Ko će znati koliko ve ima?

Ko će znati koliko ve ima?

Piše: Slavko Mandić

Izvinite Gargameli, oglasila se vještačka inteligencija, računali smo koliko ima vas ministara u toboš premijerovoj Vladi, ali kad se primaknemo cifri zadatoj prije navodne rekonvalescencije, pomanitaju brojevi i nema šanse da se na ekranu pojavi stvarno stanje. Kad ne znamo mi, vještački, kako onda da otgovor na to pitanje mogu dati (ne)prirodne pojave zadužene za vladino umnožavanje? Tako da će pitanje konačne cifre, prije no se Vlada još jednom „osvježi“ neđe pred izbore, ostati da zagonetno lebdi visoko na jednopartijskom nebu. Pa da narod pogađa, a onaj čiji odgovor bude tačan stiče automatsko pravo da postane ministar za svakovrsne avetluke. Istovremeno i potpreśednik Vlade za novoformirani resor. Svi članovi njegove famelje (pogađačevići), od 7 do 77 godina, momentalno postaju obiteljski savjetodavci, pomagala resornom i eksperti za svako važno pitanje koje obrađuje dotičnog ministra. U drugom ešalonu su zakonom spojenih sudova kumovi, prijatelji, komšije, rođaci.

Demokratija, kakvu svijet nije vidio. Čak je Trampimir presvijetli lakom na ovdašnje kabinetlije. Htio bi njihov uspjeh za sebe da veže. Zato je u njegovoj postojbini dio Zete da, ako to zaište vrhovnik, pomogne genijalnom strategu u mogućoj transformaciji.
No, eto to tamo njima pa neka se zajednički bakću sa problemima koji proizvode. Vrnimo se mi ovdašnjim fenomenima.

Dakle, kao što svi znaju, ali ma ko zbori, a baš ni malo ne tvori, ovo je Vlada spasa. Kako god ko mislio, spasila je svakoga ko se u nju udobno smjestio. Ima ih preko 70.000.
– I nije tu kraj. Sistem je u devetom mjesecu pred izbore, pa će biti novih teljenja, reče prvoizbačeni iz zadate utrobe, nadaleko čuveni vočić Zekonja. Siguran sam da ga se śećate iz nenadmašne Đekne, jer je i tamo bio sinonim uspjeha i plodnosti sistema. Na (ne)sreću sad imamo veliki broj Zekonja, ali i drugog i potpuno drugačijeg Radosava, temeljnijeg u svakodnevnoj preobrazbi, modernog i opšteprihvatljivog populističkog maga, čije su sklonosti izmakle mašti genijalnog Orvela. Zato mu nije bilo mjesta u čuvenom Životinjskom carstvu, zbog čega je autor  bio svjestan potrebe vlastite kritike.
Čelni Radosav, iz Đekne, razumije se, jer je sve za Đeknu vezanu u priči, bio je u nekom drugom selu, daleko od vlastitog ognjišta, pa zato nije ni moga biti prisutan dok je njegova vlada porađala Zekonje. Nije se primjećivalo, jer mu je autentična zamjena Joksim, rabotala zadato u punom mentalnom kapacitetu. Čak i bolje nego u Đekni. Do sitnica je objašnjeno da za nove Zekonje nema potrebe obrazlagati njihova dosadašnja činodejstvovanja, jer su dobri i partijski učinkovit, pa  je potpuno prirodno da im pripadnu plodovi vlastitog rada.

-Tako je, uglas će seljaci, tamo neđe sa brdovitog Balkana.

Jedni dolaze, a drugi idu. Ni malo slučajno, sinhronizovano prijateljstvo domaćih i EU značajki dalo je rezultat. Ova ovdašnja, petrol lampa, od nekadašnjeg višestrukog značaja za osvjetljavanje mračnjaštva, koji radi  na petrolej, a sastoji se od rezervoara za gorivo, pamučnog fitilja i staklenog cilindra, putuje u diplomatiju. Svijetliće na dvoru tamošnjem i  najčešće će se koristiti kao ukras. Jeste čudno, ali je tako. Petrol lampa je nekad bila  rezervno svijetlo za vrijeme nestanka struje ili za boravak u prirodi. Danas nije ništa od svega toga. Brka čisti zrak i zoblje kisik. Spremište je vazda puno lako zapaljivom tečnošću, što znači da je opasno imati je u blizini, i može svašto učinjet ako se pomno ne prati svaka njena rabota.
Petrolejka je zasluženo spakovala put pod noge. Rabotala je što joj se god zborilo. I kad su je fatali u toj raboti, nije se obazirala. Muški je grabila naprijed i slušala kako joj poje Cesarić:

I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

A oni stari, oni negdanji, oni isprepadani od svega i svačega, gledaju sad kako svijetli mračna petrolejka i čudu se načudit ne mogu što oni tako nijesu blistali.
A nije da nijesu imali petroleja za sva putešestvija po bijelome svijetu. Imali su, ali strah životu kalja obraz često, kazao je crnogorski Njegoš.