Kako su se Krivokapić, Abazović i Spajić zadesili Crnoj Gori?

Abazović, Krivokapić, Spajić sa maskama, danas su maske pale

Piše: Slavko Mandić

Kako su se Krivokapić, Abazović i Spajić zadesili Crnoj Gori?
Bez sumnje, teško pitanje. Da bi se ova trojka politički ovaplotila, što će reći da bi dobila stvarni oblik od nečega, neophodnu masu i odgovarajuću zapreminu, bilo je potrebno učiniti mnogo toga što će se kasnije ocjenjivati kao čista glupost. Politička, intelektualna i na kraju narodna. I ne samo to, već i teško procjenjiva šteta od koje će se država dugo i bolno liječiti. Dakle, ovaj trojac nije samo strateška greška kombinovanih tehnika vlasti i djelova opozicije, već potpuna opstrukcija degenerativnog misaonog sistema društva u cjelini. Ako je Zdravka Krivokapića porodila „obojena“ litijaška revolucija 31. avgusta 2020. godine i odredila ga za predvodnika klero nacionalističke političko vjerske reprezentativne državne postavke, Dritana Abazovića je na tron dovela pritajena kombinatorika crkve Srbije i Vučićeve BIA strukture, uz sadejstvo, sa ili bez predomišljaja, struktura nekadašnje apsolutne moći na svim nivoima u Crnoj Gori. Vjerovatno iz nepodijeljene želje da se uklone sa političke scene „eksperti“, čija je imena u tamnu knjigu crnogorske sudbine upisao lično Amfilohije Radović, učinjena je teško popravljiva greška. Dato je povjerenje onome, za koga se i ranije znalo kolika je ludost vjerovati mu. „Bratu Abazu“, kako ga zovu pojedini skay dopisnici, ali je želja za brzopoteznim vraćanjem na moć odlučivanja bila jača od razuma. Osloniti se na riječ Abazovića, je isto kao i na koru od banane. Govorili su to ovi isti koji su u njemu viđeli spas od neuporedivo manjeg zla, ili u prevodu Krivokapićeve vlade navodnih eksperata. U kojoj je baš on bio zamjenik premijera i koordinator svih bezbjednosnih službi u državi.

Abazovićeva URA je, zajedno sa Socijalističkom narodnom partijom, Socijaldemokratskom partijom Crne Gore i strankama manjina, a uz podršku DPS-a 28. aprila 2022. godine u Skupštini Crne Gore izabrala 43. Vladu. Nije Dritan prevario samo aktere domaće političke scene. Podršku novoj vladi Crne Gore pružila je i međunarodna zajednica, na čelu sa Evropskom Unijom i američkom ambasadom. Jasno je i tada bilo da Abazović nije slučajno došao. Njegova pojava na političkoj sceni je jasna konstrukcija kreatora tadašnjih političkih dešavanja u Crnoj Gori, podrazumijevajući i one dolazeće. On je određen da bude taj koji će zadovoljiti apetite srbijanskog klero nacionalizma. Zauzvrat, na raspolaganju će mu biti sve ono što je teško mogao zamisliti. Bio je faktor i omiljeni lik u Srbiji, đe se i sama riječ Albanac izgovara s teškom mukom. Ali on je rijedak primjerak vrste, što je pokazao neposredno po ustoličenju. Dokazao je mentorima da je „čovjek“ od riječi najsramnijim činom  koji je jedan političar ikad učinio svojoj zemlji. Potpisao je takozvani temeljni ugovor  sa Crkvom Srbije u Vili Gorica, koji je ocijenjen kao čin apsolutne veleizdaje. Zbog koje bi, da je Crna Gora pravna država, danas zasluženo robijao. Albanac po nacionalnom oprjedljenju, svo sakralno blago Crne Gore, manastire, crkve, imovinu pa i groblja crnogorskih predaka poklonio je Vučiću i njegovom vjerskom uslugaru Prlu Periću. Koji je stigao na potpisivanje tog sramnog čina prokrijumčaren, mimo zakona Crne Gore, helikopterom vojske Srbije. Ali, obećanje Vučiću i sijaset ostalih interesa nijesu ostavljali takvom Dritanu drugačiji izbor. To je bio razlog da mu oni, koji su mu prethodno povjerovali, izglasaju nepovjerenje i to samo nakon 115 dana vladavine. Njegova vlada je pala 20. avgusta 2022. godine, sat iza ponoći, nakon dvanaest sati rasprave. U tehničkom mandatu je bio punih 14 mjeseci i 11 dana, sve dok crnogorski parlament nije izabrao novu Vladu čiji je čelnik postao Milojko Spajić. Bilo je to 31. oktobra 2023. godine.
Otišao je Abazović, ali su razorne posljedice njegove vladavine tek počele da daju rezultate.

Valja se priśetiti da njegov predhodnik, revolucionarni litijaš i prvi premijer nakon „oslobođenja“ 31. avgusta 2020. godine Zdravko Krivokapić, koji je uspješno isprobavao sve nove stilove crkvenih jednočinki, ljubeći podove svetosavskih hramova i ruke mnogobrojnih popova s kojima je pomjerao brda i planine, koliko god je bio  fanatično vezan za njih, nije htio učiniti veleizdaju i predati našu duhovnost Vučićevom kleru. Ismijao je usred Beograda kompletnu srbijansku kamarilu crkvenjaka i dvorjana okupljenih oko vladara. Oblijetali su oko njega da potpiše izdaju svoje zemlje, računajući da je zbog toga kod njih došao. Nije htio, a ta vječna sramota i bijeda nešto kasnije pripala je Dritanu Albancu. Za vjeki vjekova ljaga na ime koja se nikad sprati ne može.

Kako to obično biva, kad misliš da nema gorega od najgorega, grdno se prevariš. Tačno je da se ovakvi oriđinali kakve smo imali za samo dvije godine rijetko rađaju, ali je ipak malo ko vjerovao da će ovaj naredni preskočiti sve univerzalne “vrijednosti“ prethodnika. Radi se o Milojku Spajiću, mladom čovjeku, po vokaciji nezainteresovanom nizašto do za kripto i svaki drugi oblik novca do koga se može zaduženjima koja opasno prijete da zarobe i ekonomski već politički zarobljenu Crnu Goru. Naravno, premijer najglomaznije Vlade na svijetu, čije ministre vjerovati je, ni sam ne zna, prepoznat je po obećanjima od kojih ni jedno jedino nije ispunio. Nije ni namjeravao, kao što neće ni ova naredne, kojih će zasigurno biti do kraja njegovog mandata.

,,Rekonstrukcije Vlade će biti – možda sjutra, možda za godinu, a možda za dvije godine“, kazao je nedavno premijer na jednoj konferenci za medije, đe se pokazao, po ko zna koji put, u stvarnom svijetlu vlastite neodgovornosti, bahatosti pa čak i nedovoljnog vaspitanja. Bilo je mučno slušati ga, ali i neprijatno zbog bugarskog kolege koji je sa njim bio i prisustvovao nedoličnostima premijera čiji je gost bio. Doduše, od Milojka se drugo ništa nije ni moglo očekivati.

Kad na čelu Vlade imate čovjeka koji je potpuno nezainteresovan što mu u državi cvjeta i raste fašistička ideologija, što četništvo širi krila i buja, što se veličaju ratni zlikovci i dominantno politiku vodi crkva strane države, tuđe obavještajne službe i kriminalne organizacije, kad ne postoji pravno i pravda, onda je jasno u kakvom rasulu i haosu živimo.
Nasmijan, jer valjda odnekud zna da tako treba, i uvijek nestrpljiv da ode prije nego što je i došao da se pogleda u oči sa neistomišljenicima i medijima koji su naklonjeni istini a ne njemu i njegovim marifetlucima, opšti je utisak, ostavlja utisak nedovoljno iživljene osobe koja nije svjesna odgovornosti koju bi premijer trebao da nosi. Ne dotiče ga ništa što ne predstavlja prihod, ali ne za državu. Jer, koliko čujemo od ekonomskih stručnjaka, teško nama što nam se sve sprema. Nema Alabara koji nas iz ovoga može izvući.
Premijer, satkan od pustih obećanja, i ni jednog jedinog ispunjenog. Bilo ih je toliko da je pobrojavanje neukusno. Uostalom, nema što nije obećao kroz razne programe koji su nam omogućili da se sve teže usuđujemo uću u trgovinu. A i kad uđemo, izađemo pod stresom, izudareni neprirodno visokim cijenama koje su plod najveće istorije u Evropi.

Nije ga sramota što nije bio na komeraciji žrtvama na Cetinju 01. januara ove godine, među kojima je bilo i dvoje đece. Kakav je odnos imao i ima prema toj tragediji planetarnih razmjera za Cetinje i cijelu Crnu Goru, najbolje svjedoči da nije imao ni želje ni vremena da primi rodbinu poginulih i zainteruje se zbog čega se masovno ubistvo u prijestonom gradu ponovilo nakon samo tri godine. Da ne govorimo o odgovornosti onih koji rukovode bezbjednosnim sistemom. Ali to nije predmet njegovovog interesovanja. Kad je konačno primio delegaciju nezadovoljnih sa Kruševog ždrijela, obećao je da će da razmotri sve što je u njegovoj moći. Formalno, on je vlast, suštinski on se ne pita mnogo. I nije ga briga. Samo da se izgura ovo do 2027. godine. A oće, po svoj prilici, jer sve u ovoj državi spada u „seotske teme“, pa i uzburkana javnost povodom osionog popa Metodija Ostojića i njegovih padobranskih popova zbog spomenika četničkom zlikovcu Pavlu Đurišiću, kojega su udobro smjestili u oteti mnastir Đurđevi stupovi.

Što nas je strefilo da smo sve ovo na grbači imali od 2020. godine, zna samo stvoritelj. Nešto svakako jeste, jer ovo imati, mora debelo da se zasluži. Znaćemo jednom, siguran sam u to. Samo da ne bude kasno.