Ko je bugarska trojka pod sumnjom da je i u Crnoj Gori špijunirala za Ruse?

Piše: Mary Dejevsky

Kao bivša britanska dopisnica iz inostranstva u Moskvi i Vašingtonu, malo je tema kojima se obraćam s više zebnje od špijuniranja, a posebno ruske sorte. S jedne strane, tu je faktor 007 koji koloriše percepcije s obje strane — glamur, martini i derring-do (luda hrabrost). S druge strane je svijest da je špijunaža klizava grana ljudske djelatnosti: mijenja oblik, a jedina joj je konstanta da je malo toga onako kako se čini.

Ovo je uvod u vijest — nalazi se na naslovnim stranicama većine britanskih novina — da su tri bugarska državljanina, koji dugo žive u Velikoj Britaniji (UK), uhapšena i optužena za špijunažu za Rusiju. Zakazano im je suđenje u Old Bejliju u januaru — što je neuobičajeno brz raspored, s obzirom na endemska kašnjenja u engleskome sudstvu. Ipak, vrijedi pogledati što znamo — odnosno što vlasti UK žele da znamo — i što ne znamo.

Saopštena su nam imena, godine i adrese troje uhapšenih: Orlin Rusev (45, iz Grejt Jarmuta), Bizer Džambazov (41) i Katrin Ivanova (31), oboje iz Haroua, śeverozapadni London — da su bugarski državljani; živjeli u UK više od deset godina. Rečeno nam je da je Rusev pronađen s lažnim dokumentima za gotovo desetak zemalja i opremom da ih krivotvori i više. Kažu nam da su se maskirali u novinare, s lažnom akreditacijom za dva američka TV kanala koju su navodno koristili za špijuniranje meta u Londonu, Njemačkoj i Crnoj Gori.

Ovakav skup činjenica vrlo je moguć, ali takođe ne zatvara neke dileme. Prvo o uvjerljivijoj strani.

Tvrdi se da su imenovani državljani Bugarske. Nastanjenje u UK ne bi predstavljalo probleme nakon što je Bugarska ušla u EU. Za razliku od većine drugih EU zemalja, UK je bilo omiljeno odredište jer je dopuštalo ulazak i trenutno pravo na rad. Bugarska, s bliskim jezičkim i kulturnim vezama s Rusijom — i dijelom Varšavskog pakta u doba Hladnog rata — takođe bi bila prirodna ruta koju bi Rusija koristila za infiltriranje špijuna. Rusi bi bez previše poteškoća mogli „proći” kao Bugari, dok Bugari uopšteno gaje manje neprijateljstva prema Rusiji od mnogih drugih istočnih i srednjih Evropljana.

Iz dosadašnjih izvještaja nije jasno jesu li lažni dokumenti i oprema za njihovu izradu bili isključivo za vlastite potrebe ili za prodaju ili distribuciju drugima. Ali nijedna od ovih opcija nije nevjerovatna. Prije nekoliko godina, pośetila sam ono što je sada Śeverna Makedonija; i tamo je dosta taksista pričalo o lakoći s kojom su ljudi koji su se željeli preseliti u EU, a posebno u UK, mogli skoknuti preko granice u Bugarsku i pokupiti bugarski pasoš ili krivotvorene dokumente koji bi im omogućili da se prijave za pasoš.

Postoji takođe cijenjeni presedan koji datira još iz sovjetskih vremena: da je Rusija postavila takozvane ćelije-spavače u zapadnim zemljama, koje će se aktivirati prema potrebi. Najslavniji slučaj posljednjih godina odnosio se na skupinu oko Ane Čepman u SAD: vratilli su se u Rusiju kao heroji, nakon razmjene špijuna 2010. nalik onima iz Hladnoga rata.

Nema razloga misliti da se radi o izolovanom slučaju. Nedavno je objavljeno da su se osumnjičeni ruski špijuni predstavljali kao argentinski par koji živi u Sloveniji; a Rus s brazilskim pasošem takođe je priveden u Brazilu. Ali, ne postoji razlog za vjerovanje da je rusko špijuniranje posebno pojačano otkako je Vladimir Putin postao predśednik, uprkos tome što je napravio svoju karijeru u KGB-u; ili da je to nešto što samo Rusija radi. Špijunaža je trajno obilježje međunarodnih odnosa.

Pa ipak, posljednja otkrića o „razbijanju” rusko-bugarskog špijunskog lanca otvaraju i druga pitanja. Jedna se tiču optužbi. Za sada se čini da se njih troje suočavaju sa samo jednom optužbom prema Zakonu o ličnim dokumentima i tek se trebaju izjasniti o krivici. Nije jasno u kakvoj je to vezi sa špijunažom ili čekaju li se druge optužbe. Druga pitanja se tiče njihova identiteta. Jesu li oni zaista Bugari; i ako jesu, imaju li „settled status” u UK nakon Brexita. Dakle, jesu li legalno ovđe?

Onda, tu su i pitanja oko tajminga. Troje optuženih bili su među pet osoba uhapšenih u februaru o.g. — no taj je detalj tek sada objavljen. U posljednje vrijeme pojavila se gomila medijskih izvještaja o sumnjivim ruskim aktivnostima, uključujući hakovanje Izborne komisije — i to je bilo saopšteno u odgođenom priznanju i nije bilo službeno povezano s Rusijom.

Śećam se još slučaja iz 2017. koji može, ali i ne mora, biti sada relevantan. U središtu toga bio je Andrej Rijenko, rusko-britanski dvojni državljanin koji radi za EBRD u Londonu, optužen za podmićivanje i pranje novca. Slučaju je trebalo beskrajno dugo da dođe na sud, s mnogo zaustavljanja i pokretanja, a bio je okružen tajnom. Zanimljiva mala sporedna stvar, koja je, čini se, objašnjavala dio kašnjenja, bili su dokazi podnešeni kao olakšavajuća okolnost u korist optuženika: da su britanski agenti ponudili nagodbu o priznanju krivice u uzaludnom pokušaju da ga „regrutuju”. Je li ovo bilo samo jednokratno?

Zatim moraju postojati pitanja o krajnjoj svrsi i o tome što se dalje dešava. Postoje slučajevi kada se pritvor stranoga državljanina zbog špijuniranja može iskoristiti kao diplomatska poluga. U Rusiji se trenutno nalazi najmanje jedna osoba — američki izvještač „Vall Street Journala”, Evan Gerškovič, koji bi mogao biti dio razmijene. UK bi takođe moglo imati interes za opozicionu ličnost i dvojnog rusko-britanskog državljanina Vladimira Kara-Murzu, koji je u Rusiji nedavno osuđen na 25 godina zatvora „zbog izdaje”, što je uključivalo i osudu rata u Ukrajini. Pošto su formalni kanali za pregovore sa Rusijom sada uglavnom zatvoreni, nije neuobičajeno da zemlje pribjegnu drugim sredstvima.

Međutim, nema garancije da će mnogo toga postati jasnije čak i ako se suđenje za troje bugarskih državljana održi u januaru ili u bilo koje vrijeme nakon toga. Koliko će takav slučaj realno biti pretresen na suđenju otvorenom za javnost? Tek tada je moguće doći do istine o ovom slučaju, ali ne nužno cijele istine.

Izvor: The Spectator/ Antena M