Piše: Aleksandar Mugoša
Situacija u crnogorskom društvu, dešavanja u crnogorskim gradovima – Nikšiću, Herceg Novom, Beranama i Podgorici, građanima Crne Gore nameću obavezu da sebi postave vrlo jednostavno pitanje – kada je sve ovo što nam se danas dešava u stvari počelo i na koji način planiramo da zatvorimo krug i stavimo tačku? Nije ovo više pitanje za naše očeve, đedove ili prađedove, na koje se rado pozivamo, imali su oni svoja životna iskušenja i odluke. Ostavimo ih na miru, pokušajmo bar jedanput da preispitamo sebe.
U mom slučaju, ako bih “zaboravio“ odrastanje i školovanje u državi u kojoj su za napredak bile dovoljne samo dvije obične riječi – bratstvo i jedinstvo, sve je počelo u Sarajevu 1992. godine. Studije medicine, moja neizmjerna i uporna želja da svoj život posvetim borbi za život drugih ljudi, odvele su me u vrtlog bratoubilačkog rata. Od najljepšeg grada na svijetu, naravno zbog ljudi koji su tamo živjeli, sigurno ne zbog surovih zima, sivila i konstantnog ukusa spaljenog uglja u vazduhu, Sarajevo je postalo najveće socijalno zlo, mjesto đe se vodi rat i ubijaju ljudi. Prva žrtva rata bila je prelijepa studentkinja medicine Suada Dilberović, jedna od tri sestre rođene u Dubrovniku. Imala je istu želju kao ja, ali ne i šansu, ubijena je snajperom.
Danas mi je Suadin lik sve češće pred očima. Ona je ubijena u trenutku kad su ondašnje političke vođe radile na pomirenju, iako građani Sarajeva nisu ni bili posvađani. Naprotiv, svi smo bili zajedno na ulicama pokušavajući da sačuvamo mir. Na koji način smo mi radili na pomirenju – razarali smo Konavle i Dubrovnik, transportovali gorivo za srpsku vojsku u Bosni, deportovali ljude i slali ih njihovim dželatima, izvodili ljude iz voza da bi ih ubijali i sve to vrijeme paradoksalno govorili da smo sačuvali mir. Dakle, željeli smo pozorište, ali ne u svojoj kući. A kako to obično biva pozorište je stiglo i kod nas. Poučeni prethodnim iskustvom, jer najljepša i najbolja stvar koja se kroz vrijeme dešava u životu svakog od nas je iskustvo, danas, 33 godine kasnije, radimo na pomirenju tako što Crnogorce zovemo kopiladima, građane Crne Gore islamske vjeroispovijesti ne zovemo Bošnjacima ili Muslimanima već Turčinima, građane albanske nacionalnosti Šiptarima i naravno, Hrvati nijesu Hrvati već su to sve ustaše. Pomirenje gradimo i na način što građane ubjeđujemo da nema inflacije, ne izdvajamo novac za njihovo liječenje, podižemo spomenike monstruoznim masovnim ubicama, ponižavamo zalužne dobitnike najvećih državnih priznanja dodjeljujući ih opskurnim likovima, klanjamo se mrziteljima svega što ima prizvuk crnogorski, za šta je najbolji primjer gospodin Matija Bećković.
Ono što današnju, za sada srećom samo priču o pomirenju čini interesantnim je da, u pozadini pomirenja u stvarnosti neposvađanih građana, stoje demokratija, “volja naroda“ na koju se naši političari uporno pozivaju i Srpska pravoslavna crkva, koja otvoreno rukovodi političkim procesima u zemlji. Oni su ti koji će nas uvesti u Evropu.
Realnost je ipak drugačija. U Crnoj Gori nema demokratije, ovđe je oduvijek postojala samo diktatura demokratije. Demokratija podrazumijeva ideje i ljude koji zaslužuju društveno poštovanje. Mi smo je pretvorili u farsu. U Crnoj Gori su ideje i ljudi koji zaslužuju poštovanje suvišni, nijesu potrebni, vremenom su postali opasni za crnogorsko društvo. Današnja demokratija služi isključivo moćnicima da bi zadržali svoju moć. Tu više nema mjesta za slobodne i pametne ljude.
U Crnoj Gori nema ni Pravoslavne crkve u njenom suštinskom i duhovnom smislu. Od trenutka kad se Srpska pravoslavna crkva umiješala u javni život Crne Gore, izgubila je karakter vjerske institucije. Niti jedna vjera ne smije upravljati javnim životom i institucijama jedne države. Vrlo prosto, ukoliko dva čovjeka vide jednu istu stvar na dva različita načina, ali je vide, na kraju će ipak jedan od njih biti u pravu, a drugi biti prinuđen da se složi s tim. Kada je u pitanju vjerovanje u nešto što ne možemo vidjeti, velika je vjerovatnoća da se nikada, ama baš nikada nećemo složiti.
Vraćam se našim očevima, đedovima, prađedovima, našim precima, možda nam još jednom pomognu da zatvorimo ovaj krug laži i stavimo tačku. Žrtvovali su svoje živote, da bi mi danas živjeli slobodno. Zaslužuju li njihove žrtve makar trunku našeg poštovanja za sve što su nam ostavili? Šta mislite, zaslužuju li naša đeca i ona koja tek treba da se rode da žive u slobodnoj državi? Ako im to ne obezbijedimo, što ćemo onda sa njima?
Na kraju citiraću građanina Botuna:” Ma’se druže više od Botuna, puštite ne da živimo normalno, kumi ve Bogom!”
Podržavam ga ne zbog motiva, već zbog načina na koji je to rekao, a ja bih rekao – Ma’se druže od Crne Gore!
U priopćenju ruskog ministarstva vanjskih poslova navodi se da na novom popisu nalaze zaposlenici sigurnosnih agencija, vladinih agencija i privrednih subjekata država članica EU, kao i nekoliko drugih zapadnih zemalja. Među tim pojedincima su oni koji pružaju vojnu pomoć kijevskom režimu, sudjeluju u isporuci robe dvostruke namjene Ukrajini, poduzeli su mjere usmjerene na potkopavanje teritorijalnog integriteta Rusije i blokirali kretanje ruskih brodova i robe.
Ograničenja se odnose i na predstavnike europskih institucija i vladinih agencija uključenih u progon ruskih dužnosnika s izmišljenim izgovorom, uključujući optužbe za “ilegalna uhićenja” i “protjerivanje ljudi s ukrajinskog teritorija”. Među njima su i pojedinci koji su uključeni u pokušaje uspostavljanja takozvanog “suda” protiv ruskog vodstva, kao i oni koji se zalažu za oduzimanje ruske državne imovine ili korištenje njihove dobiti za Kijev.
Osim toga, pristup Rusiji ograničen je na članove Europskog parlamenta i države članice EU koje su glasale u korist antiruskih rezolucija i zakona, akademike i javne osobe koje su se istakle svojom rusofobnom retorikom i dužnosnike odgovorne za nametanje i provedbu sankcije protiv naše zemlje.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova naglasilo je da Europska unija nastavlja svoju politiku nezakonitih, jednostranih i ilegalnih mjera ograničavanja prema međunarodnom pravu, podrivajući prerogative Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Najnoviji paket sankcija, odobren 23. listopada na sastanku Vijeća za vanjske poslove EU, dokaz je stava Brisela koji se suprotstavlja sukobu, koji je u suprotnosti s načelima jednakosti i međusobnog uvažavanja u međunarodnim odnosima.
Ruska strana izjavila je da se njezine mjere odmazde provode uz strogi poštivanje Federalnog zakona br. 114-FZ od 15. kolovoza 1996, “O postupku izlaska i ulaska u Rusku Federaciju”.
Rusko ministarstvo vanjskih poslova priopćilo je da neprijateljska djelovanja Europske unije nisu u stanju imati bilo kakav utjecaj na suverenu politiku Rusije Moskva će nastaviti čvrsto poštovati svoju politiku zaštite interesa, prava i nacionalnih sloboda ruskih građana, kao i jačanje nastalih multipolarni svjetski poredak zasnovan na principima jednakosti, međusobnog uvažavanja i neprihvatljivosti diktata.
🇷🇺 Pretplatite se na Rusiju i okolo
👉 t.me/RussiaandSurrounds 🇷🇺🇺 | Podržite nas
PRENOSIM OBJAVU
Svako domoljublje podrazumijeva pristajanje uz zločin. Domoljub masakre uvijek razmatra prema nacionalnosti masakriranih, a za masakriranje onih drugih uvijek nalazi opravdanja – ili su “oni” prvi počeli, ili su bili protudržavni elementi pa su i zaslužili, ili je broj masakriranih puno manji od onoga što je zapisano, ili se to, zapravo, uopće nije ni dogodilo. Oni kojima je žao svih ubijenih, a pogotovo ako su tu uključeni i „oni drugi“, za domoljuba su neprijatelji i pripadaju onoj drugoj, neprijateljskoj strani. To su „kurve srbske“ i „ako im ne paše ova država, neka se gone u svoju Srbiju“. Ako domoljubi kažu da je domoljublje kad se urla „za dom spremni“ po Saboru, na koncertima i po stadionima, onda svi kojima to ne odgovara mogu ići u svoju Srbiju. Kad vam u facu kažu “domoljublje”, onda vam ubojice, kriminalci, lopovi, poltroni i ulizice govore da je ovo njihova, a ne vaša zemlja.
Domoljublje je zapravo zauzimanje teritorija, pretenzija na vlasništvo, zapišavanje terena i uklanjanje znakova i spomenika, protjerivanje svih koji ne pristaju uz pljačku, zločin i otimačinu i poredak u kojem su zločinci-domoljubi privilegirani i to samo zato što su se rodili u „ispravnoj“ naciji. Većina je tih polupismenih bijednika, ipak, sirotinja koja, nažalost, i nema ništa osim domoljublja, dok ih bogataši, popovi, političari i drugi domoljubi s vrha svakodnevno huškaju da budu još i žešći domoljubi.
Onaj koji može zanijekati smrti djece druge nacionalnosti, može zanijekati smrti bilo koje djece. Onaj koji se može smijati ubojstvu djeteta druge nacionalnosti, može se smijati ubojstvu bilo kojeg djeteta. Onaj koji može ubiti dijete druge nacionalnosti, može ubiti bilo koje dijete. Nacionalnost i domoljublje su tek opravdanje za zločin.
Smrtonosna je privlačnost domoljublja i u najpotlačenijim masama, jer uvijek ima sasvim dovoljno psihopata te onih koji sanjaju da će, kad dođe vrijeme, nekome nešto oteti, pozivajući se pritom na najuzvišenije domoljubne razloge. Oni drugi, kojima se otima, označavaju se kad dođu ta slavna vremena žutim ili bijelim trakama oko nadlaktice čime se svima pokazuje da su lovina čije pljačkanje i ubojstvo neće biti kažnjeno. Zločini počinjeni u ime domoljublja prikazuju se kao herojstvo.
Antonio Šiber
Bili ste dobro unaprijed upozoreni !
Tito je davno ponavljao :
“Pazite drugovi, Nama se sprema” !
Dakle ćutuci, pogledajte se malo u zrcala i telalite : ” Oprosti Druže Tito i jevrejinu Moša!”
PRAVILA KOMENTARISANJA
Komentari se objavljuju na portalu Skala radija. Odgovorni za sadržaj su isključivo autori napisanih komentara.
U komentarima je zabranjeno koristiti uvredljive riječi, psovke i klevete. Neće se objavit komentar koji sadrži ove elemente kao ni tekst komentara koji sadrži govor mržnje. Ukoliko se dogodi propust pa tekst bude objavljen, moderator je dužan da ga odmah ukloni čim ga primijeti ili mu neko skrene pažnju na sadržaj. Neprimjeren sadržaj će biti uklonjen a autor može biti prijavljen nadležnim organima.
Za eventualne primjedbe i sugestije mejl je [email protected].