Kad se zemlja prepusti na milost i nemilost dušmaninu

Piše: Goran Sekulović

Za nacionalno i državno jedinstvo od presudne je važnosti adekvatna identitetska i kulturna politika. I da nije tekućeg ukrajinskog primjera, region Zapadnog Balkana nam daje za to jedan od najboljih dokaza. A u njemu Crna Gora ima svakako osobeno i ”zavidno” mjesto. Koliko nam susjedi ”zavide” na ovom planu najvie pokazuje to što nas ni u čemu ne slijede! Naprotiv! I mora se reći, na našu žalost naravno, da su potpuno u pravu! Koliko, vidimo i mi sami danas kada smo ni na nebu ni na zemlji, ni tamo ni ovamo, praktično ostavljeni na cjedilu od ”elite”, tj. u ovom slučaju od vlasti.

Duga je identitetska i kulturna lista svega onoga što smo propustili i što i dalje propuštamo, što nikako ne bi smjeli!, usljed čega smo danas ovđe đe smo. Recimo samo toliko da ne treba skoro uopšte isticati značaj koji jedna publikacija kao što je Enciklopedija ima ne samo za razvoj opšteg znanja, već i za jačanje identiteta jedne zemlje i njene državotvorne i nacionalne samosvijesti. To se u kulturnim narodima podrazumijeva i sve radi na njenom stalnom kvalitetnijem dopunjavanju i osavremenjivanju. Danas je Crna Gora jedina nacionalna i državna destinacija, čak i na Zapadnom Balkanu!, koja nema svoju Enciklopediju, dakako, nacionalnu i državnu, građansku i civilizacijsku legitimaciju, ličnu kartu ili vizitku. Sjećam se i jasnog i odlučnog pitanja akademika DANU dr. sci. Božidara Šekularca– ”Zašto jedini na Balkanu nemamo svoju, crnogorsku Enciklopediju”, i sjećam se otvorenog i iskričavog stava akademika DANU prof. dr. sci. Radovana Radonjića –   ”Intelektualna trabanterija i dalje o trošku svoje države radi za tuđ račun i interese”, i sjećam se  kako je uporno, ali očigledno uzalud!, govorio njihov kolega iz iste Akademije dr. sc. Radoslav Rotković da je  ”Enciklopedija podatak, činjenica”, pa da prema tome mi već imamo spremljene i više od njene dvije trećine. Nije ih imao ko čuti, kao što ni danas pitanje Enciklopedije nije čak ni u fusnoti naše ”elite” iliti vlasti. Akademik DANU dr. sc. Danilo Radojević je dao dobitnu kombinaciju za ”stvaranje” Enciklopedije. Naime, rekao je akademik Radojević da je ”za izradu crnogorske Enciklopedijenužna odlučnost naučnika i jasno izražena volja vlasti”.

Naši političari, i ne od juče, nikada zapravo nijesu jasno izrazili volju i potrebu za izgradnjom crnogorskih nacionalnih, a to znači i jedino garantovano trajnih i stabilnih međunacionalnih, tj. multinacionalnih, multivjerskih, multietničkih, multikulturalnih, građanskih, državnih temelja Crne Gore. ”Zalećeli” su se odmah poslije Drugog svjetskog rata formiravši ”Institut za proučavanje istorije crnogorskog naroda”, ”Društvo za nauku i umjetnost Crne Gore” (trebalo je da predstavlja osnov za formiranje nacionalne akademije nauka i umjetnosti), više profesionalnih pozorišta, itd. No, ubrzo je došla revizija i naziva saziva!, i forme i sadržaja. Jedan od najumnijih i najobrazovanijih Crnogoraca, prof. Milorad Stojović (zajedno sa Sretenom Perovićem i Brankom Banjevićem utemeljivač Grafičkog zavoda Crne Gore i reprezentativne nacionalne biblioteke ”Luča”), u intervjuu (svih pet su svojevremeno objavljeni u ”Prosvjetnom radu”, nekadašnjem listu crnogorskih prosvjetnih, naučnih i kulturnih radnika, nasljedniku i ”nastavljaču” ”Grlice” i ”Prosvjete”, koji je isto prije nekoliko godina podlegao u toj kontinuiranoj neravnopravnoj borbi i višedecenijskoj sječi kulturnih i institucija i knezova i uspjeha i stvaralaštva), rekao mi je da je jedna od najnegativnijih osobina crnogorskog intelektualcai mentaliteta da nije dovoljno ”naoružan” strpljenjem i kondicijom za duže stvaralačke staze. Brzo odustane, razočara se, povuče, splasne mu lako entuzijazam i energija…

Često se u istoriji dešavalo da su upravo (početni) uspjesi određenim političkim, društvenim i kulturnim pokretima i pojedincima kasnije dolazili i došli ”glave”. Naime, učini im se, čemu je ljudska priroda tako sklona, da će uspjesi stalno dolaziti i to ako se samo nastavi onako kako se obećavajuće i optimistički krenulo i u startu požnjela obilna žetva. Što si duže na vlasti opasnost ove vrste je tim veća. Desilo se to i  u Crnoj Gori sa DPS-om. Decenijama na vlasti ova je partija postala praktično najvažniji faktor socijalne promocije. Posljedica toga je bila i ostala činjenica da je partijski interes postao preči i jači, ”potrebniji” i primamljiviji od opšteg, javnog, državnog, nacionalnog. Posebno se to negativno manifestovalo na duhovnom i identitetskom planu, dijelom i kroz pretežno negativnu i prevashodno partijsku selekciju kadrova za vrhovne funkcije u nauci, prosvjeti i kulturi. Čelnici DPS-ovske vlasti i države nijesu suštinski marili za kulturu koliko ni za lanjski snijeg. Mislim na kulturu u stvaralačkom, dubljem, utemeljujućem, supstancijalnom smislu (kao pogled na svijet), a ne na njenu konjukturnu, komercijalnu, koristoljubivu, površnu, tekuću, manifestaciono-jednokratnu (u)potrebu. Jednostavno, za DPS-ovski preovladavajući neoliberalni, apsolutno tržišno-komercijalistički svjetonazor, ona je na zadnjem mjestu njihove javne agende i bila i ostala. Nijesu prepoznali njen značaj i njen dugoročni a i kratkoročni  blagorodni značaj i njeno sinergijsko djejstvo, zajedno sa naukom i obrazovanjem prije svega, na ukupne društvene tokove, na one civilizacijske učinke koji usmjeravaju  jedno društvo ka željenom i očekivanom, dugo planiranom, sanjanom, slućenom i građenom, ”kraju”-cilju.

Vjerovatno da se u nedostatku upravo ovog sanjanog, željenog, slućenog i dubokog uvjerenja i riješenosti da izgaranjem i potpunom predanošću ostvare ”zacrtani” cilj, i nalaze razlozi zašto nijesu ni na vrijeme ni  uopšte do danas shvatili kapitalno vrijedni i blagotvorni, gotovo spasilački, stvaralački agens koji kultura i duhovnost u cjelini imaju za jedno društvo. Tu treba dodati i uključiti i vjerski faktor, kako onaj intimno-vjerujući tako i onaj institucionalno-državni. Očito zakazivanje u svemu ovome je učinjelo da ona duhovna, a to znači ključna identitetska ravan i sfera za goli opstanak i elementarnu stabilnost svakog društva i svake zemlje, pa time i Crne Gore, bude prepuštena na milost i nemilost vjekovnom dušmaninu, velikosrpskom klerofašističkom faktoru i elementu kao ključnom negatoru njenog presudnog crnogorskog bića i istorijskog i aktuelnog njegovog hoda, tj. civilizacijskog, kulturnog i etničkog utemeljivanja od strane Crnogoraca, sa ogromnim i zapravo sada još uvijek nesagledivim negativno-razornim posljedicama po sve građane naše zemlje.