KEMAL MUSIĆ-MANIFESTACIJE KAO STUB KULTURE CRNE GORE

Razgovarao: Božidar PROROČIĆ

Kemal Musić, rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja, istaknuti je kulturolog, književnik i novinar. Objavio je niz knjiga, uključujući romane, zbirke pripovjedaka, reportaže, kao i studije o kulturnim institucijama. Njegova antologijska priča “Zemlja” prvonagrađena je na festivalu “Zavičajne staze-Bihor” a priče su mu prevođene na nekoliko jezika. Musić je dobitnik više priznanja za svoj rad, uključujući nagrade: Odziva, Boško Pušonjić, Avdo Međedović i druge. Kao organizator i učesnik, Musić je dugogodišnji direktor ali i zaštitno lice “Ratkovićevih večeri poezije” i “White Field jazz festivala.” Takođe, aktivan je kao urednik, recenzent i lektor brojnih književnih radova. Radio je u raznim medijima i institucijama a trenutno je direktor “JU Ratkovićeve večeri poezije” ovo je bio i povod za razgovor sa njim.

Možete li nam reći kako ste doživjeli trenutak kada ste saznali da ste osvojili Prvu nagradu za priču “Zemlja”? na Festivalu priče “Zavičajne staze” Bihor?

Musić: Ćamil Sijarić je jednom rekao da su nagrade mehlem na rani pisca. Nagrada u Bihoru je zaista zacjeljujuće djelovala na mene kao pisca, jer sam konačno i ja priznat u prostoru u kojem sam rođen. Dobijao sam nagrada i prije ove, ali kada dobijete nagradu tamo odakle ste krenuli i kada vas prizna polazište, onda ste konačno uspjeli. Pogotovo kada se radi o specifičnom kraju kakav je Bihor, gdje su priča, pričanje i nadpričavanje duboko ukorijenjeni u srž naroda sa tog prostora i gdje se, kako reče Ćamil Sijarić, teško živi a lijepo govori. U Bihoru je svaki čovjek prirodno pripovijedač i tamo se ne ćuti. Tamo razgovaraju i voda i gora, kamen i zemlja, priroda i natprirodne sile. Tamo komuniciraju čovjek i nebo i sve je tamo, u Bihoru, između čovjeka i neba. U tom prostoru, izgovorena riječ, ispričana ili napisana priča pažljivo se vagaju, mjeri im se suština, bitnost i ljepota izraza, pa ko to ne umije, taj u Bihoru nema šta da traži. Moj otac je bio nenadmašan pripovijedač. Kad bi on pričao svi bi ćutali i slušali ga. A znao je dosta priča. Uljepšavao ih je i dodavao motive, kitio ih. Slušao bih te njegove priče do duboko u noć. Sve dok se i zvijezde na prostranom nebu iznad mog Godijeva ne bi pogasile. Eto, zbog toga mi je važna nagrada koju sam dobio u Bihoru.

Priča “Zemlja” oslikava tragični događaj iz Šahovića 1924. godine. Šta vas je inspirisalo da pišete o tom događaju i kako ste pristupili obradi ovako teške teme?

Musić: Šahovići su teška tema. Tamo se dogodio stravičan zločin 1924. godine. To što se desilo tamo u mirnodopskim uslovima, opominjuće je i uznemirujuće. Osim Milovana Đilasa u “Besudnoj zemlji”, koliko ja znam, nije izlazilo literarnih djela na ovu temu i možda se ova priča među prvima bavi tom tematikom. Dugo sam nosio tu temu, mučeći se kako da joj pristupim, a da budem nepristrasan, da se izmaknem od uticaja pogrešnih tumačenja, različitih interpretacija, dnevnopolitičkog uticaja i raznih okolnosti koje mogu priču odvući u drugi smjer u odnosu na literaturu. Ja se u toj priči nijesam bavio istorijatom tog događaja, nijesam tražio krivca, nijesam isticao žrtvu. Ja sam želio da kažem da se taj zločin desio, da su tamo stradali ili prognani potpuno nevini ljudi, ali da su nedužni i oni koji sada tamo žive. Da su i jedni i drugi vezani za zemlju, za težak život na toj zemlji, koju neće ni vuk ni hajduk. Zbog toga u priči Ramo Dervović ostavlja amanet sinovima da mu, kad umre tamo u Istambulu, grob prekriju zemljom iz Vraneša. Zbog toga i Ramovim sinovima jedan vraneški domaćin pomaže da napune džakove tom vraneškom zemljom, kojom će prekriti grob njihovog oca u Istambulu, i prima ih u svoju kuću, koja je prije zločina bila njihova, kao najrođenije. Zbog toga se u priči pominju i grobovi Ahmeda i Pave sa krstom i polumjesecom, kao simbolima zajedništva. Dakle, u ovoj priči se susrijeću intelektualac i stvaralac. Intelektualac koji zna i stvaralac koji pokušava da to znanje transponuje u literarnu istinu, kako bi ta istinitost prevazišla konkretno istorijsko i postala univerzalno ljudsko. Žiri je rekao da je to snažna priča i označio je kao antologijsku i, naravno, meni kao autoru te priče godi. Pogotovo što sada znam da sam uspio da tu temu stavim u kontekst literature. Isključivo literature.

 Ratkovićeve večeri poezije postale su prepoznatljiv kulturni događaj. Šta možemo očekivati na predstojećim 54. Ratkovićevim večerima poezije?

Musić: Ratkovićeve večeri poezije, jedna od najznačajnijih književnih manifestacija u regionu, održaće se po 54. put u Bijelom Polju početkom septembra. Ova manifestacija godinama okuplja naznačajnija regionalna pjesnička imena, a u okviru programa nastupaju i likovni umjetnici, glumci, muzičari, što manifestaciji daje dodatni kvalitet. Takođe, u okviru ove manifestacije dodjeljuje se Nagrada „Risto Ratković“ za najbolju knjigu poezije u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, te nagrada Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27 godina za neobjavljen rukopis, za koju mogu konkurisati mladi pjesnici sa istog prostora kao i za Nagradu „Risto Ratković“. Ove godine, Osim pjesničkih i književnih programa, na Ratkovićevim večerima poezije publika ima priliku da prisustvuje i drugim vidovima umjetnosti. Tako će ove godine, nakon svečanog otvaranja Manifestacije i međunarodne pjesničke večeri „Eno ga, po moru teče Lim“, na kojoj će nastupiti pjesnici iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Turske i Italije, u dvorištu Kuće Rista Ratkovića biti priređena monodrama „Ono što zovem zaborav“, po tekstu Lorana Movinjea, u teatarskoj postavci i izvođenju Filipa Grinvalda, dok će pred dodjelu nagrade Risto Ratković na programu biti duhovita drama„Samo pošteno, pa ko koga zajebe“ ili „Osmi smrtni grijeh“, po tekstu i u režiji Obrada Nenezića, u izvođenju Moamera Kasumovića i Omara Bajramspahića. Drugog festivalskog dana, u gradskoj biblioteci, promovisaćemo i knjigu „Smedervska jesen pozna“ Dobrivoja Stanojevića, koja je prošle godine objavljena u produkciji JU Ratkovićeve večeri poezije, a onda u Gradskom parku slijedi promocija knjige „Miris moga mjesta“ Marie Terese Albano, na crnogorskom i italijanskom jeziku. Ova knjiga, posvećena je Crnoj Gori, a objavljena je, takođe, u produkciji JU Ratkovićeve večeri poezije, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i medija, kao i knjiga „Centar mog svijeta“ crnogorskog autora Obrada Nenezića, koja će biti promovisana u dvorištu Kuće Rista Ratkovića, drugog dana Manifestacije. Uslov za respekt je uvijek kvalitet. A Ratkovićeve večeri poezije su pokazale da to imaju, prije svega kontinuitetom od 54 godine, što ovu manifestaciju svrstava u najstarije i najrespektabilnije manifestacije u regionu. Dok su se slične manifestacije gasile i ponovo počinjale, Ratkovićeve večeri su opstajale, dijeleći društveni kontekst raznih vremena, politika i državnih uređenja. Ugled ove manifestacije i institucije, osim pet zaposlenih, čuvaju pici, slikari, vizuelni umjetnici, pozorišni umjetnici, muzičari, univerzitetski profesori, studenti i učenici, a za kvalitetan rad ne izostaje ni podrška Opštine Bijelo Polje i Ministarstva kulture i medija. Posvećenost mladima svake godine važan je činilac programa ove Manifestacije. U tom smislu, ove godine smo tri segmenta posvetili mladima. Prvi je trodnevna književna radionica za srednjoškolce koju će voditi Milka Španjević i Edin Smailović, a svakog dana gost radionice biće po jedan poznati pisac iz regiona. Takođe, u Biblioteci Srednje stručne škole imamo promociju zbornik radova i otvaranje likovne izložbe „Kako odzvanjaju moji koraci“ (zbornik na crnogorskom, makedonskom i albanskom jeziku) srednjoškolaca iz Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova, gdje će učestvovati zastupljeni autori. Ovaj zbornik objavljen je u izdanju JU Ratkovićeve večeri poezije, uz finansijsku podršku Ministarstva kulture i medija Crne Gore. Ono što je neizostavno kada su Ratkovićeve večeri poezije u pitanju je Program za mlade pjesnike, tradicionalno u Parku pjesnika, na kojem će biti promovisana knjiga prošlogodišnje dobitnice Prve nagrade za pjesnike do 27 godina Anđele Bulajić „Posledice gledanja u more“, nakon čega će uslijediti nastup finalista ovogodišnjeg konkursa RVP za pjesnike do 27 godina i proglašenje dobitnika prve, druge i treće nagrade i uručenje nagrada. Dakle, posvećenost visokim umjetničkim dometima, estetici umjetničkog djela i uticaj na mlade stvaraoce, osnovni su principi djelovanja Ratkovićevih večeri poezije. Zbog toga i kontinuitet od 54 godine.

Ove godine obilježava se 70 godina od smrti Rista Ratkovića. Kako ćete obillježiti ovu značajnu godišnjicu u okviru manifestacije?

Musić: Ratkovićeve večeri poezije svake godine donesu nešto novo, u koncepcijskom, sadržajnom i organizacionom smislu. Ustvari, svake godine se potrudimo da istaknemo to „Ratkovićevsko“ na Manifestaciji. Da podsjećamo na književno djelo Rista Ratkovića, na značaj njegovog stvaralaštva u južnoslovenskoj književnosti i da pratimo nit razvoja Manifestacije koja je posvećena piscu prvog savremenog crnogorskog romana. Tako smo, na primjer, prošle godine imali izložbu dokumenata Rista Ratkovića, koja sada čini stalnu postavku u kući u kojoj je ovaj pisac rođen, jer posjetiocima pruža kompletnu informaciju o velikom piscu. Ove godine, u okviru 54. Ratkovićevih večeri poezije, pripremili smo izložbu fotografija sa Ratkovićevih večeri poezije od 1971. do danas, koju će pratiti audio magnetofonski zapisi sa ove manifestacije, a za ovu priliku pripremili smo tonske zapise Desanke Maksimović, Ćamila Sijarića i Gustava Krkleca. Ta izložba, koja će biti otvorena u Kući Rista Ratkovića, nazvana je, prema stihovima Rista Ratkovića, „Duha radi“. Upravo ova izložba prati razvoj i stasavanje Ratkovićevih večeri poezije od Manifestacije do Institucije. Na ovoj izložbi vidjećemo važna imena u regionalnoj i evropskoj književnosti i kulturi, ona će nas podsjetiti na početke Ratkovićevih večeri poezije i motivisati da ova manifestacija i ubuduće  ide naprijed i da iznova doživljavamo sveobuhvatno razumijevanje života i svijeta, te da iz godine u godinu unapređujemo svoj kvalitet – sadržajno i koncepcijski. Ova izložba, ili preformans, biće prikazani u dvorištu Kuće Rista Ratkovića. Ustvari, sve što se dešava na Ratkovićevim večerima poeztije, posvećeno je Ristu Ratkoviću, a ovaj događaj je upravo posvećen 70-godišnjici od smrti Rista Ratkovića.

Kao dugogodišnji organizator međunarodnih kulturnih manifestacija, kako vidite razvoj i uticaj ovih događaja na književnu scenu,  Crne Gore ali i šire?

Musić: Književna scena Crne Gore ni malo ne zaostaje za književnim kretanjima u Evropi i svijetu, a kada je region u pitanju, književnu scenu možemo smatrati jedinstvenom. Jer, mi u regionu živimo sa istim boljkama, iste nas muke muče, isti su nam problem politički, ekonomski, društveni… Razvoj kulturnih institucija podrazumijeva otvorenost za estetske vrijednosti, saradnju sa sličnim institucijama u regionu i šire. Moramo razvijati multikulturni i interkulturni dijalog i odbacivati nacionalne i nacionalističke patetike, koje nam se često poturaju kao kulturni proizvod, a ustvari žele da nametnu jedan nakaradni nacionalistički obrazac koji smo imali devedesetih godina prošlog vijeka, a kojem teže određeni politički i religijski krugovi. Mogu da se pohvalim, Ratkovićeve večeri poezije su parametar kvaliteta u regionu. To se potvrdilo i prošle godine kada smo Melida Travančić i ja pripremali izbor iz savremene crnogorske i bosanskohercegovačke poezije. Kada smo birali autore, ja sa crnogorske, Melida sa bosanskohercegovačke strane, i prikupili materijal, uočio sam da je više od devedeset odsto autora vezano za Ratkovićeve večeri poezije. Dakle, jedan veliki uticaj ove manifestacije na autore u regionu. Taj uticaj se pokazuje i kada je izdavačka produkcija ove Ustanove u pitanju. Od 2012. godine objavili smo preko 100 naslova najznačajnijih autora iz Crne Gore, Srbije, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine, kao i djela Orhana Pamuka, Dona Patersona, Valireia Butuleskua i mnogih drugih značajnih autora. I ne samo autora kada je književnost u pitanju, već i kada govorimo i o drugim vidovima umjetnosti, oko Ratkovićevih večeri poezije se okupljaju značajni slikari, muzičari, pozorišni umjetnici. Dakle, razmjena kulturnih vrijednosti je veoma bitna za razvoj kulture, a Ratkovićeve večeri poezije iznova pružaju priliku crnogorskim stvaraocima da svoja djela uporede sa djelima drugih autora iz regiona i šire.

Vaša priča “Zemlja” govori o snažnoj vezi između čoveka i njegove zavičajne zemlje. Kako vidite značaj te teme u današnjem društvu, pogotovo u kontekstu savremene književnosti?

Musić: Zavičaj i zavičajnost u kontekstu savremene književnosti mogu se tumačiti na razne načine. Zavičaj u tradicionalnom kontekstu možemo smatrati mjestom rođenja. I, opet da citiram Čamila Sijarića, “pisac bez zavičaja je pisac bez osnove”. No, piscu je zavičaj prije svega književnost. Ako uspijemo da odgovorimo temi koje smo se latili, onda nije važno da li ta tema dolazi iz mjesta rođenja, mjesta odrastanja, mjesta školovanja, mjesta u kojem smo se nekada sa nekim lijepo družili, mjesta života ili tome slično. Živimo savremenim životom, u kojem imamo više zavičaja, pa nam zavičaj mogu biti i neke životne situacije kojih se rado sjećamo. Zavičaj nam može biti knjiga, može slika, može film, žena ili pjesma. Zbog pjesama se lome čaše u kafanama. I to je zavičaj. Dakle, savremena književnost sadrži život, a život je zavičaj. Kao što su zavičaj i tri džaka zemlje, koja su ponijeli sinovi Rama Dervovića da tom zemljom prekriju grob njihovog oca u istambulskom groblju.

Pored književnosti, angažovani ste i u oblasti kulturologije. Kako vidite ulogu kulturnih institucija u očuvanju i promociji kulturne baštine Crne Gore?

Musić: Institucije kulture trebalo bi da imaju ključnu ulogu u očuvanju i promociji kulturne baštine Crne Gore. Jer kulturna baština jedne države ustvari je temelj te države, njenog postojanja i njenog života. Kultura je nešto po čemu se prepoznajemo, po čemu se pamtimo i po čemu se vrednujemo. E sada, pitanje je kako ko u Crnoj Gori doživljava kulturnu baštinu naše države, zbog krize identiteta koja traje posljednjih godina. U Crnoj Gori su napravljene nacionalne podjele, koje je teško objasniti nekom ko dođe sa Zapada u Crnu Goru. Zbog toga ustanove kulture često bivaju izložene raznim zahtjevima za promociju raznih identitetskih pitanja, što možemo nazvati “balkanskim sindromom”, jer Balkanske države imaju problem sa verbalnim preuveličavanjem značaja tržišta, porastom nacionalnih osjećanja i brige za opstankom nacije. Crna Gora je multinacionalna država i to bi trebalo da bude njeno kulturološko bogatstvo. Međutim, upravo zbog tog porasta vjerskih i nacionalnih osjećanja došlo je do podjela kojima su, da se razumijemo, najviše kumovale vjerske zajednice, utičući kako na društvene i kulturne, tako i na političke procese u Crne Gore. Samim tim, imamo i pokušaje vjerskih zajednica da utiču na rad kulturnih institucija, pravdajući se upravo tim kulturnim nasleđem. Zbog toga mislim da bi ustanove kulture trebale da zadrže estetski nivo događaja koje organizuju, bez obzira što je postalo “opasno” protivurječiti vjerskim vođama.

Kako balansirate između različitih uloga – pisca, kulturologa, urednika i organizatora kulturnih događaja?

Musić: Zapravo, ne balansiram. Odnosno, nikada ne balansiram. Jednostavno, sve to što ste nabrojali, meni godi da radim. A sve to radim onako kako najbolje umijem. Jedan Bihorac, kojeg sam odlično poznavao, imao je tri zeta. Jednom sva trojica došli kod njega, pa ga jedan pita: “Sad pravo da nam kažeš, kojeg od nas trojice najviše voliš”? Bihorac se osmjehnu pa veli: “Tebe najviše volim”, obrati se prvom zetu. “Ti si mi najmiliji”, veli drugom. “A ti si mi najdraži”, veli trećem zetu.

Vaša djela su prevođena na više jezika i zastupljena su u školskim programima i antologijama. Kako vidite svoj uticaj na mlađe generacije pisaca i učenika?

Musić: Počeo sam da pišem iz ličnog zadovoljstva. Pisao sam zbog toga što mi je to pomagalo da se oslobodim nečeg što se u meni gomilalo i što je na kraju moralo iz mene da izađe i pretvori se u tekst. Nijesam računao na nagrade, prevode, zastupljenost u antologijama i školskim programima. Međutim, vremenom je to samo došlo i to mi godi. Kažem pisao sam, ali sam mnogo više čitao. Čitanje je za mene najuzvišeniji čin ljudskog užitka. Čitajući, a kasnije i pišući, uvijek sam se pitao da li to napisano ima smisla. Zapravo, da li uopšte ima smisla pisati, poslije svih onih velikih djela svjetske književnosti. Ima li smisla upoređivati se sa njima i definisati sebe piscem pored njih. Međutim, prevodi, nagrade i zastupljenost u školskim i studijskim programima daju mi signal da ima smisla. I to me hrabri da nastavim. Ne znam da li to moje pisanje utiče na nekog i da li ga motiviše za pisanje, kao što su mene motivisali, u ranim godinama Čedo Vuković i Branko Ćopić, kasnije Kiš, Kovač, Sijarić, Andrić, ali u posljednje vrijeme povremeno organizujem škole kratke priče, pisanja i brisanja za srednjoškolce. To mi godi i uvijek se obradujem kad među mladim ljudima prepoznam čitaoca. Jer, gdje je čitalac, tu je i pisac.

Koji su vaši budući planovi u pogledu književnog stvaralaštva i daljih aktivnosti u oblasti kulture?

Musić: Posljednje dvije – tri godine radim na jednom rukopisu koji je u završnoj fazi. Radi se o kratkom romanu koji se bavi odnosom pisac – književni lik – čitalac i nadam se da će do kraja godine izaći iz štampe. Što se tiče drugih aktivnosti u kulturi, potrudiću se da dodatno unaprijedim rad ustanove u kojoj radim, a tu je izdavačka produkcija, organizacija festivala koje organizujemo i programske aktivnosti tokom godine. Vjerujem da ću uspjeti u tome.