Kako je došlo do sunovrata Crne Gore, KOLIKO JE ZAPAD POMOGAO DA ISTOK USELI U CRNU GORU?

Piše Slavko Mandić

Teško je objasniti što se Crnoj Gori dogodilo za samo nekoliko mjeseci. Sunovrat u svemu, to je evidentno. Ali razloge treba tražiti dublje, ispod površine. To baš ne činimo, niti smo vični da potražimo odgovore koristeći racionalne razloge koji bi nas do njih doveli. Prepoznati smo upravo po površnosti koja nam dozvoljava da imamo odgovor na svako pitanje. I to onaj u koji se ne sumnja. Dobijen iz samoga vrha. Otuda valjda horsko objašnjenje nakon svega, i prvog ogromnog šoka od kojega još traje oporavak, da ovo nije nikakvo iznenađenje, i da je svakome bilo jasno da nakon 30 godina dosadašnja vlast mora da preda vlast drugima.

Čujemo ih kako komentarišu da je zapad okrenuo leđa Milu i da ga je puštio niz vodu. Pa onda da su popovi kletvama isprepadali građane. Tu su i nezaobilazne litije. Jak uticaj Srbije i Rusije. Medijska agresija iz Srbije i tajkunskih domaćih medija i NVO sektora. Pomoć populiste Trampa, dok je još mogao da zamagli. Naravno da su pojedinci „iz prve ruke“ znali što se događa, ali se mora priznati da u ovim konstatacijama, bez obzira koliko bile površne, ima istine. Ne previše, ali dovoljno da se mnogi zamisle.

Uljuljkana vlast i bahati pojedinci su jedan od krupnih razloga promjene vlasti u Crnoj Gori. Naravno, uz bahatost ide i set privilegija, po pravili tako krupnih da jasno odvajaju pojedince iz vlasti od običnih građana. Oni su sami sebi dozvolili da uzimaju, grade, voze i prevoze, kupuju, troše. I to samo zato što su vlast. Za neke od njih nijesu važila pravila, pa ni zakoni. To je razlog koji se uglavnom ćuti od kada se sve ovo dogodilo.

Daleko od toga da nije bilo u redovima vlasti i onih koji su upozoravali na ono što se može dogoditi ako se ne reaguje brzo i odlučno i ne smire duhovi pušteni iz boce vladajuće većine. Jasno je da njih nijesu poslušali. Jer da jesu, bivši bi i danas bili sadašnji.

Tu je i pokušaj pojedinaca da, zarad sopstvenog prikaza moći, partiju proglase državom i između stave znak jednakosti. Što bi značilo da bez njih nema ni države. To su greške koje se ispaštaju žestoko. Viđelo se to prvih dana nakon izbora.

Naravno, na meti svih s one strane razuma vrlo često, bio je Milo Đukanović. Pa i u sopstvenim redovima. Jer, ovaj državnik od formata nije mogao da kontroliše sve. Bio bi tada diktator, ili bi, kako je to nedavno kazao premijer nove vlasti Krivokapić, on mogao da bude diktator, apsolutista, ali nije htio. I ovom rečenicom ulazimo u priču koja objašnjava u kakvom se kotlu kuva današnje propadanje gotovo svih naših vrijednosti. Možda prije toga samo konstatacija da je Đukanović vjerovao saradnicima. Oslanjajući se na njihovu riječ, a demokratija valjda i počiva na uzamjavnoj saradnji i povjerenju, ukoliko zaista ne želimo apsolutizam i vladavinu jednoga, povjerovao je i u već dobijene parlamentarne izbore. Demantovala ga je 31. avgusta 2020. godine drugačija stvarnost od one koju su projektovali njegovi drugovi, više nošeni ličnom željom da nastave đe su stali, nego realnom procjenom urađenom na terenu. Ali, pojedini su dugo van terena i njihova kopča sa građanima je izgubila svoju snagu. Bolje reći, skoro da je nije ni bilo više.

Tako je došao na vlast apsolutista, koji je, kako sam reče, to mogao biti, ali eto nije htio. Doduše, zaprijetio je onima koji su protiv njega jasno u nekoliko navrata, i sad čekamo da vidimo kad će nas i kako kazniti ova čudna ili nesvakidašnja pojava na političkom nebu iznad planete.

Nova vlast je, sada je jasno, imala podršku pojedinih krugova iz Evropske Unije. Nijesu privženost promjenama krile ni neke moćne evropske i svjetske ekonomije. To se tumačilo tridesetogodišnjom nepromijenjenom administracijom Mila Đukanovića.

Slijedeći poslovicu da se prvi mačići u vodu bacaju, zapad je zatvarao oči pred najavama a potom i brojnim realizacijama odluka koje su nove vlasti sprovodile jasno i glasno se konfrotirajući sa samim zakonima Crne Gore pa i Ustavom, kao njenim najvažnijim pravnim aktom. Bespravno zaduženje od skoro milijardu eura u prva dva dana vlasti, pa gašenje nacionalne avio kompanije, prije toga prećutna saglasnost za formiranje vlade od strane Srpske pravoslavne crkve uz bezobrazni pritisak Beograda i predsjednika Srbije Vučića. Ćutala je Evropa, ali i zapadna demokratija na sva nepočinstva koja su dolazila od nove vlasti. Nije im smetala ni najava rušenja kapele na Lovćenu, promjena Zakona o vjerskim zajednicama koji je učinio da se otme duhovno i graditeljsko nasljeđe Crnoj Gori, i vrijedna imovina pređe u ruke Beogradske patrijaršije. Žmurili su i kad je potpredsjednik Vlade Abazović saopštio da mu je nuđen 21 milion da podrži Đukanovića. A onda se nije mogao sjetiti ko mu je taj novac nudio. Nije ni tulaštvo prepoznalo taj čin kao klasičnu korupciju koju je bilo neophodno uvesti u pravosudne tokove.

Ćutala je Evropa i kada nam je, zbog izbora u Nikšiću, vlast otvorila širom granice da ulazi i kurta i murta, prvenstveno iz Srbije i Republike Srpske kako bi dali glas za premijerovu politiku. A žrtve od koronavirusa su se množile.

Ko zna koliko bi se naših građana spasilo da je vlast dozvolila da nam donatori isporuče 150.000 vakcina prije više od mjeseca. Ali mržnja prema Đukanovići i činjenica da je on mogao da dođe do vakcina a oni ne, opredijeli su ih da ne obrate pažnju na živote naših građana. Previsoku cijenu plaćamo zaludosti neznalica koje će, kako god to sad izgledalo, za sve što su radili mimo pravde i zakona, jednoga dana odgovarati.

Bilo je toga još pregršt. Ko će sve nabrajati. Nova vlast se nije snašla. A izgleda da nije ni imala namjeru da se snalazi. Popivi su dobili svoje. Partije svoje. Dritan i Aleksa svoje. Izgubio je samo Demokratski front, od kojega se ogradio i sam čelnik njihove liste Zdravko Krivokapić, premijer, reklo bi se bez portfelja.

A onda je Evropa stavila prst na čelo. Kada se Dritan sastao sa lažnim američkim diplomatom Stevanom Simijanovićem, kome je omogućemo da vidi neke od važnih papira koji su tiču bezbjednosnog sektora. I da možda po nešto šapne Rusima? Abazović je saslušan u parlamentu, ali se na tome sve završila.

Sve je to već bio signal Evropi da da je ipak zaigrala na pogrešnu kartu. A kada je Vršilac dužnosti šefa crnogorske Agencije za nacionalnu bezbednost Dejan Vukšić odao članovima skupštinskog Odbora za bezbjednost tajne podatke, vrag je odnio šalu. Čak je i šef svih službi bezbjednosti Dritan Abazović potvrdio da je Vukšić napravio propust odavanjem tajnih podataka a opozicija tražila njegovu smjenu. Reagovao je zapad. Odlučno i jasno stavio do znanja da tako više ne ide. NATO je sa mnogo više pažnje pratio dešavanja u Crnoj Gori. Sada više ljubimci nijesu ono što su bili. Zaigrala mečka i pred njihovim vratima.

Mislili su da je lako voditi državu i da je dovoljno da budete uz popove i da vam niko ništa ne može. Ispostavilo se da kod ovakvih propusta popovi ne pomažu. Ni tamjan, ni molitve, ni kletve.

Venecijanska komisija je dala negativno mišljenje na prijedlog tužilačkih zakona, koje je nova vlast željela da uvede na mala vrata i preuzme partijsko rukovođenje našim pravosudnim sistemom. Opet je reagovala Evropa i sad se muči vlast. Dogovaraju se. Kaže Abazović da su se i dogovorili, ali znajući njih, teško je razumjeti đe se zaista nalazi istina.

Premijer Krivokapić je na mukama. Pritiskaju ga crnogorske patriote da povuče izmjenu Odluke o državljanstvu, kojom je htio da obezbijedi više desetina hiljada glasova iz srpskih ešalona koji su na privremenom radu u Crnoj Gori. Tu su i braća Rusi. Crnogorci su se digli. Kilometarske kolone, zastave, patriotske pjesme, blokade puteva, naćerali su Krivokapića da odustane od sulude ideje uvoza Srba za povećavanje njihovog broja pred popis u Crnoj Gori.

O kakvoj se Vladi radi i o kakvom premijeru, javnost je viđela sinoć, nakon još jednog sastanka opozicionih prvaka i pokušaja da se zalijepe polomljeni lončići. Uzalud im rabota, jer je Krivokapić nezadovoljan načinom na koji su pojedini lideri DF-a razgovarali sa njim, opet pobjegao sa poprišta i pokazao da ovoj cirkusijadi polako ali sigurno ističe rok trajanja. Premijer je želio da sakrije od kolega da se sreo sa Milom, a na pitanje Milana Kneževića o čemu su razgovarali odgovorio je da neće da kaže. Ha, ha, ha, ha. Đečja posla, kazali bi ljudi.

Što će se desiti u nastavku, da se naslutiti. Putuj igumane i ne brini za manastir, jedna je od najvjerovatnijih opcija.

Krivokapić je zatražio smjenu apostola pravde i manjinskih prava Leposavića koji ne priznaje genocid u Srebrenici. Front ga ne da. Premijera u parlamentu može podržati jedino DPS. Možda je Krivokapić zbog toga razgovarao sa Đukanovićem tražeći ruku spasa, jer je uporno ne nalazi kod onih koje je predvodio u predizbornoj kampanji? Ko zna? Vidjećemo brzo.

Evropa je ustala kada je čula ministra Leposavića i njegovu izjavu da ne priznaje genocid u Srebrenici. Stisla je đe treba i Krivokapić se okrenuo protiv svog štićenika. Tako to kod te družine biva. Jedan za drugoga, po potom jedan na drugoga. Nego kako.
Još nema odgovora da li je procesuiran premijerov vozač koji je mercedesom Vlade(PG-CG301), prema snimcima sa lica mjesta, počinio krivično djelo prešavši vozilom preko dvojice učesnika protestnog skupa. Oni su povrijeđeni, a kćerka premijera Krivokapića, koju je vozač prevozio kao štićenu ličnost, zaplakala je. Njene suze zaboljele su oca Zdravka koji je poručio: “Danas je napadnuto službeno vozilo u kojem se nalazila moja ćerka, inače štićena ličnost. Kao otac, neću vam zaboraviti njene suze i strah. Kao premijer, neću vam dozvoliti divljaštvo i bezakonje! U zemlji će vladati red i zakon na koje niste navikli. Uskoro ćete to da vidite”.

-E jada, neko reče u masi nakon ovog verbalnog izletničkog pohoda premijera Crne Gore. Zdravko nije pitao kako su povrijeđeni demonstrati? Niti hoće li mu oprostiti njihove porodice? Sramota!!

Proradile su medijske vrane iz Srbije i one domaće, više čavke lažima da je napadnuta štićena osoba. Snimci su ih ućutali, jer ih nijesu mogli izmijeniti. Sve se suviše jasno viđelo.

Evropu je i ovaj nasrtaj na Crnogorce prećutala. A čak se oglasio i dio vladinih nevladinih organizacija kojima je ova nedopustivost zasmetala. I to se dešava.

O zapošljavanju i svakodnevnim smjenama nije potrebno trošiti riječi. Radi se o klasičnom revanšizmu, nezapamćenom do sada. Vlast smjenjuje i po dubini. Dovodi svoje na sva moguća mjesta, ne pitajući ni za struku, ni znanje a ni zvanje. Partijska knjižica je istovremeno i ekspertski kod dovoljan za mirno uhljebljenje. I to rade najviše oni koje je dovela prethodna vlast.

Ministarka zdravlja Borovinić-Bojović je u ranijoj vlasti bila načelnica pulmologije. Danas briše gumicom sve svoje kolege a njenu sječu preživjeli su samo rijetki, očigledno podobni i novoj vlasti.

Ministarki četvoromandatnoj Bratić prethodna vlast je dala državljanstvo i zaposlila je kao profesoricu na crnogorskom univerzitetu. A znali su da se ona deklariše javno kao žena četnik!

Ministar vanjskih poslova Radulović bio je u prethodnoj vlasti drugorazredni činovnik ambasade Crne Gore u Rumuniji. Danas je prepoznat kao čovjek koji je ponizio crnogorsku diplomatiju.

Ima ih još. Raznih Dobričevića koji su dovedeni s Kosova da nam budu važni članovi zdravstva, nauke, kulture. I ko zna odakle već i za čije interese?

Da neko ne pomisli da je tendencija ove priče da je trebalo zapošljavati samo pripadnike vladajućih partija. Daleko od toga, jer su i u njihovim redovima prepoznati karijeristi i oni kojima je najvažnije bilo da zagrabe. Ali, moralo se voditi računa da na rukovodećim mjestima ne budu oni kojima je Crna Gora najveći protivnik, protiv koje će se boriti svim raspoloživim sredstvima.

Oni to danas jasno i glasno čine, dok ovi koji su ih dovodili još glasnije ćute!