prosvjetnoj, kulturnoj, naučnoj (potpuno zanemarivanje istinskih nacionalnih i državnih institucija i stvaralačkih jezgara, a insistiranje na obilatom finansiranju onih koji državi ništa ne doprinose), medijskoj, NVO praksi (verbalno zaklinjanje tu ništa ne pomaže, baš sasvim suprotno!), plus sve one pratilje jedne dugovječne i u biti nekontrolisane vlasti (partijski nedemokratizam, nemanje nerva, osjećaja i iskrene želje i potrebe za dijalogom sa svim relevantnim političkim, duhovnim i civilizacijskim svjetonazorima, šurovanje sa klerikalnim krugovima Crkve Srbije, nepotizam, korupcija, pljačka, institucionalna nebriga o ključnim resursima društva i države, srastanje određenih struktura i pojedinaca sa kriminalom…), rezultat od 30. avgusta 2020.g. i sve ono što je nakon toga a evo sve do danas isporučeno Crnoj Gori, Crnogorcima i tzv. manjinama (nacionalnim zajednicama ove zemlje koje su to bez obzira koliko je brojčano njihovih pripadnika!), osobito u vidu suzavaca, šok bormbi i gumenih metaka Cetinju i Cetinjanima  početkom septembra lani, i nije skoro nikakvo iznenađnje!

Samo naivni su mogli misliti da je ona nova vlast koja je zamijenila onu staru bolja i naprednija od nje! Time se stara nikako ne kuje u zviiezde i ne abolira od svojih velikih nedostataka i grešaka! Nikako i naprotiv! Oni čak ni danas nijesu naučili osnovnu stvar: da više nijesu u pitanju njihovi uski partijski interesi, sitne privilegije i šićardžijsko punjenje džepova, već združena, iskrena, otvorena i strateška odbrana ove zemlje sa frontom kojega čine svi lojalni građani njeni i sve patriote bez obzira na bilo koje porijeklo, vjersko, etničko, partijsko, ideološko, bespartijsko… Da to nijesu shvatili, pokazuje osnovna činjenica da nijesu na vrijeme pristupili konstituisanju jedinstvene zajedničke opozicione vlade, vlade u sjenci, koja bi samim svojim konstituisanjem i postojanjem – sačinjena od predstavnika svih građanskih procrnogorskih i u nacionalnom i u državnom smislu, zatim manjinskih partija, predstavnika mladih, žena, građanskih aktivista, naučnih i kulturnih stvaralaca, itd., itd. –poslala moćnu poruku društvu i čitavoj Crnoj Gori da ova zemlja nije sama i prepuštena bezdušnom klerofašizmu i otvorenom velikosrpskom šovinističkom fašizmu, već da ima svoje vjerne sinove i kćerke koji će u svakom času ustati u njenu odbranu! To se nije desilo, jer ključni faktori, prije svega, DPS, i dalje smatraju da  su oni bogom dani jedini i apsolutni vlastodršci koji su ekskluzivno ovlašćeni da u ime građana za vjek i vjekov isključivo sami ‘’najbolje brinu’’ o sudbini svih nas ostalih. I to i dalje istrajavajući sa svim starim pređašnjim snagama i kadrovima od kojih su neki iscrpjeli i prokockali sve demokratske kredite i svo povjerenje i članova, i birača, i simpatizera i ukupne dobronamjerne javnosti. No, upravo zbog toga, zbog nemanja snage, odlučnosti, spremnosti i volje da se izvrši selekcija kadrova i insistira na punom daljnjem demokratskom putu u DPS-u, ova partija je i dalje tamo đe je, nespremna da se do kraja suoči sa svim svojim greškama i propustima, koji su bili i katastrofalni, s obzirom da su omogućili da na vlast dođu najgori od najgorih. Mogu biti i gori i od ovih neki koji mogu doći, to je tačno, ali je dobra svaka promjena, naročito ona kada se mijenjaju oni očigledno (naj)gori.

Promjena stare vlasti je bila dobra (naročito da ju je smijenila neka ozbiljna i kvalitetna suverenistička alternativa), ali nije naravno bilo dobro što je došla još gora vlast koja evo broji srećom sada zadnje dane, ali ne bi bili ni oni takvi, da nije bilo mnogo ozbiljnih grešaka one stare vlasti! Reče predsjednik DPS-a i države da je nova manjinska Vlada najgora moguća alternativa ove stare, (do)sadašnje vlasti, ali da će je, razumljivo, podržati. To je tačno, ali i to je čas naplate za sve greške vlasti kojoj je on stajao na čelo. I nije to naravno kritika njega kao čelnika prije svega, koji jeste i dakako ostaće nesumnjivo pozitivna istorijska ličnost najzaslužnija ne samo za obnovu crnogorske državne suverenosti već i za jačanje i civilizacijsko uzrastanje dostojanstva, samosvijesti i ponosa crnogorskog i svih drugih naroda i građana naše zemlje, ali jeste da je u odabiru i formiranju određenih političkih snaga, saradnika i pojedinaca grdno griješio, jer ti pojedinci na čelu određenih institucija nijesu (u)radili ništa, naprotiv, uradili su mnogo toga lošega i naopakoga! Tačno je da godinama nije samo vladao DPS, već su tu bile i druge partije, ali ipak je najveća odgovornost na nju i na njeno rukovodstvo i na samog njenog predsjednika. A da posla ima i previše i da će ga i dalje biti, pokazuju i zadnja zbivanja u DPS-u na Žabljaku i u vrhu pljevaljske opštine. Podatak da članovi DPS-a, odbornici Skupštine opštine na Žabljaku glasaju  i dalje za gradnju vjerskog objekta Crkve Srbije u tom gradu na taj način što im ustupaju besplatno građevinsko zemljište, pokazuje da mnogo toga u mnogim sredinama i strukturama DPS-a stvari nijesu na čisto dovedene! Poslije svega što je ta Crkva priredila Crnoj Gori takva svijest unutar DPS-a je prosto nezamisliva i začuđujuća! A da se ne govori o postupcima i izjavama predsjednika pljevaljske opštine, kadra DPS-a , i njegovog izjednačavanja genocidnog slavljenja  kod velikosrpskih šovinističkih i klerofašističkih snaga i tobožnjeg ‘’sličnog’’ ponašanja pripadnika manjinskih snaga i zajednica, konkretno Bošnjaka i Muslimana, u tom gradu!?

Crna Gora će se i u budućnosti itekako suočavati sa velikim izazovima. Samo iskren, slobodan i otvoren pristup i ponašanje svih partija, društvenih pokreta, NVO subjekata, građanskih aktivista, naučnih i kulturnih svaralaca, medija…, može da povrati povjerenje među patriotskim snagama, bez surevnjivosti  i zadnjih namjera, sitnih parcijalnih koristi i kratkovidih i kratkoročnih posebnih i ličnih interesa, jer domovina je jedna i njena odbrana i pravo i obaveza svih onih koji je tako osjećaju! To dugujemo mladim i budućim generacijama radi njenog opstanka! Apostolska vlast je propovijedala ‘’slobodu’’ a ukinuli su je za stotine hiljada Crnogoraca i pripadnika manjinskih naroda. Iz tih redova i klerofašističke dosadašnje parlamentarne većine, evo izlaze ‘’zdrave’’ snage kojima treba pružiti ruku, ali im i nezaboraviti sav pređašnji poguban učinak, naročito zbivanja na Cetinju. Potrebno ih je zaštititi od revanšizma i crtanja meta u potrazi za ‘’Judom’’ unutar njihovih donedavnih koalicija. Ali, ni DPS i stranke nekadašnje vlasti a sada u opoziciji, tzv. građanske strukture, nijesu od svega ovoga imuni i ne mogu se nikako ni u sadašnjosti ni u budućnosti amnestirati. Blanko povjerenje u politici  u jednom demokratskom društvu ne (bi trebao da) postoji i dobro je što je tako!

Nije dovoljno samo propovijedati verbalno i načelno slobodu, a u isto vrijeme ne činiti ništa ili ne činiti dovoljno sa pozicija vlasti, tj. sa pozicija sa kojih se to i može činiti – opet da napomenemo u jednom demokratskom i liberalnom društvu – da onaj ko treba da bude slobodan toga bude i svjestan i s tim i upoznat preko usvajanja temeljnih znanja i razloga zašto je to potrebno, ali i zašto to pripada u civilizacijskom smislu njegovom nacionalnom i državnom, kulturnom i svjetonazorskom arealu! Da ne govorimo i da se ne vraćamo da ni danas DPS i građanske suverenističke stranke nijesu (bile) spremne da stanu odlučno zajedno i ustrajno kao vlada u sjenci naspram otvorene agresije s nivoa vlasti na Crnu Goru! A ni jedno ni drugo, dakle, nije rađeno i urađeno! A i s jednim i s drugim sloboda se uskraćuje, iako ne direktno (što je mnogo, mnogo manje važno!), ali da suštinski (što je mnogo, mnogo više važno!),! U tome i po tome se i razlikuje dobra, demokratska i loša, nedemokratska vlast, prva učinkovita za sve građane, druga  učinkovita samo za jedan uski sloj odabranih ‘’srećnika’’, nekontrolisanih vlastodržaca, poslušnika, poltrona, klimoglavaca i vlastoljubaca!   ‘’Svako ko danas propoveda slobodu, a istovremeno je uskraćuje, čini veći građanski zločin od onoga ko slobodu u načelu odbacuje, poriče na rečima, a potom je i delom ne dopušta. Od drugog se ništa ne dobija ali ništa i ne očekuje. Građanin, pre nego što se pobuni, zna gde mu je mesto, te strada samo ako se pobuni. U zemlji prvog strada i kad se ne buni nego naseda lažno proklamovanoj slobodi. Podmukla politika cvetanja hiljadu cvetova uništila je više ljudi od otvorenog, nelicemernog, “poštenog” komunističkog terora. Jer, ako cvetovi cvetaju samo da bi se pokidali, a ne da nam mirišu i vidik ukrašavaju, čemu uopšte njihovo cvetanje?
(Borislav Pekić)