Naš Kafka i Orvel ovovremeni

Piše: Željko Rutović

Znameniti pisac Franc Kafka često se pominje u kontekstu fenomena birokratizacije koja guši čovjeka i normalnu ljudsku logiku. U tom duhu, već skoro dvije decenije, postoji internet stranica koju su otvorile federalne i regionalne vlasti Belgije s ciljem olakšavanja života građana u sudaru sa birokratskom bahatošću institucija.  Jedan od prijavljenih “kafkijanskih bisera” ovoj platformi jeste slučaj invalida bez noge koji svake godine mora da donosi potvrdu da i dalje nema nogu kako bi mogao da prima invalidsku penziju.

Za genijalnog prethodnika kako egzistencijalističke tako i literature apsurda, veže se njegova omiljena anegdota po kojoj prosjak sretne milionera i kaže mu: “već tri dana nijesam jeo”,  a milioner reaguje: “čovjek se mora natjerati da jede”. Zbog raznih oblika hibridnog negativnog iskustva sa kojim se homosapiens susreće i živi, “kafkologija” je iznova aktuelna i primjenjiva. Raznorodni temati okoštale i otuđene birokratizacije ovog vijeka potvrđuju dehumanizaciju bezlične službene mašinerije čiju je apsurdnost sjajno i višeslojno portretisao ovaj pisac.

Kakav bi to danas iz baštine “oslobodilačke” vlasti Crne Gore, bio interesantan materijal vrijedan kafkijanskog opisa i opusa. Zamislimo na Kafkinom službeničkom radnom stolu osiguravajuće kompanije Đenerali književni predložak u formi dokumenta po kojem se u Crnoj Gori 2021. godine sa dužnosti direktora osnovne škole smjenjuje preminula osoba. Eho iz života inače odzvanja u njegovoj prozi,  tako da bi mu ova apsurdnost bila blaga vrijedna u literarnim ostvarenjima opisa  stvarnosti koja nadmašuje svaku moguću kafkijansku fikciju.  A tek da je mogao pretpostaviti da će premijer jedne zemlje, 2021. godine reći: “da se snagom vjere može pomjeriti i planina…  ima primjera”. Tek, svako malo reinkarniraju se današnji Kafkini junaci – od ministarke prosvjete, kulture, nauke i sporta,   koja priziva smrt uvažene intelektualke susjedne države,  do nepoznanice je li bilo vozača u službenom automobilu, ili je riječ o autonomnom vozilu koje se u alternativnim izvorima energije, snagom vjere i alkohola ubrzano kreće izazivajući saobraćajne incidente. Apsurd do apsurda, tek toliko da Kafka ne umire.  Ponovo se sve što je bilo čvrsto pretvara  u vazduh, da se sa  dozom cinizma poslužimo izrazom  iz Manifesta Komunističke partije .

Pored Kafke, evo ga u našem dvorištu i Džordž Orvel prorok 21. vijeka čija se vizija političkog horora o zlom poretku stvari odvija tu, neposredno pred našim očima  i ušima.  U okviru te mračne distopije u kojoj po ovom znamenitom piscu” onaj ko kontroliše sadašnjost kontroliše prošlost” buja svom žestinom istorijski revizionizam nove vlasti koja ubrzano hita uspostaviti četničku ideologemu kao “oslobodilačku” mjeru stvari današnjice i sjutrašnjice.  Upozori i to jasno i žestoko Orvel do čega mogu dovesti zloupotrebe lažnih informacija i izvrnutih istina. Proživljava Crna Gora danas taj pogled na svijet, društvo i politiku.  Pucalo se na policiju na Belvederu, nije se pucalo, te jeste ili nije, te poletio metak u vis, te nešto je šušnulo, – “ reče mi jedan čoek”  javlja javni servis RTCG. Kazaće Orvel da kontrola uma i čovjeka bude potpuna pobrinuće se “policija misli” koja će u saradnji sa “ministarstvom istine” te pored ostalog i pomoću dnevnog rituala zvanog po ovom piscu “dva minuta mržnje”, aposlutno kontrolisati masu kanališući njihove frustracije prema projektovanom neprijatelju.

E sad uporedite, vidite, čitajte, slušajte, vladajuće političke rukopise –  spin(k) agende, i eto vam Orvela pred kućom sa svom svojom mračnom distopijom. Ako mislite da to nije baš tako,  jer mnogo se brzo ovdje zaboravlja, vratite kalendar na 30. Avgust 2020. pa listajte …  Ići će redom, Kafka, Orvel, Kafka, Orvel …  sve naši svakidašnji i ovovremeni.

Kad smo već kod Orvela, njegov biograf Bernard Krik,  objašnjava da “iako je bio ogorčen nepravdom i netolerancijom, Orvel kao da  nikada  nije previše  tražio  od običnih ljudi:  bijes je usmjeravao na  intelektualce…”

Kakav bi to tek bio Orvelov krik kada bi se suočio sa ovdašnjom,  većinskom, intelektualnom “mudrom ćutnjom”.