Kako je Milo izgubio izbore a pobijedio vlast

Piše: Slavko Mandić

Vladajuća koalicija, nezvanično je potvrđeno, potpuno je zbunjena. Nešto više od dvadesetak dana, koliko je ostalo do prijevremenih parlamentarnih izbora u našoj zemlji, partije vlasti same sebi kosti lome. Dogodilo im se nešto strašno, očigledno je, pa sad tumaraju političkim stranputicama, nesposobni da se na kakvom usputno ostavljenom URA izvoru okrijepe i nastave tamo đe su stali. Lako je to reći, objašnjavaju iz tih pogubljenih redova, ali nije učiniti. Da je tu Milo, problema ne bi bilo. Na snazi bi bila ona nesojska krilatica „MI ILI ON“, po kojoj su svi na jednoga zorni udariti. Taj jedan je dugo odolijevao i smijao im se u bradu, ali ne onu znanja. Pa ni zvanja nego onu treću sra.., koja na najbolji način opisuje karakter osobe koja je nosi. Tu nema greške, jer u sloganu koji je smislila neočetnička ideologija, nema čojstva ni junaštva, po čemu se poznavala Crna Gora. Ali, zar je to važno. Kad uzmu vlast, moći će  im se da se junače do besvijesti.
Ali Mila niotkud. Neki zbore da je kod preśednika Njemačke i da tamo zbori državnik državniku đe je sve Evropa načinjela grešku i zaostala u razvoju zbog toga. A i mora kad im vidiš diplomatsku „elitu“, bar ovu stacioniranu u Podgorici, u čijoj se koloni vidljivo ističe nevidljivi Timonije. Ne bavi se Milom prženjem vladajućih u tiganju u kojemu ječe od političkih opekotina. Njihov je to problem, gospodski će reći, jer on ima pametnijeg posla.

Pa krenimo redom

Razbucan je Demokratski front. Koliko je bio demokratski čak je i evropska politika znala da procijeni. Pa i popovi koji su mu oteli pobjedu 2020. godine i dali je rakijaškom ekspertu. Dok je bio Milo, bilo je i FRONT-a. Oni najviše kukaju za njim. Kume ga bogom velikijem da se vrne. Makar još za ove izbore. Ali državnik ne čuje vapaje žalosnika. Ne obrće se za gubitnicima. Nije kazao svoju zadnju riječ, jasno je, ali će ona uslijediti kada dođe vrijeme. A onda neće biti na sceni kleromantijaša, pomamljenih zaslijepljenika, iskompleksiranih minijatura. Neće biti trovača naše đece. Mrzitelja ljudskog roda i plemenitog čojstva. Gnjida, ili jaja od vaške, kako bi narod kazao slikovito, koje se pripetaju uz tijelo i krv ti sišu. Ili neku drugu štetu čine.
Oburdao se i SNP legendarnog poljoprivrednog ministra i potpreśednika vlade brata Abaza, čuvenoga Joka legende. Što im bi da ga napušte u zadnju URU? I to četiri komada. Sve jedan za drugim, a između njih tri i jedna od njih. Ona što je mudrovala za parlamentarnim astalom i istrošila poprilično narodnoga novca. Svuđ po bijelome svijetu je odila. Nakinđurena, kako i treba od vlasti kojoj je pripadala, izazivala je fenomenološko ekološki podsmijeh udružene građanske svijesti.
Sad će oni, kako reče neko ko zna prilike u njihovim redovima, da prelete neđe đe je udobnije. Neko veli i da se razgovori vode sa onim što se u poštenje kune. Može bit da će prihvatit bar neke od uteklog četverca, jer se i on, baš zahvaljujući sopstvenom poštenju, prepolovio. Pa je zato prigrlio brata Abaza, po kome je udarao po vas dan kad je trebalo. Ni ovaj relaksirani asimetričnik nije ćutao. E pa sad su takvi zajednica i koalicija. Da je Mila na sceni, možda bi i mogli. Uključili bi „poštenje“i nasrnuli lažima, obmanama, klevetama, uvredama na državnika. Znaju da se to našem narodu najviše sviđa.
Ali Mila nema. Da im pomogne, da se razaberu. Da pokažu svu svoju narav još ovaj put. Jer neće imat više prilike.
Pa što sad jadni da čine? A nikoga da ih poduči. Beograd ćuti. O svome se jadu zabavio. Moskvi fali municije da ubija nedužni Ukrajinski narod. Domaći izrodi ionako nikad ništa znali nijesu.
Ali, što je tu je. Znaju sudbinu i znaju da nije ni malo ružičasta. Posebno čičkuravi, koji zna što će se desiti ako ikad zaživi pravna država.
Na redu je evropsko čudo neviđeno, dvojac sa kormilarom Milatović- Spajić. I bilo bi to pristojna simbioza, sa šefom koji je veći po definiciji i ispodšefom, koji je manji.
Ali ovaj manji je postao šef države, što je trebalo da bude veći. I bio bi, nema sumnje, da ga manji nije ufatio u laži pa ga eliminisao preko beogradskih veza koje su poslale ordine da je on njihov državljanin. Spajića su tako eliminisali i ubačili  njegovu zamjenu da preśedničko kolo vodi. Tako je dobijena krilatica Trt Milojko, jer ljubavi više među dvojcem nema pa će morat svak svojim trnovitim putem. Ponijeće sa sobom prevarenog naroda koliko koji mogne. Naravno, ukoliko ne bude kakvih iznenađenja. A u zemlji čuda, to može da bude jedino vjerovatno.

Polakote, viđećemo!

Ono što je apsolutna činjenica, Milo Đukanović je još jednom raščinio družinu na čijem je čelu više Prle no oni sami. Politički ih je osakatio gospodstvom, držanjem kad mu protivnici nijesu mogli odćutati dostojanstvo kojim je pokazao vlastitu veličinu. Uništio ih je a da prstom nije mrdnuo. I sad kukaju za njim, jer bez njega oni ne postoje, ponoviću.
I kad su pomislili da su ga pobijedili, sledio ih je njegov osmijeh i počeli su da pucaju kao led na suncu.
Zato se vlasnici vlasti, oni koji su bili uspješni samo u pravljenju od države besudnu zemlju, oni koji su željeli da joj se trag zatre i da nestane za sva vremena, nijesu toliko radovali njegovom odlasku.
A i ako pobijede pa  budu morali rastavljeni da se sastavljaju, biće to ka i do sad. Sprnja i ništa više od toga. Naravno, na štetu Crnoj Gori koja je i sada dnevna.

A on jeste fenomen. Izgubio je izbore ali je pobijedio vlast. Od njega se nikada neće osloboditi. Trn im je u oku vječni. A evropskoj crnogorskoj nadi VJEČNA ZUBLJA.