Ko kopljem tuđe zastave u zenicu Boke gađa?

Piše: Dubravka Jovanović

„Aoj Boko, moja mila, ja o tebi vječno snivam“, pjeva se Boki od davnina.  Pa ko se to  osmejlio u san, u oko tvoje na ulazu u Boku Kotorsku?

Ko to zameće kavgu u Boki mojoj?

U mirte i agave novskih đardina i skalina, đe se srijeću koraci i zvuci brodske sirene. Zeleni lijek u Semiramidinim visećim baštama  hercegnovske bande od Boke.

Bandijere (zastave) i transparenti za dobrodošlicu popu i sviti njegovoj iz druge, tuđe države, posred  Boke miroljubive, multikulturalne i viševjerske.
Prisvojnim pridjevom u “srpsku” Boku dočekuje se  poglavar crkve Srbije Porfirije  a njegovim dolaskom sunce jače sija, poručuju skriveni u mraku, onu  kojima je život i karakter mrak.

Oni koji bi kavgu i koji u mir ovog komadića mora i krša tiču.
Znaju li sramotnici da ovdje, više nego igdje drugo, vjekovi obavezuju na mir, sklad i suživot? Širina duha u ljudima je ovdašnjim. Oni  ne poznaju podjele.

Pa ko to  prvi počinje? Ko  kopljem tuđe zastave pravo u zenicu Boke gađa?

Ko noć koristi da zavađa i da nas dijeli?
Bokeška buđenja u ove ure zalazećeg avgusta puna su tičijeg poja,  mira i svetosti kula i bedema, kampanjula, pjaceta  i krovova.

Nećemo nove kalendare, niti nove istorije i krivi vjeronauk.
Tradicija zna da čuva prađedovske zavjete i kapetanske matrikule kojima su geografske karte i sekstante i busole  brodskim konopima u čvor vezali za plovidbu okeanima svijeta i morima duha. Oplovili su naši stari zemljinu plavu fašu i civilizaciju vaporima na jedra, pa nadalje u svoju Boku donosili.

A mora sastavljaju i vode i ljude.

Iznova riječi i molitve u svim crkvama Bokokotorskog fjorda su iz krvi naše, jer u sebi nosimo vjekovni znamen. Valove i jedra i jarbole.

I vid i snaga i mir upravo se u mojoj Boki bistre i korađaju.
Ovdje, đe najprije sviće. Korijenje  se ne čupa tako lako! Tvrda je ovo zemlja od soli i školjki, od kostiju riba i ribara. To morate razumjeti svi koji mrakom na mir i ljubav krećete. Brodolomi duše vaše nijesu za oprost ni na jedan oltar. Ovdje zvijezde kućama udahnjuju život. A sa ognjišta samo se može čiti huka brodovlja. Nikako mržnje i podjele. Na ovom vam tlu  to neće uspjeti niti uhvatiti.
Zlo se odavde vazda ćeralo lako, prvom burom ili jugom koja valove podiže do nove bonace.

Bokelji umiju da čitaju pjenu morskih talasa, pa zato blista pučina u oku s hercegnovske bande u koju se ogledaju palme i mirte, pitaspore i čempesi.
Ali i zvona manastira Savina i Leopoldovo sveto slovo, Tripundanske LODE i Sveta Neđelja, Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe i sve naše svetinje i svi naši zavjeti i sve naše svete bokeške ljubavi.

Škura se otvaraju u Boki Kotorskoj i sa palacuna i u duši.
Nećete ih zatvoriti tuđom rukom. Ovdje se pjeva bojama bogumile. Ne vitla se tuđim zastavama. Ko je god pokušao, na koljena se dočekao.
Zašto to radite iza krstova i zvonika, kad je Boka oltar sveti?
Ribari i težaci i mornari i šjore znaju da otresu krljušt i izvade draču koja može u grlo.
Ne zaboravite: na liturđiju i misu podjednoko se moli u mom kraju, tiho i svečano. Božanskim glasom ljepota pjeva.
Evo vam pjesma moja da sperete  grijeh  kojim ste  sinoć poperili  bandijere i transparente za nemir i strah.

Slijepom za zvonikom Svetog Ttipuna vrati vid mliječnim putem
Molitvom golubljih plotuna
Vrati im vid i vrati stid!
Sa tvojih kupola Sveti Nikola
Čuvaj krovove, kumove, korjene
da ne zakorove od bola!!!
Ova je strana svijeta
Na dugu raspeta
Na um propeta
Od osvita, raskršća i ušća….