Ko nema eura nema mu ni lijeka

Sve više građana, naročito onih starije dobi javlja nam se ovih dana žaleći se da u apotekama, podrazumijeva se onim državnim nema ljekova koji su im prepisani na receptu.

Nekih, doduše onih od euro ili dva ima, ali onih skupljih ili nepristojno skupih za njihov istanjeni džep, nema, kako bi narod kazao ni za lijek.

Obišli smo državne apoteke u Kotoru i Podgorici i uvjerili se da je stanje zaista alarmantno.

Ljekovi u Kotoru dolaze četvrtkom, u Podgoricu petkom.

Da li će stići oni sa potkresane liste, sam Bog zna.

Onima kojima su potrebni, u redu strpljivo će čekati i nadati se da im apotekar neće reći: na žalost ovaj lijek nije došao.

Nakon toga, ili doma, pa opet okušati sreću za sedam dana ili, ko može u susjednu privatnu apoteku koja sa deficitarnim ljekovima nema nikakvih problema.

Plavix, prepisan u risanskoj bolnici pacijentu koji je imao moždani udar ne može na recept.

Njegova je cijena  21.78 eura.

Doskoro je mogao Neurontin od 300 čija je cijena 14.71 € a sad samo može za epileptičare.

Refundacije u oba sličaja, kazali su nema.

A i da ima, jasno je da treba proći pravi pakao da se novac dobije nazad.

Ni u kotorskim, a ni podgoričkim apotekama nije bilo ni  Monopril plusa od 20 miligrama (8.48 €), ni onog od 10 (5.70 €), ni Dipriana, ni mnogih drugih sa podugačkog spiska čekanja.

U državnim apotekama nam rekoše da se radi o deficitarnim ljekovima i da ih zbog toga nema.

Kako ih ima u privatnim, pitali smo, našto dobismo odgovor samo slegnutim ramenima.

Kako bi dobio pravi odgovor pozvah Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore.

Telefone nađoh na njihovom sajtu.

Kako i priliči, okrenuh prvo telefon kabineta direktora.

Broj sa sajta 020 404 101 zvonio je do kraja više puta, ali niko nije dizao slušalicu.

Pozvao sam i savjetnicu direktora mr Vesnu Popović.

Zvonio je  uzalud, a broj je 020 404 112.

Nakon dva dana javio se glas iz službe PR menadžera .

Njegov je broj 020 404 143.

Glas me uputio na gospođu Olgicu Knežević, farmaceutkinju koja je bila toliko ljubazna da sam se prosto začudio da u državnoj administraciji još uvijek ima takvih osoba.

Dala mi je njene kontakt telefone i zamolila, nakon mog obrazloženja,da joj pitanja pošaljem na e-mail, ali da to obavezno uradim i PR službi.

Obećala je da će u toku dana uslijediti pisani odgovor.

Na e-mailove koje sam dobio uputio sam sljedeća pitanja:

1. Naši slušaoci, naročito penzioneri pitaju nas, jer u apoteci ne mogu da dobiju odgovor, a do Fonda za zdravstveno osiguranje njima put nije prohodan, zbog čega nema jednog broja ljekova kojih ima u privatnim apotekama ali su vrlo skupi, čak i po 14 dana. Zbog toga su prinuđeni da kupuju, ko može naravno u privatnim apotekama. Kao primjer navešću Monopril plus od 20 miligrama, i onog od 10, Diprian. Ovo je samo primjer. Ima ih svakako još.
2. Ako je ljekar specijalista prepisao u risanskoj bolnici prije 4 godine bolesnici koja se liječi od teškog moždanog udara lijek Neurontin i ako se svih tih godina dobijao na recept, kako sad odjednom ne može i pacijentkinja čija je penzija nešto iznad 220.00 € taj i Plavix mora da plaća iz džepa, koji je najčešće prazan.
3. Zbog čega ljekovi koje prepisuje ljekar specijalista a izuzetno su važni za poboljšanje zdravstvenog stanja pacijenta nijesu na listi. Znači li to da ljekar specijalista prepisuje ljekove koji su izuzetno skupi znajući unaprijed da ih nema na listi i da pacijent mora da ih kupi ako želi da makar popravi svoje zdravstveno stanje?
4. Koliko je Fondu važno da se poboljša ukupno zdravstveno stanje stanovnika Crne Gore ako jedan veći broj njenih građana ne može ljekove koji su mu određeni da dobije na recept, a nema sredstava da ih u privatnim apotekama kupi?
5. Stiče se utisak da na recept ima uglavnom onih ljekova koja je cijena euro ili koji više. Da li je to tačno?

Dobijene odgovore integralno ćemo objaviti na našem sajtu.

Slavko Mandić