Ko je lažan i zašto?

Piše: Goran Sekulović

”Opravdanja” za oružane sukobe i napade, iliti ratove, bilo je odvajkada različitih. Ona su im uglavnom prethodila, što je bio slučaj i sa ruskim napadom na Ukrajinu. To da Ukrajinci nijesu zapravo narod i nacija i da Ukrajina i nije suštinski sposobna da bude nezavisna i suverena zemlja, i nije nešto novo kao ”argumenat”. Varijacija ove tvrdnje uoči započinjanja – da li treba reći nepravednih i zločinačkih – ratova bilo je u istoriji napretek. Dovoljno je samo ostati u ovom našem aktuelnom, ”savremenom” dobu, koje kao i da nije zapravo već više od dvije decenije zakoračilo u XXI-vi vijek, već je po svemu čini se i dalje neodvojivi dio, makar i, po ocjeni nekih svjetskih istoričara, ”skraćenog” mračnog i totalitarističkog XX-og  vijeka koji je čovječanstvu donio prije svega sa dva svjetska rata ogromne žrtve, stradanja i patnje civilnog stanovništva, razaranja, prisilne migracije… ”Koje je doba?”, pita se jedan Lalićev junak i odgovara: ”Najgore. Moderno. Dvadeseti vijek.” I upravo po već citiranom Putinovom ”opravdanju” i ”receptu” napada na Ukrajinu u tom ”modernom” dobu – iz kojega evo još nijesmo ni počeli da izlazimo – i dešavali su se stravični i genocidni pokušaji zatiranja čitavih naroda i etničkih i vjerskih grupa. Dovoljno je dakle samo reći da neko nije ”prava” vjera i ”pravi” narod i mi imamo sasvim ”jak” i ”racionalan” razlog da agresivno pristupimo svekolikom potiranju i uništenju istih.

Znamo da je kod nas na Zapadnom Balkanu ovo već praktično jedna vrlo ”uspješna” matrica po kojoj se mnogo štošta započinje i razvija. Tako je bilo devedestih godina prošlog vijeka, ali evo i svo vrijeme od tada do danas mi živimo istu stvarnost. Od ranijeg mitropolita Srpske crkve u Crnoj Gori slušali smo stalnu mantru da Muslimani nijesu ”prava vjera”, već da su to pripadnici ”lažne vjere”, pa dakle i ”lažni ljudi”. Nešto slično je govorio i o Crnogorcima, pa nije čudo što je to bio i lajt-motiv (liše ovog za Crnogorce) velikosrpske, klerofašističke agresije na BiH. Evropska Unija tek je ovih dana prepoznala tu remetilačku i subverzivnu ulogu Crkve Srbije u regionu, ali to nikako nije dovoljno. Ipak je podsticajno da i dalje kritički istrajavamo u dosljednom traganju za istinom. A tragovi klerofašizma idu, kreću i vraćaju se, i ne samo u okviru vrhova Crkve Srbije, već i u drugim ”nomenklaturama” i elitama u našoj zemlji i našem regionu.

Na tragu ”lažne vjere” i ”lažnih ljudi” imali smo nedavno i jedno uistinu lažno, dakle, ”naučno” i ”stvaralačko” djelo koje je ovjenčano i jednim od najviših državnih priznanja Crne Gore u oblasti kulture i duhovnosti. U njemu je autor proglasio za ”lažne”, ”nula” ljude one Crnogorce koji postoje van ”srpskog kulturnog kruga”. Jer ne može postojati Crnogorac van ”srpskog sveta”. Autor tako razrađuje i realizuje direktno ne samo Memorandum I Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), sačinjen i objelodanjen uoči samih ratova devedesetih i krvavog raspada SFRJ, već i Memorandum II koji se pojavio neđe prije oko devet godina sa sasvim preciznim zadacima na destruiranju regiona zarad njegove pripreme za ulazak u orbitu ”srpskog sveta”. U ljeto lani beogradska ”Politika” je na prvoj stranici objavila udarni članak da srpski istoričar Raković, dopisni član SANU, ima koncepciju o potrebi realizacije i političke i kulturne integracije u  ”srpski svet” svih okolnih zemalja u kojima žive Srbi. ”Prirodno”, za takvu koncepciju najveći neprijatelji su svi oni koji ne pripadaju ”srpskom svetu” i ne vide sebe kao one koji jedino mogu postojati kao ”ljudi” u prokrustovoj postelji ”srpskog kulturnog sloja”.

Laureat ”Miroslavljevog jevanđelja” upravo u svojoj nagrađenoj knjizi tvrdi da to onda i nijesu ljudi, već ”nula ljudi”. Dakle, svi oni koji po njemu ‘životare” van ”srpskog kulturnog sloja” su nepostojeći ljudi, nula ljudi, a nula ljudi su prekriženi ljudi. Od Putinovog otvorenog stava da Ukrajinci (i) nijesu nacija, narod, da su dakle lažni ljudi izdajući se kao takvi a to znači van ”ruskog kulturnog sloja”, pa do početka napada na Ukrajinu, prošlo je vrlo malo vremena. Srećom, mi nemamo u Crnoj Gori!? i u neposrednom okruženju i na prostorima Zapadnog Balkana tako moćne komšije i susjede, ”doronamjerne”, ”najbliže” i ”najrođenije” koji mogu tako brzo i (o)lako sprovododiti i namah sprovesti rečeno u učinjeno, riječ u djelo. No, toliko puta smo se već, posebno na ovom našem tlu, uvjerili koliko je malo rastojanje od etičkog do etničkog čišćenja.

Posebno pada u oči da je aminovanje stava da su Crnogprci van ”srpskog kulturnog sloja” nula ljudi, dakle, nepostojeći, prekriženi ljudi, došlo iz vrha naučne i umjetničke nomenklature Crne Gore, barem formalno gledajući, naime iz same Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Njen član, predsjednik Žirija za dodjelu nagrade, ovjenčao je dakle laureata sa ”Miroslavljevim jevanđeljem” ne trepnuvši pred eventualnom moralnom dilemom i pitanjem da li da, ipak, uprkos svim mogućim ideologijama kojima legitimno mogu pripadati i laureat i akademik CANU-predsjednik Žirija, za nagradu predloži autora koji otvoreno tvrdi da su svi građani ove zemlje koji se osjećaju kao Crnogorci, koji su dakle van ”srpskog kulturnog sloja”, najobičniji nula ljudi, što bi se onako narodski i šatrovački reklo, najobičnije tranje. Dakako, asocijacija je daleko od adekvatne i mnogo je manje zlokobna od one koju nam otvoreno nude naši ”crnogorski” akademici i kulturni i duhovni radnici. I upravo ovaj primjer najbolje pokazuje koliko su većina, čast izuzecima, članova CANU uistinu crnogorski akademici. Jer, ko nakon ovakvih tvrdnji i nakon nagrade ovog ranga za takve tvrdnje, ni glasa ne pušta, teško uistinu može da slovi za crnogorskog akademika (a među njima ima i prethodnih laureata ”Miroslavljevog jevanđelja”). Ko ne osjeća moralnu i etičku, osnovnu elementarnu ljudsku empatiju i solidarnost, antropološku čak i u svakom slučaju nadasve humanističku, patriotsku i državotvornu, civilizovanu i kulturološku obavezu, odgovornost, ponos i stid, da reaguje na ove i sve slične tvrdnje, procese i događaje, kojih je u posljednje vrijeme tušta i tma u našem okruženju, teško može ne samo da slovi za crnogorskog, već ni za akademika i kulturnog i naučnog stvaraoca uopšte, pa na kraju ni za čovjeka, jer svi ovi pojmovi pretpostavljaju univerzalne etičke i humane, ljudske i čojske, čojstvene poruke.

Da, drage i poštovane kolege, ćutanje je prihvatanje, a solidarišući se u većini sa članom vaše akademske zajednice koji je nagrađivanjem jednog opskurnog djela poslao jasnu, da ne može biti jasnija!, poruku javnosti i Crnogorcima, vi ne uspijevate da odbranite druge od sebe a ni same sebe, već ste pali na tom temeljnom crnogorskom ispitu svih vjera i nacija Marka Miljanova. Samim tim objektivno gledano (sa stanovišta državotvorne i istorijske funkcije Crne Gore i Crnogoraca kao njenih nesumnjivih začetnika i nosioca), sebe dobrovoljno izuzimate iz etničkog i nacionalnog crnogorskog korpusa i na taj način ostajući van ”crnogorskog kulturnog sloja” vi dakako svi ostajete ljudi (suprotno, anticivilizacijsko tvrđenje za Crnogorce laureata i predsjednika Žirija, vašeg kolege, neka je njima na čast i obraz), ali i nepobitno i postajete i ostajete uistinu nula, lažni i nepostojeći crnogorski akademici, jer tabla sa natpisom ‘’CANU’’ za svakog onog ko se javno ne ogradi ili se još nije javno ogradio od ovih i sličnih fašističkih nagr(a)đenih stavova (za svakog čovjeka kao takvog, pa dakle za sve nas u našoj zemlji, za sve građane Crne Gore, bez obzira na vjersku, nacionalnu i političu pripadnost) –  nesumnjivo je njihova lažna domicilna adresa i destinacija.