Kad šubara iz boce naginje

Piše: Slavko Mandić

Nagnuo je iz boce da proslavi čudo neviđeno. One staklene od litre ipo, ili čak dvije. Da mu srk bude uspješan, taman koliko i vladavina u kontinuitetu srama kojemu smo svjedočili. Da je živ legendarni Živko Nikolić, nikšićka jednočinka, po milosti svetosavskoj, nadaleko čuvena šubara, već bi bila u njegovim filmskim serijalima. On je znao da za takve likove nije potrebna režija niti bilo kakvo oblikovanje. Puštio bi kameri na volju da istakne sve (ne)karakterne crte ovog (s)tvora, i eto remek (ne)djela prirode koje je najmanje za Oskara u kategoriji takvog ničega.
On, zbog koga se srami grad revolucionarne antifašističke svijesti, grad kulture i dugog trajanja, istorije čije su ličnosti umom krasile temeljne ljudske vrijednosti, čojstvo i poštenje, junaštvo i dostojanstvo, zasio je opet na tron koji stenje od njegovog svakodnevnog nepočinstva.

Na pitanje jednog od gorostasa grada pod Trebjesom, upućeno samome sebi: Što nam se ovo desi?, nema valjanog odgovora. To je isto kad udaraš glavom o zid, ili se valjaš u glibu, u kojemu je glava našla stanište, udobnije od onoga prethodnoga, čistoga i duhovno iskrenog i snažnog. Udario si na sebe, čovječe izgubljenih svojstava, kada si dao glas za vlastitu propast. Išporkan  si toliko da nema te vode koja ti obraz crni može oprat. A sve zarad moći onih koji s tobom nemaju nikakvu dodirnu tačku. Osim da te potapšu po ramenu i pokažu ti put kojim moraš, a koji njima puni vreću svakodnevno do vrha. I tako iz dana u dan nanovo i sve iz početka.

Više puta procesuirana šubara, zaśela je na mjesto đe se porazi susrijeću. I to od dana kad su se pojavili „oslobodioci“ od svih vrijednosti i znakova znamenitih, kojima je Nikšić ponosno prkosio mnogo većima od sebe. Tim i takvima, među kojima nije mali broj onih koji se lažno zaklinju u Evropu i njene vrijednosti, nije smetalo što šubara obavlja dvije rabote, nespojive sa zakonom. Što, zaštićen kao međed od strane mentora koji śedi za preśedničkom trpezom, četničkog parlamentarnog vojvode, uzima drugome mjesto u Skupštini Crne Gore, dok je istovremeno na funkciji preśednika opštine. Ne smeta im što je i to i u nastavku, kao što im nije smetalo kada je ovaj nevaspitani trozubac pokazivao srednji prst prilikom intoniranja državne himne, pokazujući nepoštovanje i prema crnogorskom preśedniku, koji je, bez srednjeg prsta, stajao tik uz njega. „Evro karakterima“ nije smetao ni ostrašćeni govor na Grahovcu, prepun mržnje i opasnih poruka, prijetnji i zlih namjera, kao što im ne smeta i svakodnevno propadanje grada, ne tako davno, vodećeg privrednog centra Crne Gore. Ništa ne smije niti može ugroziti njihove sitnodušne beneficije, njihove fotelje na čelnim mjestima propadajućih sitema, nekada giganata. Uz potrebu, razumije se, da se uzme dok se može koliko god je to moguće. Za to je vrijeme sad, a kad stasaju njihova đeca, ili đeca njihove đece, neka idu vanka, đe i sav drugi civilizovani svijet. Što će im država, osušena i jadna, dovedena do prosjačkog štapa. Koju cijede kokodakala, srećna što svjedoče finalnom izvršenju sramnog diktata od bradatih čudovišta i stranih operativaca iz Vučićeve kamarile.

Više je tužbi protiv šubare. Nikoga nijesu takle ni njegove riječi da će sa: “onima koji neće kao braća, treba postupati kao prema Turcima“. Tražilo je Više državno tužilaštvo u septembru prošle godine da mu se ukine poslanički imunitet zbog vođenja krivičnog postupka, ali tamo je zaštitnih takvih (ne)djela kome ni kraj pameti nije padalo da takav prijedlog stavi na dnevni red. Jer, zna to vojvoda od parlamenta, koji putuje po zemljama istog svjetonazora, jer mu u druge nije ugodno, a neđe i ne može jer je persona non grata, imunitet nema prešednik opštine ali ima poslanik. Pa da ga sačuva da se kakvom tužiocu ili sudiji ne obrne svijest i osudi ga na „pravdi“ boga jedinoga.

Papirnati premijer, jer on to u stvarnom stanju stvari nije, nije imao ništa protiv da njegovi Evropejci glasaju za istoga. Nije ni smio, kao što ne smije da ospori ni jedan jedini naum vojvodin, lidera parlamentarne vlasti i stvarnog šefa svega što većina kontroliše. Zna on kad bi slučajno imao zeru snage, a nema, jer ne smije ni pomislit, đavo mu ga izio u raboti sa Alabarom. A oko toga nema igre.
„Uzmi sve što ti život pruža, danas si cvijet, śutra uvela ruže“, razumio je papirnati. I to dobro.
Ako se neko zapita zašto sad o ovome, a ne recimo o svakodnevnim grđim rabotama. Ili pitanjima makar o pristiglom NON-PEJPERU, važne diplomatske komunikacije, o kojoj građani, kao i oko mnogo čega kod nas, apsolutno pojma nemaju, odgovor je više nego jednostavan. Od svih nepočinstava i zla koja se nanose državi i narodu treba izabrati samo nekoliko. Jer se sva ne mogu popamtiti. A pojava šubare, i to još u ponovljenom obliku, mora da bude predmet stalne pozornosti. Da narod, poprilično neznaveni shvati konačno. A kad bi shvatio, onda sigurno ne bi više bilo šubara i njemu sličnih kokardista na političkoj sceni Nikšića. I Crne Gore, razumije se. Jer ova šubara, nije jedina. Śetimo se pljevaljske šubare. I tako redom.