Kad se vojvodi Evropa priziva

Piše: Slavko Mandić

Možda Singapurac ima želju da ostvari bar neko od brojnih obećanja, kojima je u mnogo čemu nadmašio čuvenog barona Minhauzena? Pa valjda je, iz tog ugla gledanja, razumljivo enormno brzopotezno zaduživanje koje je obezbijedio Crnoj Gori jedinstveni fenomenolog, omiljeni klero svetosavski ekspert. Zna se da bez novaca, bili oni kripto, euro ili oni zeleni Trampovi, nema ni podsticaja njegovim fascinantnim idejama. Ta zaduženja su sitnica u odnosu na ogromnu dobit koju će nam donijeti alabarska varijacija na zadatu temu, poznatija kao brzohodajuće opšte blagostanje,koje će uslijediti za svega nekoliko godina, a možda i prije?

To isključivo zavisi od zajmodavaca, a ne od njega, koji u toj priči, izvjesno je, jedini zna što hoće. Zato se i zakloni rukama parlamentarne većine, da ga kakva strkotina ne nađe kad jednom ne bude na tom vrhu piramide, koju je vješto izgradila svetosavska sekta, sa dva, a moguće i tri mitropolita. Kako nikome od izabranih slučajno na um ne bi palo da budu Amfilohije.

Kad ga čovjek gleda dok navodno dobroćudno grana rukama, objašnjavajući paf-paf tehnologijom dalekog istoka blagostanje koje priprema svome narodu, tako da će, eto samo što nije, napraviti nove gradove, sagraditi autoceste, aerodrome, bolnice, riješiti saobraćajne, zdravstvene, obrazovne, jednovjerske velikocrkvene i slične probleme i jednim potezom život učiniti makar mrvu dostojanstvenijim,  reklo bi se zaista sad će, navi čas. Dijelom mu povjeruju i mrčni penzioneri, koji se plaše da će im biti uskraćeno i zobanje jeftinih ljekova, jer one skupe ne mogu da priušte, kad zbori da je duplirao i triplirao primanja svim kategorijama društva, a toboš slučajno prećuti svakodnevna povećanja cijena i najveću inflaciju u Evropi. Takmi mu vjeruju i onda kad im na kasi, đe je god ima, zatraže još eura za ono isto zašto samo dan ranije toliko nije trebalo. Valjda mu vjerujući vjeruju da to tako mora, kako bi jednoga dana, kad njega ne bude tu, imali makar iluziju da žive bolje no što su živjeli kad im je bilo grdno sa onima iz prethodne vlasti.

No, nije on bio ideja ove priče. Slučajno je uskočio, valjda kao potencijal kojega su crkvenjaci ubačili u naše redove da ih dobro uzdrma, poremeti i učini ih nemoćnim pred potonji obračun koji istovremeno treba da označi i kraj našeg državnog postojanja. Trudio se jadnik. Trudi se i danas koliko god može. Cijedi iz državne kase, koja je sve više bušna a u nju sve manje narodnog novca. Putuje đe stigne sa kim odabere. I baš ga briga što će mu za to neko reći. Nema ga u parlamentu na onu njegovu uru na koju je obavezan. Da ga pitaju što to čini i što od države cirkus pravi. Pa da on uvjeri nevjerne Tome da je to što čini za njihovo dobro. Nit se vidi, niti čuje. Zna da, kad ga nema, sve brzo ode u zaborav. I da će tako biti i ovoga puta, kao i svakoga do sada. Možda mu ne basta da po planu i programu realizuje namjere klerikalaca koji su ga instalirali na najvažniju državnu poziciju, ali mu se mora priznat da je učinio sve da ga dugo pamte na Kruševom ždrijelu. Tamo su članovi familija zločinački pobijenih Cetinjana, svakoga dana na mrtvoj straži po kijametu, snijegu, kiši i vjetrovima koji do kosti dopiru, ne bi li mu probudili nepostojeći ośećaj i naćerali ga da im se obrati i reče im što je sve preduzeo, a znamo da nije ništa, da se ustanovi krivac za ovo zlo koje se u dva navrata dogodilo u prijestonom gradu. Da im reče kako je smijenio neodgovorne, jer nijesu znali što im je rabota. Da ih naćera da reču: Nijesmo dorasli ni onda, a nijesmo ni sad. Zato se mičemo za navijek sa ovih mjesta.

Naravno, takvi kao što su ovi slučajni, posebno zamagljeni policiot oćalinko i njegov kravataški vrhovnik, to nikada neće reći. Jer je njima u istoj ravni fotelja, bez koje ne bi bilo ni života. Pa kako bi pred Miloša bez škanja koji komplekse liječi? Ili ih prije još više širi. Bez srama i stida su i bez elementarnog osjećaja griže savjesti zbog tragedije za koju, makar moralno, snose odgovornost. Ali oni ne misle tako. Jer da misle, pojavili bi se na komemoraciji i poklonili sjenama nevinih žrtava. Nijesu ih doticale  suze Cetinjana ni jauk majki i očeva, rođaka i prijatelja zvjerski ubijenih. Policiot oćalinko je iste večeri poručio Cetinjama da nakon likvidacije ubice, nastave normalno da žive i rade. Kao da se ništa nije desilo. Nema više ubice, pa se sve vraća u normalu. Ovo što se desilo, dešava se svuđe u svijetu, valjda je htio reći. Vratite se svojim obavezama jer ja imam još druge rabote. Izgovoreni idiotizam je vrhunska glupost i simbol nečasnosti nečasnih. Koji na komemorativnu śednicu nijesu došli plašeći se opravdanog gnijeva Cetinjana.

Mnogo je primjera opšte sprdnje po kojoj funkcioniše vrh vlasti.  Da nam ne fali kiseonik za golo preživljavanje i mi bi se sa njima sprdali, makar onako kako to oni sa nama čine. Ovako, teško to možemo, jer nam u ovoj zemlji rastu đeca, za koje nam ne trebaju obećanja lažna već konkretni, jasni uslovi koji moraju da garantuju bezbjednost i sigurnost svakome pojedinačno. Ma koje vjere i nacije bio. Toga danas u našoj Crnoj Gori jednostavno nema.

Ali, Singapurac je ništa u odnosu na vrhovnog zapovjednika svega i svačega, razumije se, persone non grata, ovoga puta djelatnika iz sjenke. Za njega je ovaj prethodnik u priči mala maca. Da ne zborimo o slučajnom, čija je potpuna bezličnost grdna slika crnogorskog vladajućeg beščašća.

Taj fascinantni Euro četnik, pojavni višedecenijski oblik u konstantnom pokušaju uništavanja države, u kojoj je samo formalno po formaciji drugi, a u stvari je najprvi, da prviji i ne može biti, nedavno je učestvovao na 19. konferenciji preśednika parlamenata Jadranko-Jonske inicijative. I nije to ništa čudno, jer je tamo đe je to dio naroda htio. U Grčku još može, ukoliko ne ide preko Hrvatske. Ali kad ovaj Putinovac i Vučkov politički posilnik, saopšti u grčkoj Janjini da Crna Gora ostaje duboko privržena evropskoj perspektivi, i da je plan da ove godine zatvorimo sedam ključnih poglavlja, onda je to ipak vrhunska sprdnja. Njegov stav bar nikad nije bio ukrivan. Nije on kravataš, a ni Evropa sad kadar. On je vojvoda, po vlastitom kazivanju, dvojnodržavljanin mimo zakona, prvostepeni osuđenik za pokušaj državnog udara, protivnik EU I NATO, makar do prije neki dan. Za sve to znaju i u Evropskoj Uniji, a znaju i Jadransko-Jonski čimbenici. Ali im očigledno iz nekog nerazumljivog razloga to uopšte ne smeta. Pa ni kad njegovi istaknuti članovi veličaju ratne zločince, vojne i crkvene, i kad je njemu Skupština Prijestonice izglasala da nije rado viđen na Cetinju. Što će u prevodu reći da je i kod njih persona non grata. E pa kad takav neko zbori o zatvaranju poglavlja, a zavisi mu da li će to Hrvati podržati, koje je više puta uvrijedio, i u čiju državu ne smije ni da priviri, onda je to zaista sprdnja nad  sprdnjama. Koliko god to grubo djelovalo.

On, koji nije čestitao narodu svoje države Dan nezavisnosti, kada već sebi nije htio. On koji niikada nije osudio verbalni napad na crnogorski suverenitet i integritet, na crnogorska znamenja. On koji nije ustao da zaštiti državu od izraženog stranog uticaja, koji mu, uzgred rečeno uopšte ne smeta. On kojega nije briga što nam kradu, prisvajaju i falsifikovanja našu jajnu istoriju, tradiciju i kulturu. On koji nikada nije progovorio protiv govora mržnje, koji se konstantno čuje iz njegovih partijskih redova. On koji žmuri na oba oka na sva nepočinstva koja se dnevno dešavaju, kršeći istovremeno Ustav i zakone Crne Gore kad mu god to u sprovođenje zadate agende treba. On, kome se mnogo toga može pripisati na osnovu brojnih dokaza, što zna Evropska unija mnogo bolje nego i mi sami. Valjda im je zato i bila preporuka da se on i njegovi sklone što dalje od svakog oblika vlasti. Ali, ko Evropu šiša, bio je odgovor primjerima iz vladajuće koalicije. I sad ga eto tamo đe je, dok mu se Evropljani licemjerno šmješkaju kad dolaze kao gosti, čak i na njegov poziv.

Izvještaj o tome koliko nas obavezuju evropski standardi i da li ih uopšte primjenjujemo, najbolje je pokazatelj pravog stanja u zemlji koja, po opštem mišljenju stručnjaka, posrće iz dana u dan. Pa kako onda razumjeti preśednika Evropskog savjeta Antonija Koštu, koji je izjavio nedavno u Podgorici da je impresioniran napretkom zemlje u procesu pristupanja EU. Ma je li Košta obraza ti? Blago tebi kad vidiš taj naš EU napredak, koji nama ni najmanje ne liči na ono što mi živimo ovđe. Ali je očigledno da ti treba domaćin sljedećeg samita EU-Zapadni Balkan u Crnoj Gori na jesen 2026. godine – simbolične godine za Crnu Goru i dvadesete godišnjice njene nezavisnosti. Bingo Košta dragi. Našao si organizatora. Pofališ ga, i možeš nazad svršenoga posla.

Što bi Njegoš, da je danas živ kazao: Licemjerstvu nogom stati za vrat, dovesti ga k poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija.