Ko je proksi Vučića i Putina

Piše: Goran Sekulović

Događaji na političkoj sceni Crne Gore se iz dana u dan ‘’zgušnjavaju’’ i već duže vremena, ako ne u detaljima a ono sigurno u bitnim stvarima i pravcima, iscrtavaju kroki naše realnosti.

Primjer prvi. I naša vlast i naša opozicija se vrlo komotno – a to znači svako sa svojom izvornom ulogom i funkcijom – užljebljuju iliti uhljebljuju! ne samo u postojeće odnose političkih snaga u zemlji, već i u dominantan raspored geostrateške i geopolitičke moći u svijetu. Jer, kako drugačije (pro)tumačiti velikosrpsku i prorusku ‘’logiku’’ – kao ‘’ključni dokaz’’ da Rusija vodi pravednu borbu – po kojoj ispade da je izvršen ‘’napad NATO-a na Rusiju’’, ali gledajte: ‘’U Ukrajini’’!? Što je pak Rusija, odnosno njena vojska, radila i radi u jednoj suverenoj i nezavisnoj zemlji, to ova ‘’logika’’ ne ispituje. Kad se tako postavi prva potpuno neistinita i antilogična teza, tj. premisa, onda će i konkluzija, tj. zaključak, sigurno biti ‘’solidan’’, odnosno ‘’logičan’’, a zapravo potpuno, apsolutno lažan i neodrživ.

Primjer drugi. Ovih dana je gradonačelnik Bara i poslanik u Skupštini Crne Gore, visoki funkcioner DPS-a Dušan Raičević imao još jedan ‘’gaf’’ (a zapravo kontinuitet u javnom političkom djelovanju pošto je prije nekih mjesec ipo prisustvovao Božićnoj liturgiji mitropolita SPC-a u Crnoj Gori Joanikija u tom gradu) kada je u posjetu primio ambasadora Srbije u Crnoj Gori, čovjeka koji negira Crnogorce i Crnu Goru kao suverenu i nezavisnu zemlju. Onaj prvi  ‘gaf’’ sam 11. januara ove godine opisao u kolumni nazvanoj ‘’Piii…’’, pa bi se ovaj novi mogao naći pod nastavkom II. Poslije vjerske okupacije, slijedi sada i ukupna, odnosno velikodržavna imperijalna i asimilatorska okupacija velikosrpstva, kojoj eto vidimo da Raičević daje punu podršku, razumijevanje i svesrdnu pomoć. Nekad je DPS govorio da Bar predstavlja vrata evropske Crne Gore, a danas salje jasnu porukui da su to vrata Vučićevog i Vulinovog ‘’(sve)srpskog sveta’’, odnosno vrata Putinove Rusije. Srpski ambasador je tobože došao da razgovara o ekonomskim pitanjima, a poznato je da su mu kao starom obavještajcu neki drugi poslovi specijalnost zbog kojih je i postavljen tu đe je. Tako se Raičević kao prvi čovjek vrlo primamljive i inspirativne crnogorske destinacije za geopolitiku  Putina, objektivno javlja kao proksi Vučića i Putina, poput rektora UCG koji je još  prije litija savjetovao Putinovoj Rusiji da se najbolje u Crnu Goru može infiltrirati preko Srpske crkve u njoj.

A o značaju Bara i Crne Gore (kao onog ko drži ‘’ključeve od vrata Bosne i Hercegovine’’) i Crnogoraca (potrebitih zbog ‘’Adrijatika i mediteranjske plofidbe’’), za imperijalne velikosrpske i ruske politike o kojima govorimo, evo što kaže Borislav Pekić u ‘’Zlatnom runu’’ (priča je ovđe iz perioda dok je Bar bio još u Turskoj a kada je Gašaninovo Načertanije već bilo utemeljeno u svojim imperijalnim postulatima). Na Pekića se inače pozivaju, sasvim neutemeljeno i prazno, mnogi zagovornici jednog retrogradnog, anahronog i necivilizacijskog načina mišljenja iz kojega upravo dolaze ove politike. ‘’Naš agent će se nalaziti među žiteljstvom sprskim, što bi naš upliv prenelo na Crnogorce i Severne Arbaneze, a ovo su upravo narodi s ključevima od vrata Bosne i Hercegovine i od samog mora Adrijatičkoga… Ni Porta (Turska, napom. G. S.) protivna ne bi bila, jer bi jedno njeno mrtvo pristanište nanovo procvetalo…’, privremeno njeno, dabome, inače žali bože mastila za Načertanije!… Kao Crnogoraca da smo potrebiti zbog deset hiljada brdnih pušaka, a ne Adrijatika i mediteranjsku plofidbu.”

Primjer treći. Mnogo što-šta govori da je Crnu Goru aktuelna Evropa i tzv. međunarodna zajednica na neki način prepustila malignom uticaju Vučićeve Srbije i Putinove Rusije. Slična situacija je bila i u Njegoševo doba i o njoj takođe govori Pekić. On genijalno sagledava i izvanredno umjetnički predočava činjenicu da su Njegoš i s njim dakako i Crna Gora zarasli ‘’u ruski korov.’’ On uviđa da za to nije kriv Njegoš i da nijesu krivi sami Crnogorci već ‘’Austrija, Zapad, Miloš’’ (Obrenović, rodonačelnik austrofilske dinastije, za razliku od proruskih Karađorđevića), koji su imali – baš kao, može se to sasvim činjenično, dakle, reći, i današnja Evropa – više vjekova pogrešnu, kratkovidu, egoističku i neevropsku politiku pa su uskraćivali novčanu pomoć Crnoj Gori, a stalno tražeći da se uspješno i hrabro suprotstavlja Turskoj.  Ova od strane Zapadne Evrope neznavena, nemudra, slijepa i gluva politika, poručuje Kir Simeon Lupus Njegovan, tj. Borislav Pekić kao predstavnici jedne realne, zdrave, zemaljske, građanske, civilizacijsko-trgovačko-progresivno-kulturne, a ne nebeske, kosovske, fantazmagorične, velikosrpske, nacionalističko-šovinističke, klerofašističke politike, imaće za neizbježnu posljedicu – i mi je danas u Crnoj Gori i u regionu itekako živimo i trpimo!? – da će za nju ‘’ko zna ko’’ (a zna se ko!?) ‘’jednom u budućnosti morati da plati.’’

‘’… Taj (Njegoš, napom. G. S.) je zarastao u ruski korov. Ali nije on kriv. Kȓiva je Austrija, Zapad, Miloš, što se stegli, dinar čoveku ne daju, a ištu da bude hrabar, ponosit, nepokolebiv pred Turcima. Kratkovidna je ta dardanarijatska politika, i ko zna ko će za nju jednom u budućnosti morati da plati…’’

Četvrti primjer. Prije neki mediji su javili da tužilaštvo ispituje da li ima osnova za krivično gonjenje zbog činjenice da se na pojedinim transparentima tokom protesta ispred zgrade Skupštine Crne Gore – povodom posjete predsjednika Republike Srpske – našla i riječ ‘’posrbiti se’’, odnosno ‘’posrbice’’. Kao, ne zna se još, da li je to uvreda za određeni broj građana. Vukašin Perović je nedavno u svojoj kolumni upoređujući taj pojam sa pojmom ‘’poturice’’ sasvim argumentovano i racionalno pokazao da nije. I tu se ne bi imalo više što dodati, osim da se primijeti da tužilaštvo u vremenu vlasti DPS-a i ostalih suverenista, nikako nije tako promptno i ‘’navi čas’’ reagovalo kada se se u kontinuitetu dešavale i u javni etar slale formulacije – i to sa najvišeg vrha najbrojnije vjerske zajednice što bi moralo da ima posebnu negativnu težinu za svako objektivno tužilaštvo i sudstvo (za koje danas vidimo kakvo je bilo i koliko je pripremilo zajedno sa DPS-om današnju stvarnost koju živimo) – tipa ‘’da su Crnogorci kopilad‘’, ‘’izmišljena , nepostojeća nacija’’, ‘’nastala u Brozovom jajcu’’, itd. Tu se dakle otvoreno anatemisao i negirao, omalovažavao i vrijeđao čitav jedan narod, a u slučaju ‘’posrbica’’ (etimološki, istorijski i ukupno naučno je to jasno), to nikako nije slučaj. Tu se uopšte ne spominje srpski narod, Srbi, već samo oni koji mu se dobrovoljno pridružuju iz inače svojih rođenih, prirodnih, autohtonih etničkih supstrata, naroda i nacija. I to je u redu. Imaju dakako na to pravo, ali za to civilizacijsko pravo postoji i civilizacijska riječ. A to je svakako upravo ‘’posrbice’’ i ,,posrbiti se”.

Elem, one kojima smeta ta riječ i koji žele da u zatvor posalju one koji tu riječ upotrebljavaju, treba uputiti opet na Borislava Pekića koji u ‘’Zlatnom runu’’ uvodi dva u biti različita termina – naime, ,,posrbiti se” i ,,srbnuti se” (Zato treba ‘’neizostavno’’ promisliti da li i njega obuhvatiti ovom inicijativom i istragom tužilaštva?!). Evo kako to kod Pekića izgleda (radi se o dijalogu između srpskih istražnih policijskih službenika – dakle, treba ozbiljno porazmisliti i o Pekićevoj ‘’krivici’’!? – i gazde Simeona Njegovana, sa ciljem utvrđivanja njegovog srpskog, da li dovoljnog?!, nacionalnog osjećanja s obzirom da je bio etnički Cincar, uostalom što je bio i  Pekić po majci a Crnogorac dakako po ocu):

’’Šta u vašem naopakom jeziku označava pojam ‘srbnuti’? Posrbiti se predmnevamo?

– Ne baš sasvim. Uostalom, on i nije moj. Lupus (predak Simeona Njegovana, napom. G. S.) ga je proizveo. Upotrebio ga jednom, hoteći reći da je skrajnuo s pamet. Posrbio sam se, veli. Srbno u mozak. Srbizirao se načisto.’’

Vidimo da nije dovoljno posrbljenje, već se u velikosrpskom ludilu teži ka ,,srbnuti se”, tj. ka apsolutnom i gotovo genocidnom posrbljenju. Pa čak i to da su se neki ,,srbnuli” nije najgore i nije kraj, već je rupa bez dna nešto što je potpuno suprotno, strano i neprihvatljivo za crnogorski filozofski, čojstveni, u biti vjersko-etnički tolerantan, interkulturalan odnos i humanistički opšteživotni pogled na svijet, tj. nasilno i imperijalno uporno, viševjekovno pokušavanje (prekrštavanje u svetosavsku sektu!) da se nad svim drugima (u okolini i regionu) izvrši etnički i nacionalni inžinjering, pa i vjerski, te da se na toj osnovi izvrši sveopšta mobilizacija i radikalna, krajnja agresivnost tzv. ,,srpstva” i ,,svesrpstva”. Jer, ,,Srbin biti je jedno…; na osnovu toga pravo polagati na bilo kakve aspiracije, nešto sasvim drugo. M e d  e n a g o n – poručuju stari Grci – ničeg suvišeg. Ako posrbiti se obavezno znači i pameti se ratosiljati, takva je špekulacija u najmanju ruku nesolidna…’’

Dakle, izgleda da su se mnogi ne samo ,,posrbili”, već i, pekićevski kazano, ,,srbnuli”, tj. da im se naturalizacijom u Srba i u srpstvo, sasvim izgubio, asimilovao i nestao pređašnji (u našem slučaju, slučaju Crne Gore), crnogorski genos, mozak, duh, um i pogled na svijet!, a nastupio velikosrpski šovinistički, imperijalni, agresivno asimilatorski i (klero)fašistički zakon ,,krvi i tla”.