Kad vlast odluči da za vatrogasce odriješi tuđu kesu

Piše: Slavko Mandić

Tako je majstori iz Vlade. Posred sride, kako bi kazao ministar sa značkom. Nema centa iz budžeta za vatrogasce, jer su za to zadužene lokalne uprave, objašnjava vlast. A kad se poziva u pomoć, onda je potpuno prirodno da se obeća sve i svašta. Da se vatrogascima digne adrenalin i da jurnu svom snagom svoje požrtvovanosti u vatru. Koja je, složićemo se nakon svega, mogla biti mnogo prije ugašena da su gospoda iz vlasti radila svoj posao.

Što bi sad vatrogasci? Da im se prizna rabota? Pa eto, vlast priznaje da su vatrogasci gasili požare, jer je to njihova rabota. Valjda i u vladi rade i donose važne odluke, pa ih niko ne pita kako će se obuć i obut.  To što su mnogi stavili život na kocku gaseći neadekvatno opremljeni, u patikama i majicama kratkih rukava živu vatru, nije problem vlasti. Ona je sve uradila što je bilo potrebno da akcija uspije i nikad nije bilo bolje koordinacije između nečega i ničega, kao u ovom slučaju, kazao je izvjesni direktor Direktorata za vanredne situacije (ovo drugo nije rekao ali se iz svega izvlači zaključak). Tačno je da su vatrogasci učinjeli rabotu i da su cijelu neđelju bez prestanka izlagali sebe svim mogućim opasnostima. Kako bi to oni mogli da im vlast nije bila pri ruci? Kao onda gradonačelnik Glavnog grada koji je mještaninu iz Pipera, na molbu da pošalje dvije cistijerne pitke vode jer krepaše od žeđi, uzrujano odgovorio da on ne zna đe mu je glava i da se obrate Komunalnom preduzeću. Sigurno je da je i mnogo bolji učinak vlasti što se nije umiješala u ovu rabotu, jer bi šteta onda bila neuporedivo veća.

Da bi sanirala dio štete i učinjela da tamošnjem življu, ali i spasiocima olakša muku, vlast je odlučila da odriješi tuđu kesu. To u praksi znači da je pokrenula akciju obezbjeđivanja novca iz donacija. Ispružena je krajputaška ruka koja je nestrpljivo čekala (a i još čeka) da neko u nju ubači crkavicu.  Liše Alabara koji je, osim naših prirodnih ljepota, na prečac zavolio i naše vatrogasce, javljali su i neki domaći, vjerovatno po pozivu.  Kvante kosta, umnjaci iz vlade, pitali bi odgovorni, znajući da naročito danas ništa nije džabe. Pa ni naprasna Alabarova ljubav prema spasiocima određenih interesnih zona, po njegovoj sopstvenoj procjeni. Kao što nije besplatan ni besplatni „gutač vatre“ koji je na premijerov mig doletio na kraju balade iz UAE. Istina, vatra je već bila ugašena snagom požrtvovanih vatrogasaca, pripadnika vojske Crne Gore i policije, građana i dobrovoljaca. Podržanih iz vazduha sjajnim domaćim posadama vazduhoplova, i onih prijateljskih iz Italije, Hrvatske, Srbije, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Češke, kao i timova  Austrije i Švajcarske, čiji su vatrogasci djelovali na terenu.

Biće para, vjerovalo se kad se krenulo u donatorski igrokaz. Samo strpljenja i vjere u vlast. Skupiće se nešto. Ka vazda, vlada će to podijelit po principu pola Zeću – pola preduzeću. Daće se onima kojima je najpotrebnija pomoć. Kad za to dođe vrijeme i kad se uradi sveobuhvatna analiza i sagledaju svi parametri koji su u datom trenutku uticali na ovakav rezultat sistema odbrane u vanrednim situacijama. Zašto su odgovorni oni bivši, bez ikakve sumnje. Pa i zbog toga što nije bilo 5 godina rezervnih djelova za naše protivpožarne avione i helikoptere, koji sramno trunu u hangarima čekajući da proradi vijuga odgovornim strukturama.

Niko ništa ne zbori, ali se čini da nešto sa donacijama ne ide baš kako je očekivano. Nema para, osim nešto malo. A očekivalo se da će dijaspora, toliko puta do sad prevarena, pasti na pripremljenu priču sveopšte solidarnosti u vremenu kada nam gori najmilija Crna Gora. Ambasada Crne Gore u Briselu obratila se crnogorskim udruženjima u Kraljevini Belgiji i Luksemburgu molbom građanima porijeklom iz Crne Gore koji žive i rade u tim državama da doniraju novac na račun koji je otvorila Vlada za saniranje posljedica od požara. Dijaspora želi da pomogne, ali je očigledno da ne vjeruje Vladi, pitajući se zašto je pomoć zatražena na ovakav način, budući da su institucije u prošlosti, prema njihovim riječima, često zatvarale vrata pred inicijativama i trudom iseljenika. Ne vjeruju pomenuti iseljenici da će novac završiti tamo đe treba. Garancija da će sredstva pomoći završiti kod onih kojima su zaista potrebna ne mogu biti komisije sastavljene od podobnih, već od sposobnih i poštenih članova, čija imena treba javno saopštiti, jasni su oni, čime je, bar za sad stavljena tačka na ovu „sjajnu“ inicijativu vlasti koja bi i iz ove situacije nešto da ućari.

Dakle, vatrogascima šipak, kao i mnogo puta do sada. Nema se, jasno je, a ovo, dok za ono drugo ima. Tako je to kad si vlast. Od dijaspore nema vajde, a domaće snage nemaju ekonomsku jakotu. Pojedinci bi mogli. Imaju neki više no bar srednja uspješna preduzeća. Ako takvih u našem sistemu više ima? Ali im se nešto neće. Kao da čekaju neko drugo vrijeme. Koje možada i dođe? Ko zna?

Jasno je zašto vlast ne može da nagradi vatrogasce. Znaju oni dobro da nijesu samo oni zaslužni što je vatra konačno ugašena. Malo śutra da bi se to tako brzo desilo da se u sve nijesu uključili popovi. Njihov vapaj čuo je Gospod i poslao, poslije nekoliko dana, zakašnjenja, tako očekivanu kišu. Dovoljnu da ugasi. Tačno je da je mogao da sačeka da koji put bači vodu i ova pridošlica iz Emirata, i to ruske proizvodnje, što je dodatni motiv sveopštem gašenju. Ali mu se ne može zamjeriti, čak ni zbog zadrške od nekoliko dana. Jer gori svuđe u zoni njegove odgovornosti. Popovi bi i ranije reagovali, bez obzira što ova moleban akcija nije bila predviđena planom i programom, da nijesu bili zauzeti oko izmještanja spomenika ratnom zlikovcu i Hitlerovom odlikašu Pavlu Đurišiću. Čim su tu rabotu oposlili, bačili su se na ovu drugu. Koliko su bili uspješni, najbolje svjedoči poslanica PES-a. Da, da, evropskoga PES-a, koja se zafalila Gospodu Bogu, u isto vrijeme kad su se svima redom, osim Hrvatskoj, zafaljivali iz Vlade Crne Gore.

Da pomogne u gašenju, pretpostavlja se, javio bi se i nosilac Trinaestojulske nagrade, autor nenapisane knjige, ali mu je prifalilo mobilnih telefona. Kad je već do jednoga došao, na ovaj ili onaj način, a pogotovo na onaj, prepriječi mu put sudbina. I on osta bez dovoljno motiva, zatočen tamo đe je bio i đe će biti dok god diše.