KAD TUŽILAC NE VJERUJE DOKAZIMA i PRAVDI

Piše: Goran Sekulović

Pripremajući višetomnu Istoriju crnogorske filozofije, naišao sam na sljedeći iskaz Božidara  Gaja Sekulića: ‘’Karadžićeve granate vratile su me mom etničkom porijeklu.’’ Bolju i lapidarniju misao od ove u prilog argumentacije za postojanje i potvrdu crnogorske filozofije, uistinu je teško naći. Crnogorski pogled na svijet je duboko et(n)ički utemeljen i odlikuje ga odlučno i radikalno, bespogovorno i beskompromisno razlikovanje i odvajanje dobra i zla. Ili kako sam u knjizi o Marku Miljanovu naslovno formulisao: Etos kao jedini etnos. A to dakako znači i dosljedno etičko, čojsko i stvarno humanističko udaljavanje i nijekanje, odvratnost i osuda  svake veze sa zlom u sopstvenoj sredini, zemlji, državi, društvu, naciji – ovog puta u Karadžićevom liku i djelu. Jer: od etičkog do etničkog čišćenja je samo jedan korak.

Sjetio sam se ovoga povodom ovih dana iznijetih svih bljuvotina na sjednici Odbora za bezbjednost Skupštine Crne Gore. Pitate se kakve može to imati međusobne veze? No, ima tu još ‘’očigledno’’ povezanih stvari i događaja. Na primer, nedavni krivolov na Skadarskom jezeru u kojemu je učestvovalo i jedno svješteno lice. Pardon, koje ‘’nije učestvovalo’’, iako je bilo prisutno, jer je tužilac konstatovao da nema elemenata za krivično gonjenje. I tako, evo se sklapa pomalo mozaik ove kolumne. Crnogorcima je naime pravda, sloboda i istina, čast i dostojanstvo, u temelju njihovih života. I to prava, neselektivna pravda. Njegoš bi rekao kosmička, dakle, univerzalna, sveobuhvatna, pravda. Čujmo samo Sulu Radova: – Čojek ne traži mnogo: koru ljeba – da nije gladan, knjigu – da nije slijep i slobodu – da smije zborit; Pravdu traži, ma je traženjem ne ubij; Šta je najskuplje? Obraz, ko ga zna cijeniti! A najjeftinije? Obraz, ko ga ne zna cijeniti!; Između čega nema sredine? Između istine i laži!; Kad je pravdi najteže? Kad je krivda ispred nje!; Đe se pravda najviše čuva? Tamo đe je ne zovu svaki čas!

A sve nasuprot ovome prethodnom nalazimo u pobrojanim i spomenutim nam primjerima ”ćojstva i junaštva”. Počev od Karadžića koga prvo spomenusmo pa dalje preko naših ‘’junaka’’ koji ‘’brinu’’ o bezbjednosti ove zemlje pa sve do tužioca i svještenika SPC-a koji udruženim snagama ‘’dokazaše’’ da ovaj posljednji ‘’ni luk jeo, ni luk mirisao’’ – svi su redom očigledno tako gorljivi i strasni, strašni i brutalni zagovornici selektivne pravde, tj. krivde i nepravde, da takvih primera je teško drugdje naći, odnosno, to su sve eklatantni, udžbenički primjeri za to možda i najveće zlo u svakom društvu i u svakoj zemlji.

Karadžić i njemu bliski i slični protagonisti teorija i još više tragične, neljudske i destruktivne prakse ‘’krvi i tla’’, selektivnu pravdu su imali, sprovodili i preporučivali samo za pripadnike srpskog naroda, i to isključivo za one njegove članove koji su se osjećali i osjećaju kao dio nebeskog zavjetnog kosovskog predanja. Prisutni na sjednici Odbora za bezbjednost Skupštine Crne Gore, nimalo zapravo ne čuvajući pravdu jer je ‘’zovu svaki čas”, ubiše se od pokušaja dokazivanja ”ja pa ja sistema”, suštinski tako realizujući selektivnu pravdu samo za sebe i usko, najuže društvo oko sebe. Čusmo ovih dana da bi sve njih okupljene na javnoj i potom tajnoj večeri trebalo odmah pohapsiti i osuditi na najmanje pet godina i da bi to bilo, bez ikakvog provjeravanja, sasvim adekvatna kazna. Možda će se nekima od njih takva ili pak neka slična sudbina i desiti u budućnosti. Za sada, oni planiraju, rade i nastavljaju svoju ogavnu, nemoralnu i izuzetno opasnu državnu i društvenu igru selektivne pravde, kojoj kao vrhunac licemjerja završni pečat daje tužilac odlukom o oslobođenju krivičnog gonjenja svještenog lica Crkve države Srbije za krivolov na Skadarskom jezeru.

Dva su puta pred Crnom Gorom. Ili će biti u ovoj zemlji, kako reče Njegoš, da ‘’sunce pravde i zemlju ogrija”, ili će se razvijati različiti scenariji njenog ”razvoja” koje možemo plastično opisati sljedećim riječima Sula Radova ‘’Zakon koji ne čuva pravdu nije zakon” i Bleza Paskala ”Sila bez pravde je tiranska, pravda bez moći je nemoćna”. Jedno je sigurno: ogrijat se pravdom nećemo i ne možemo sve dok postoje tužioci koji ne vjeruju dokazima i pravdi.