Kad zazvone dubrovačka zvona

Piše: Dubravka Jovanović

Svijetli, i mirom za mir moli druga adventska svijeća, upaljena minulog vikenda ispred Kneževog dvora u Dubrovniku.
U prisustvu građana  i turista,  svijeću je na adventskom vijencu upalila Jelka Tepšić, zamjenica gradonačelnika  Dubrovnika, uz najčistiji poj iz grla najmlađih i molitvu koju je predvodio don Robert  Ćibarić, župnik  župe Sv. Mihajla.

U bajkovitoj svjetlosti sa zvonika dubrovačkih crkava, fasada starih palata i dvorova, pa Stradunom vjekovima  izglačanih ploča  i  gnijezdima svjetlosnim u krošnjama četinara, počele su predbožićne i novogodišnje fešte.

Nakon sunčanog dana  decembarskog, u kome more  plavetnilom svojim spi, a pučinom jedri dan, nekako svečano, pretpraznično, veče nad Starim gradom,   Pilama,Pločama, Lapadom ,Gružom, ispisalo je bajku u kojoj su o kulturi, tradiciji, istoriji i otmjenosti ovog  svetog  grada šaputali Knežev dvor, Sponza,  Katedrala, Orlandov stub,  Onofrijeva Fontana.
Na Stradunu život.
Ljudi, božićne pjesme, ispred malih kućica iz kojih mirišu fritule i kobasice, kuvano vino , suve smokve, more, lavanda i bor.

Iznad- zlatne i crvene kugle, okićeni bor, a fasade i lukovi, rozete i satovi u lovorovom vijencu i žaruljama što fešte najavljuju .

U duši zvončići a na usni mi pjesma Tereze, njihove i naše:

Kad zazvone dubrovačka zvona
i objave svome puku mir
Sv. Vlaho skalat će se s trona
pa s oltara na Stradun u đir.

U đir sa prijateljima  i sa  mislima  podignutog oka iznad kampanela Svetoga Vlaha.

Nije slučajno što sam  na Stradunu i okolo  njega ove osunčane, zimske subote susrela dosta mojih Kotorana, vedrih lica. Kao  što nije slučajan vjekovni susret dva Grada od gradova-  Kotora i Dubrovnika.
Dva sveca čuvara i zaštitnika njihova .Tripuna i Vlaha.
Dva rivala trgovačka i pomorska.
Dva kulturna sjedišta i dva pupka civilizacije.
Dvije luke i njihovih jedara i sidrišta.

Kotor  i Dubrovnik.
U zvonima njihovim je muzike i golubova .
Bonace i svetosti, galija, galiota, galebova, Gospoda Boga što predsjedava u zidinama njihovim.

Kotorani u šetnji  Stradunom , Dubrovčani na kotorsku bandu ispod naših svetinja i svjetlosti podlovćenske.

Sveti Tripun i Sveti Vlaho ih čvrstinom vjere i tvrđava  njihovih povezuju.

Od naranče i ruzmarina, od bršljana i lovora misli se prepliću.
I rastu ,do pitanja ko je onda na golubove, plotunima krenuo?  A meni kreće stih, pa u ovoj  blagoj  noći za sebe u sebi arijom Terezinom :

Ko mi to prosipa žuku, Slano i Ljutu na ranu
suza me dovoljno peče, u njoj sam gasila Grad.
Povit ću ranjenu ruku i zasjat će dragulj na dlanu
danas kad upale svijeće, molitva, prkos i jad.

Decembar, prije 30 godna. Dubrovnik u opsadi. Plamenovi  jezici dosežu do krstova  i  rozeta , svodova i krovova ranjenih, pod kojima ni šterika ne gori.

Slijepom za zvonik Svega Vlaha vrati vid i vrati stid , poručujem.
Danas čitam na crnogorskim portalima:„Dubrovnik 1991 – Spomenici na nišanu“.

– Očekujemo da se obezbijedi pravda za žrtve ratnih zločina, pokrenu sudski postupci i donesu odgovarajuće presude kako bi Crna Gora sa sebe skinula teret kolektivne odgovornosti, jer kako je admiral Vladimir Barović u svom oproštajnom pismu saopštio, agresija JNA na Hrvatsku bila je djelo suprotno crnogorskoj časti – navodi se u saopštenju HRA, CGO i Documenta”.
Kamenom i suzom pobijedio  je i izdražo na nogama stari Dubrovnik.

I mi koji smo se sa golubovima na Stradunu slikavali, još kao djeca.
Nijesmo ni u snu pomislili  da ćemo danas svojoj djeci i unucima  morati objašnjavati neke stvari.

Zato mi je u adventskoj, dubrovačkoj večeri  još dugo odzvanjao refren malog dječijeg hora : Kad  Isus dolazi između nas !

A  kada  dođe sve se mijenja nema više tuge dolazi veselje, neme više tuge ni za tebe ni za nas.

I gledaj na život kao na dječiju igru, u kojoj ništa nije ozbiljno, sem poštenja, kako bi rekao Kant.