Kako su ministri zdravlja CG u posljednje dvije godine zaustavili program transplantacije organa

STANDARD ISTRAŽUJE: Kako su ministri zdravlja CG u posljednje dvije godine zaustavili program transplantacije organa

Autor: S Rastoder

Osvetoljubivost, politički revanšizam, neznanje i površnost su četiri djelovanja koja će, bez obzira na potencijal, ”ubiti” svaku profesiju i oblast djelovanja svuda u svijetu pa i u Crnoj Gori. Upravo se na sličnim premisama naslanja zdravstveni sistem Crne Gore, koji je, u posljednjih nekoliko godina, dobio dramatične elemente haosa. Od oduzimanja zdravstvu sigurnog dotoka novca, kroz obavezno zdravstveno osiguranje, nefunkcionalno zakazivanja pregleda, preko nedostatka ljekova, pa sve do Lista čekanja za transplataciju organa, sve govori u prilog tome da zdravstveni sistem ”gori”, a da se vlast ”češlja”. U prilog tome i priča o transplataciji organa i listama čekanja koja je jedan od najilustrativnijih primjera odnosa tridesetoavgustvaca prema ovom problemu.

Evo ilustracije – do prije tri dana u objavi na dijelu sajtu Ministarstva zdravlja koja se odnosi na Liste čekanja za transplantaciju organa je pisalo: “Sadržaj ove stranice je arhivskog sadržaja i odnosi se na prethodne sazive Vlade Crne Gore”. Moguće je da su informacije zastarjele ili nerelevantne“!?

Tako je bilo sve do prije tri dana, kada su se, naprasno, nakon poslatih pitanja portala Standard, pojavile nove liste iako je ranija, poslednja unijeta izmjena bila na dan 24.06.2021. godine i to za sve vrste organa: srce, jetru, pluća, bubreg.

Dakle zaključujemo da su vlade i ministri zaduženi za zdravstvo i zdravlje građana odustali od bavljenja listama čekanja prije gotovo dvije godine! Na njoj se, u tom trenutku, nalazio 41 pacijent.

To je 41 građanin Crne Gore koji je sa nestrpljenjem očekivao i iščekivao da se nešto promjeni, da postoji makar jedna aktivnost koja pruža nadu, umjesto praznih objava za javnost koje uzaludno najavljuju po nekoliko puta u vezi sa, recimo, potpisivanjem ugovora sa Hrvatskom, sa klinikom u Minhenu….iako se to nikada nije dogodilo.

Portal Standard je sadašnjem ministru Dragoslavu Šćekiću i njegovim saradnicima uputio deset pitanja koja bi rasvijetila temu o kojoj pišemo, sve sa napomenom da to radimo u korist građana koji čekaju na donore. Odgovore smo uzalud čekali, jer ministar i saradnici imaju preča posla, očigledno – predsjedničke ili izbore u Šavniku, možda trajekte kojima treba dati ime “30. avgust”, “Vasilije” ili neko drugo inventivno rješenje.

Evo i mejla i pitanja na koje MZD nije odgovorilo:

Poštovani,

molim vas da nam odgovorite na pitanja koja vam šaljemo, a koja su nam potrebna kako bi na kvalitetan i sveobuhvatan način zaokružili priču o politici transplatacije ograna u Crnoj Gori. Ova tema dotiče veliki broj ljudi i mislimo da je značajno da građani Crne Gore dobiju potpunu i jasnu sliku o stanju u ovoj oblasti.

1. Da li se Lista čekanja za transplantacije organa mijenjala od dana objavljivanja poslednjih lista, odnosno od 24.06.2021. godine? Ako jesu, zašto nijesu ažurirane na vrijeme?
2. Ko je predsjednik Nacionalnog koordinacionog tijela u oblasti transplantacije organa? Koje su reference aktuelnog predsjednika preporučile za ovu poziciju? Molim Vas da taksativno navedete njegove specijalističke, supspecijalističke, naučno-istraživačke reference (magistar, doktor nauka), akademske reference (saradnik u nastavi na Medicinskom fakultetu, docent, vanredni profesor, redovni profesor), dužinu radnog iskustva.
3. Ko se nalazi na čelu Direktorata za biomedicinu i transplantacije organa? Da li je tačno da prethodni direktor Direktorata za biomedicine i transplantaciju organa gotovo uopšte nije uzimao učešće radu Direktorata na čijem je čelu u Ministarstvu zdravlja odnosno, da li je tačno da uopšte nije dolazio na posao?
4. Je li potpisan dugo najavljivani ugovor sa Republikom Hrvatskom u vezi sa transplantacijom organa od srodnog donora?
5. Je li potpisan Ugovor o Teaching and Training programu sa bolnicom u Minhenu u vezi obuke naših ljekara u oblasti transplantacije bubrega?
6. Koliko je donorskih kartica preuzeto u 2021. i 2022. godini?
7. Da li je od sredstava opredijeljenih za kampanju za podizanje svijesti o potrebi doniranja organa kupljen ortopedski sto kako je najavljivala tadašnja minisatraka Jelena Borovinić Bojović?
8. Dokle je sa realizacijom stigao projekat čiji je cilj softverska baza podataka donora sa donorskim karticama, listi čekanja, sledljivost organa i ostalih podataka zaštićenih Zakonom o zaštiti ličnih podataka, za koje su sredstva u visini 50000 eura obezbjeđena iz IPA fondova?
9. Kod koliko je pacijenata koji su doživjeli moždanu smrt u periodu od 2020 do 2023. godine urađeno ispitivanje za eventualnu eksplantaciju organa?
10. Da li je Laboratorija za HLA tipizaciju koja radi pri Zavodu za transfuziju krvi spremna da u potpunosti podrži program transplantacije organa?

U svakom slučaju, činjenica je da niti jedna transplantacija od srodnog donora nije učinjena u poslednje dvije godine, a pacijentima je osporavano, a onda potvrđeno pravo da se liječe o trošku države kada imaju nesrodnog donora. Pravima pacijenata, koji se nalaze na Listi čekanja za transplantaciju organa, bavio se i Ombudsman koji u svom najnovijem izvještaju za oblast transplantacija jasno ukazuje da bi, osim ugrožavanja života pacijenata, država mogla odgovarati i pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu zbog toga što Ministarstvo zdravlja ne preduzima dovoljno mjera kako bi im što prije omogućilo transplantaciju organa. Uslijedili se i ostavke čelnika Klinike za nefrologiju, ali to nije bio dovoljan signal da se nešto negativno dešava u ovoj oblasti i da to treba hitno rješavati.

Za potpuno razumijevanje teme treba pogledati i ono što se dešavalo prije tandema Jelena Borovinić Bojović – Dragoslav Šćekić.

Nekoliko vlada, prije Vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića, su sa posebnom pažnjom tretirale problem pacijenata koji se nalaze na listama čekanja za transplantaciju organa. Kretalo se od zakonskih rješenja koja su se u kontinuitetu prilagođavala potrebama pacijenata, te je u više navrata bilo izmjena Zakona o uzimanju organa i tkiva u svrhu liječenja, a sve sa ciljem da se prevaziđu eventualna zakonska ograničenja koja bi bila kamen spoticanja za veću dostupnost organa za transplantaciju.

Tako se došlo do zakonskog rješenja koje omogućava da punoljetna osoba, pravno sposobna i sposobna za rasuđivanje može dati pristanak da u slučaju moždane smrti njeni organi budu raspoloživi za lica u stanju potrebe koja se nalaze na Listi čekanja za transplantaciju, bez mogućnosti da porodica to ospori. Ovakvo zakonsko rješenje je od strane Nacionalnog koordinatora za transplantaciju organa Republike Hrvatske ocijenjeno kao izuzetno napredno, a pohvale su stizale i u člancima objavljenim u srpskom listu Danas gdje se ovakvo zakonsko rješenje ističe kao primjer dobre prakse.

Na taj način su prevaziđene zakonske prepreke uočene u prethodnoj formi Zakona o uzimanju i presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja, koji je umjesto “informisane saglasnosti” uspostavio tzv. “pretpostavljenu saglasnost”, prema kojoj su svi građani potencijalni donori ukoliko to eksplicitno ne odbiju.

No, iako je to zakonsko rješenje u određenoj mjeri povećalo mogućnost da poraste broj transplantacija organa, građani Crne Gore kojima je potreban organ nisu imali veliku šansu da ga i dobiju, jer se nakon smrti svakog pretpostavljenog donora tražila saglasnost njegove porodice ili najbližih srodnika, koji u najvećem broju slučajeva to odbiju.

Na primjer, u Kliničkom centru CG je, prema podacima te ustanove, urađeno više od 100 ispitivanja na moždanu smrt koja je dokazana kod 47 pacijenata. Većina njih su imali očuvane organe i bila je moguća eksplantacija, ali porodice to nisu odobrile. Još jedna otežavajuća okolnost u prethodnom zakonskom rješenju je što je data mogućnost da se osoba tokom života može izjasniti da ne želi da bude donor organa, čak i u situaciji kada porodica da saglasnost.

Dakle, u istom zakonu imamo dva „ne“ za donaciju organa, što stavlja u neravnopravan položaj one koji žele da pod istim uslovima daju životnu saglasnost za donaciju organa koju porodica ne može da ospori. Zato je novousvojeno zakonsko rješenje korak dalje ka ostvarenju cilja da se jednom data saglasnost za doniranje organa, potvrđena preuzimanjem donorske kartice, ne može osporiti od strane članova porodice.

Odmah nakon usvajanja zakona, da bi bio primjenjiv u punom obimu, usvojen je Pravilnik o načinu uzimanja organa od umrlog davaoca, donorskoj kartici, izjavi o protivljenju uzimanju organa, kao i registrima saglasnosti za uzimanje organa, izjava o protivljenju tom postupku i umrlih davalaca organa čiji je zadatak da detaljno pojasni postupak davanja saglasnosti za transplantaciju organa i donorske kartice, kao i sve ostale postupke u vezi sa tim. Obavljena je edukacija ljekara u 14 domova zdravlja na primarnom nivou zdravstvene zaštite o načinu izdavanja donorske kartice uz distribuciju promotivnog materijala. Sproveden je postupak nabavke štampača za donorske kartice i 100 000 donorskih kartica.

Kroz IPA projekat, obezbjeđena su sredstva u visini od 50000€ čija je implementacija trebalo da omogući softversku podršku kompleksnoj bazi podataka svih donora organa (vlasnika donorskih kartica), Listi čekanja, pacijentima čiji su organi uzeti za presađivanje i njihovom daljem putu (sledljivost organa).

Izmjenama zakonskih rješenja, prethodile su značajne aktivnosti koje su bile preduslov za izmjenu zakona i njegovu uspješnu implementaciju:
• Formirano je Koordinaciono tijelo za presađivanje organa u svrhu liječenja u skladu sa Zakonom o uzimanju i presađivanju ljudskih organa u svrhu liječenja.
• Lista čekanja za transplantaciju organa učinjena je vidljivom na sajtu Ministarstva zdravlja.
• Laboratorija za HLA tipizaciju je organizovana u prostoru Zavoda za transfuziju krvi, kao rezultat aktivnosti u okviru HERIC projekta

Potpuno svjesni činjenice da čak ni idealna zakonska rješenja ne mogu riješiti problem nedostatka organa za transplantaciju, krenulo se u aktivnosti na podizanju svijesti građana o potrebi doniranja organa. Uslijedio je niz aktivnosti sa samo jednim ciljem: da se pacijentima, kroz promociju kadaverične transplantacije, omogući veća dostupnost organa čija je funkcija zakazala i na taj način se poboljša kvalitet života i produži njegovo trajanje. Početna promotivna kampanja otpočela je 2012. godine potpisivanjem prve donorske kartice. Međutim, u periodu od 2012 – 2016. godine, donorsku karticu je preuzelo svega 314 građana, priključivši se tadašnjoj akciji “Daruj da se život nastavi”.

Nakon usvajanja novih zakonskih rješenja, donorska kartica je dobila svoju čvrstu zakonsku formu što je bio osnov za kreiranje intenzivne, kontinuirane kampanje pod radnim nazivom „Daruj za život“. Obezbjeđena su finansijska sredstva, raspisan tender za marketinšku kampanju, sprovedena tenderska procedura i izabran najbolji ponuđač. Do realizacije nikada nije došlo odlukom ministarke Jelene Borovinić Bojović koja je smatrala da bi sredstva opredijeljena za ovu namjenu bilo racionalnije utrošiti za nabavku ortopedskog hirurškog stola. Nemamo informaciju da je taj sto ikada nabavljen.

Drugi dio aktivnosti je bio usmjeren ka čvršćem umrežavanju Crne Gore sa zdravstvenim sistemima koji su stekli iskustvo i afirmisali se kao ogledni primjer u transplantacionoj medicine. Izbor je, potpuno logično, bila Hrvatska koja je u ovoj oblasti među najcijenjenijim zemljama Evropske unije. Njeno iskustvo preuzimano je kroz međunarodne ugovore o saradnji u periodu od 2013-2015. godine i 2017-2019. godine.

Jedna od klauzula ovog ugovora glasila je da je CG u obavezi da prođe Teaching and Training program Eurotransplanta da bi on bio trajno na snazi. U međuvremenu, u septembru 2018. godine, zaključen je prvi direktni Sporazum o razmjeni organa sa Eurotransplantom na koji način Crna Gora postaje dio mreže Eurotransplanta.

Po uputstvu Ministarstva za zdravstvo Hrvatske od 21.09.2018. godine, Eurotransplantu je upućena inicijativa za zaključenje Teaching and Training Agreement-a (TTA), a 25.10.2018. godine je stigao odgovor iz u kome je jasno naznačeno koje uslove jedna zemlja treba da ispuni da bi pristupila potpisivanju TTA. Iz njega se jasno vidi da u trenutku iniciranja sporazuma zdravstvenbi sistem CG nema kapacitete za pristupanje potpisivanju ovog ugovora: laboratorija za HLA tipizaciju još uvijek nije bila osposobljena i niska stopa donorstva na 1000 000 stanovnika.

Zbog toga su tada aktivnosti usmjerene ka osposobljavanju laboratorije za HLA tipizaciju i izmjeni Zakona o presađivanju organa i tkiva u svrhu liječenja, u cilju stvaranja mogućnosti za olakšanu primjenu preuzimanja organa sa kadavera. Proces formiranja laboratorije za HLA tipizaciju bio je složen i obuhvatao čitav niz komplikovanih i skupocjenih aktivnosti.

Tadašnji sastav MZD je podnijelo obnovljenu inicijativu 6. novembra 2019, koja je dodatno dopunjena 28.05.2020. godine, čime je ponovo pokrenut postupak zaključivanja Teaching and Training Agreementa sa Eurotransplantom. Nakon toga odgovor EUROTRANSPLANTA je bio pozitivan cijeneći uloženi trud u prethodnom periodu: povoljnija funkcionalnost HLA laboratorije i novo zakonsko rješenje koje je trebalo da poveća broj donora.

Dopunjeni dokument je svjedočio o posvećenosti crnogorskog zdravstvenog sistema da transplantaciona medicina bude trajan, održiv koncept djelovanja crnogorskog zdravstvenog sistema. Kao odgovor na tadašnju inicijativu, EUROTRANSPLANT je 20. avgusta 2020. godine uputio ponudu za implementaciju Teaching and Training Agreement (TTA), koji podrazumjeva obuku crnogorskih zdravstvenih radnika za sprovođenje transplantacionog programa po standardima EUROTRANSPLANTA, na koju je CG pozitivno odgovorila 07.09.2020. godine. Uslijedilo je sprovođenje strogo definisane procedure o odabiru EUROTRANSPLANT centra koji će obučavati crnogorsko zdravstveno osoblje sa ciljem formiranja transplantacionih timova za srce, jetru i bubrege, kao i za pretransplantacionu pripremu pacijenata i njihovo postransplantaciono praćenje.

Na tender za odabir centra u okviru EUROTRANSPLANTA za sprovođenje Teaching and Training programa za crnogorske zdravstvene radnike iz oblasti transplantacije bubrega, prijavila se renomirana klinika iz Minhena. Formiran je radni tim koji je trebalo da pregovara sa navedenom klinikom o načinu i obimu obuke koja će biti implementirana. Kada pregovori budu okončani, zajednički izvještaj o njihovom sadržaju trebalo je da budu proslijeđeni bordu EUROTRANSPLANTA, na ocijenu i odobrenje njegove implementacije. Istovremeno je trealo potpisati Ugovor o sprovođenju Teaching and Training Programa, koji može biti na snazi najduže tri godine.

Ako se uzme u obzir napredno zakonsko rješenje uz propratne akte koji definišu njegovu primjenu, spremne donorske kartice, spreman osnov za pregovore sa klinikom za obuku CG kadra, spremna promotivna kampanja, formirana laboratorija HLA tipizaciju, transparentne Liste čekanja za transplantaciju organa, spremna softverska rješenja za zaštićenu bazu podataka o donorima, postavlja se logično pitanje šta je u poslednje dvije i po godine urađeno da se građanima Crne Gore omogući da na transplantaciju organa čekaju kraće? Odgovor je – NIŠTA.

Očigledno je da će CG čekati još dugo da se ponove ocjene o transplantacionom programu a koje su dobijane od evropskih zvaničnika. Ilustracije radi samo jedna ocjena iz Eurokaza broj 7, časopisa o evropskoj integraciji Crne Gore od 31.12.2020. godine – “Pored toga što je predvodnik u procesu pristupanja Evropskoj uniji, Crna Gora je i jedina zemlja regiona koja nije njena članica, a koja je partner Eurotransplanta, međunarodne organizacije u oblasti transplantacije organa. Generalni direktor Eurotransplanta Peter J. Branger pohvalio je „dobru radnu saradnju“ sa Crnom Gorom, dok su iz Evropske komisije poručili da će ona doprinijeti da se poboljša transplantaciona medicina u našoj zemlji.“

Jasno je da će se stagnacija u oblasti transplatacione medicine odraziti na opšte prepoznatu stagnaciju Crne Gore u odnosima sa Evropskom unijom. Svaka slučajnost je isključena, a politička ostrašćenost i osvetoljubivost prema svemu postignutom bivše ministarke Jelene Borovinić Bojović se ogleda u sljedećim potezima: najprije je na čelo Nacionalnog koordinacionog tijela u oblasti transplantacija organa imenovala specijalizanta, na čelo Direktorata, po partijskom ključu, ljekara koji gotovo nikada nije došao na posao u Ministarstvo zdravlja. Ona je kampanju za podizanje svijesti o potrebi donacije organa zamijenila operacionim stolom za ortopediju, ona nas je obmanjivala da će sa Hrvatskom zaključiti ugovor o razmjeni organa, ona nas je, zajedno sa direktoricom Kliničkog centra, obmanula da će biti potpisan ugovor sa klinikom u Minhenu o obuci naših ljekara za samostalnu transplantaciju bubrega. Njena odgovornost je ključna za potpuno obustavljanje transplantacionog programa, na koju se prirodno nadovezao novi ministar Dragoslav Šćekić bez ikakvog saznanja o značaju ovog programa.