Kakav gost, takva mu i čast

Piše: Slavko Mandić

Premijer je nepoželjan u Skupštini Crne Gore. Pokazala je to ujedinjena opozicija danas, kada je nasmijani preśednik Vlade pokušao da se obrati javnosti, posredstvom mnogobrojnih medija. Radile su pištaljke i zvižduci, čuo se žamor i jasna odlučnost da ovaj sporedni vinovnik zlih namjera, uz onoga glavnoga kočopera, kojeg ni blizu nije bilo da pomogne drugu u nevolji, neće više moći da zamajava nikoga, a ponajmanje crnogorske građane.
Valjda poučen četvorogošnjom umirovljenom opozicijom, koja im sve do juče nije pokazala što i koliko može, vojvoda smijuljko je morao da prekine śednicu. Na samom početku, kad mu je dozvoljeno da otvori zasijedanje, u namjeri da sakrije istinu o stvarnom šefu vladajuće većine, vojvoda veseljko, koji nije prestajao da se smijulji, pozdravio je premijera i pripadnike njegove, samo po gabaritu i broju, ogromne vlade. Snishodljivo, kao kad je pred beogradskim voždom, sa unaprijed naučenom rolom, klanjao se Singapurcu do zemlje. Što će reći sprdao se, jer je istinski šef ovome formalno važnom „evropejcu“ upravo prva crnogorska svetosavska kokarda. Jedan se drugome smije. Ovaj za preśedničkim stolom neiskreno, kao sve što čini, a ovaj drugi, koji bez prvoga ne smije mrdnut, pojma nema o čemu se radi. Sve zajedno, tragokomična predstava za publiku u dvorani koja jedino zna da je za takav škerac preśednika parlamentarne većine zadužena za što duži aplauz. Što im je osnovni zadatak po sistematizaciji.

Moguće da je vojvoda smijuljko vjerovao u plan koji su mu saopštili tokom jutra nalogodavci. Pa je u pomoć za spas svekolikog srpstva pozvao kordon policije, one redovne ali i one posebne, da budu tu, zlu ne trebalo. Kao da je Skupština kakav svetosavski hram pa je treba braniti, kao onomad Jovana u čuvenom po sramoti, helikopterskom desantu na prijestono Cetinje.

I bila je policija, ali se nije miješala u unutrašnje vojvodine rabote, znajući da oni sa tim što je demokratski odgovor na banditluk ne mogu imati ništa. Ostali su na svojim mjestima, čuvajući bezbjednost svih prisutnih u zgradi Skupštine.
Kamere su bile tu, što će reći da je bio bogomdan ambijent da se izvede bar nekoliko spektakularnih hapšenja. Na žalost smijuljka, ništa se od toga nije dogodilo. Zato je ovaj nevoljnik bio prinuđen da zatvori śednicu i zbunjeno da se zahvali preśedniku Vlade u pokušaju  da  učestvuje  u radu. A od njega se, sem kiśelog osmijeha, nije ni glas čuo. Čak ni onda kad je htio, ali mu nije moglo biti. Je mu je združena opozicija kazala da ide doma i da đe je, više nije poželjan. Pokupio se malo posramljen, i uz grmalja koji ga je čuvao od nekoga (niko ne zna koga), otišao u kišnu noć.

Nije poznato što je uticalo na premijera da se onako izlupeta idejama besmisla i čiste gluposti, kad se kasnije, mimo opozicije, dokopao mikrofona. I da pokuša da omalovaži kroz prilično bijedni humor sudiju Draganu Đuranović, dokazujući svoju ulugo u ustavnom puču. Zbog čeg bi, da je ovo država a ne teritorija, morao krivično odgovarati.

Od njega i družine mu ne bi bilo čudo da je predložen Gogić još koji put i da ga iz penzije vrnu na mjesto đe je bio. Ili možda bolje Jovana Mićovića umjesto Gogića za sudca a ovoga, nosioca najvećeg svetosavskog ordena, ustoličiti na njegovo mjesto. Što bi falilo? Malo bi ko reagovao. Kad može onaj na mjestu tajne policije, i onaj poljoprivredni, p oni drugi redom visokokvalifikovani kadrovi, može i ovaj na mjesto sudije Ustavnog suda. Vrlo važno što nije pravnik. Važno je da je politički jednosmjeran. A jeste zaista, nema kuđ više.

Premijer nije baš siguran da je Ustavni sud ustanovljen kao poseban organ, izdvojen od ostalih vlasti, koji štiti ustavnost i zakonitost, odnosno ustavno-pravni poredak i ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom. Ustavni sud Crne Gore, kao čuvar ustavne demokratije, predstavlja izuzetnu, supsidijarnu vlast koja odlučuje u situacijama kada ostali organi vlasti ne rješavaju sporove u skladu sa načelom vladavine prava. Malo morgen, je li tako narode. Što bi vojvoda smijuljko kazao demokratija je volja većine. Pa ako ona odluči da te pospremi, što se buniš. Bio si većina. Nijesi iskoristi, sem jednog broja. I sad trpi sve i svakoga iz vlasti.

Na ustavni puč ne oglašava se ni Crnogorska akademija nauka i umjetnosti. Ni naučne a ni obrazovne institucije. Ni crnogorski Univerzitet. Valjda je za njih poruka koju je poslao najveći italijanski pjesnik kasnog srednjeg vijeka Dante Aligijeri. Za koga bi drugo. On jasno kaže: Najmračniji krugovi pakla su rezervisani za one koji u vremenima moralne krize ostanu neutralni i suzdržani. Ovoliko koliko ih kod nas ima, sigurno ni u svoje doba nije vidio.

To je u najkraćem bilo ono što je obilježilo dan za nama. Na testu je bila opozicija. Položila je, nema sumnje. Biće redovno testirana od strane vlasti, ali i građana. I na to mora biti spremna.
Ono što ipak čudi, mada ne sve, je đe su u svoj ovoj priči oko odbrane Crne Gore, njenog suvereniteta i bukvalnog opstanka, ali i sebe samih, citirajući istoriju, gopoda Bošnjaci i dijelom Albanci? Ne viđosmo ih da su se leđima okrenuli foteljama u koje su udobno smješteni. Zagledani u blagajnu, auta, ručkove i večere o trošku naroda. Kako im je pri pomisli  da se baš ništa ne pitaju, to samo oni znaju. I kad znaju da im dalji opstanak zavisi od količine koljenica na meniju vojvode veseljka. Znaju oni što im je poručio, kao što znaju koja im je uloga u ovakvoj vlasti.
Moguće da im treba još vremena da razumiju sadašnja dešavanja? Ko zna? Krhko je političko znanje, koje posustaje prečesto pred blagodetima koju pruža razularena vlast. Ali samo do jedne URE, je li tako šjor grguravi? Ti to ponajbolje znaš.