Kako se stvarno zove ZLO

Piše: Baba

Da se čovjekolike osobe rađaju sa dobrom dušom, uslovno je tačno. Njihov karakater  je predodređen genetskom strukturom i kao takav nije nužno jednoobrazan, bez razlike da li je dobar ili zao. Za dobro je lako. No, ima li ZLO ime I prezime? Kako se, stvarno, ono zove?

Sigurna sam da više niko ne sumnja da je zlo uveliko među nama. Zle osobe “krase” brojne osobine (samoreklamerstvo, apatija, površna inteligencija, ograničeno obrazovanje…). U svakom slučaju, nije sporno da zla osoba u bliskom okruženju (đe bliskije no u Državi), predstavlja veliku prijetnju, ne samo Državi, nego i  ličnoj sreći gradjana (ne samo te Države).

Zlobne osobe su nevidjeni “glumci”, koji vizuelnim efektima pojačavaju dejstvo izgovorenoga. Redovno koriste iskrivljenu sliku realnosti, jer ne mogu odoljeti želji da zbunjuju (lud, zbunjen,….)Količina laži  I vještina laganja definišu ih  patološkim lažovima. Za njih je laž igra koja im pričinjava neviđeno zadovoljstvo. Međutim, njihova površnost im ne dozvoljava da priznaju kako su njihove laži potrošna roba samo za neobrazovani, zavedeni, kupo-prodaji skloni puk. Ostatak ljudstva, naravno, mrze iz dna duše (?).

Oni su manipulatori koji ljude uvijek koriste za ostvarenje ličnih ciljeva.Zla osoba voli da kontroliše čovjeka samo da ga ponizi i stavi ispod sebe na ljestvicu, kako bi baš ona bila iznad, važna, jedinstvena, neponovljiva I u centru pažnje.

Zla osoba beskrupulozno krade tudje vrijeme s ciljem da vas odvoji od svih koji vam znače, kako bi on bio vaš jedini “iskreni” prijatelj, jedini vodja I jedini autoritet.

Oni ne znaju kakav osjećaj pruža iskrenost, briga, saosjećanje, te su uz vas samo kad se “slavi”. U teškim trenucima, oni isparavaju poput magle.

Skrivaju i prećutkuju informacije, posebno one koje za druge imaju poseban značaj. Njihov cilj je da kompromituju vaš integritet, kako bi vas spustili što niže I zaradili “let u svemir”.

Zle osobe, po pravilu, vode dvostruki život. Okruženju mogu da deluju kao uzorni članovi porodice, a da istovremeno imaju još jednu, uslovno rečeno porodicu, kojoj su odani. Život im protiče u apsolutnom poricanju istine koje je  poricanje posljedica  nemogućnosti  da istinu uopšte prepoznaju.

Zle osobe će uraditi sve što “treba” ne bi li ostvarili svoj cilj. Nikada, ali baš nikada ih neće stići griža savjesti, niti će se osjećati loše zbog svojih zlodjela.Posljedice njih uopšte ne zanimaju.

Kada se nađu u nezavidnoj situaciji, kada njihove greške postanu svima očigledne, učiniće sve da izmanipulišu činjenice i dovedu druge u još goru situaciju od one u kojoj su se sami našli.

Njima je definitivno nepoznat pojam “odgovornosti”.Odgovornost za sopstvene greške, uvijek je, bez izuzetka, svaljena na drugoga bez obzira kolika joj je cijena.

Zloj osobi nema pomoći. Borba sa njom je uvijek neravnopravna izuzev u slučaju kada naidje na protivnika istih osobina.

Nijesam psiholog, ali oni koji to jesu, lako će postaviti dijagnozu, jer ona za navedene indikatore postoji.Treba li ikome pojašnjavati zašto smo mi, normalni ljudi u ovoj Državi, toliko nesrećni zbog otvorene izloženosti opasnosti od zlih osoba? Kolika je tek naša nesreća zbog činjenice da jedan ogroman broj ljudi ne prepoznaje zlo I zato što smo nemoćni da spriječimo neke ljude da se zlu pridruže? Bilo bi dobro malo više koristimo sopstvenu glavu I srce, zar ne?