Kad popovi u partiju krenu

Piše: Slavko Mandić:

Ćuta je dok je moga. Vrijeba je iza plota i čeka umrtvljen da mu ne otkriju čeku.  Zla je prilika. Na popovski skrojenu vlast se namjerili oni bivši. Baš oni koji su joj ranije ućerali snagu i načinili je jačom no što je u vlastitoj zemlji. Paradoksa, majko mila. Pa đe to još ima da ti tuđin određuje kreature sklepane administrativno popovske, klero državne rukovodne strukture, u civilizovanom svijetu poznatije pod imenom Vlada? Ovđe ima, neznani junače. Na ovom kamenu neviđenih čuda, đe se rađa i stoluje vjekovima. Tu se u brazdu ućeruje riječ, što nikad nije bilo do u vrijeme potonje. Uspijeva eto tu, i to dobro, nikad tako jako, crkva Srbije, čiji je hibridni nastanak rezultat spoja svakoga đavola i svake zle namjere proistekle iz želje da se naša zemlja uništi i satre u korijenu. E pa taj (s)tvor, viđeći zlo i naopako, posla aber svojim glasačima da je sudnja URA. Jasno i precizno, kako to rade sve politike ovoga svijeta, i ova popovska, sa ideološko političkim oznakama izraženog šovinizma uvela se u tokove razvojne političke ideologije, sa osobnom prepoznatljivošću. Ona je, da bi postigla cilj, poručila svojim izbezumljenicima da izađu na predstojeće preśedničke izbore. Snagom  univerzalnog bajanja i po nekom dekorativnom kletvicom bačenom na obrub neophodno utuljene domaće svijesti, ona će im usmjerit misao ka imenu njihovog favorita, ostavljajući im samo u zadatak da ga valjano zaokruže. Koja para u špag prije i nakon obreda završavala je rabotu. Nedostojni je svoje obavio.

I bi mu malo, ka svakome nedostojniku. Politikant se priśeti da bi moga pojačat poziv saopštenjem. Da nikoga ne pomene nepomenik, ali da jasno stavi do znanja za koga je on i njegova organizaciona jedinica, pa ko ne glasa opale mu obje. Tamo njemu, odgovori mu vasiona.

Ćetalj, iz priče o trajanju jednog vremena kroz dugovječnost kojemu nema kraja, dokazano je bolje pameti i raskošnijeg poimanja politike. Nedošljednik nikada neće razumjeti ono što je ovaj već razumio. Svoju svetu rabotu koja mu je ruta kad na svoja pleća navrne gospodara. A nedošljednji nije gospodar. On je sluga čija se ne broji ali čiju on mora da slijedi i po cijenu vlastitosti. Zato nije težak zadatak da glasači razumiju ko će na koga da zajaše. Jer su i oni zajahani. S pravom, tako im svima bog pomoga!

Neko kome nijesam slon vjerovati, reče mi jednog dana u prolazu da će možda ovaj nedostojni formirati svoju stranku od svojih mantijaša. Zvala bi se DeMonhrišćanska stranka demonkratskih popova, sa naznakom da će biti u stalnoj funkciji za izvanredne potrebe crkve Srbije. Kao i svaka ispostava ove vrste imaće dres kod isti koji i danas pośeduje. Sto nekakvih čuda na sebe. Mantija do poda zlatnim nitima tobož izvezena. Loša improvizacija , ali djeluje na svijest jednog zuba u glavi. Još kad zagrmi kosač sa Sinjajevine ili iz okoline Nišića i izgovori „svete“ riječi koje ni sam ne razumije. A tek oni njegovi obrazci, po kojima funkcioniše ova klero politikanska organizaciona jedinica opštedržavnih stranih parija.

Kao i popu preletaču, jer je preletio helikopterom vojske Crne Gore do prijatelja kriminala do zuba naoružanih 05. septembra 2021. godine, i nama mnogima je žal što su bivši dozvolili da se ovakav raskokodače. Ovaj za kojega njegov prethodnik, opštepriznati autoritet kome je zlo bilo duhovna hrana, ali sa kojim se i moglo dogovarat kad bi se god pokazalo ko je snaga, Risto Radović, reče da nema baš nešto bog zna od intelekta, ali da nema boljega. Ovaj to pokaza već na prvom koraku, izdajući bez zazora svoga đeda i dozvoljavajući  beogradskoj patrijaršiji da ukine svu duhovnu i administrativnu ostavštinu samostalnog srpskog mitropolita u Crnoj Gori.
Mali čovjek, malena i snaga.
Baš poput brata Abaza koji ovom obrascu bezčašća odreza dobar komad crnogorske teritorije i dade ga, uz svu crnogorsku duhovnost, graditeljsko nasljeđe i tradiciju, stranom ugursuzu koji nas je tlačio i urnisao više od jednog vijeka.

Neće to moći, koliko se god upinjale snage mraka. Ni ovaj koji hapsi po Crnoj Gori slijedeći izvore skay aplikacije, koje su njega prozivale kao učesnika u brojnim kriminalnim radnjama. Neće to dovijeka moći.

Sad kad Jovan Mićović osta kratkih rukava i kad mu apeli i pozivi ne vrijede pišljivoga boba, jasno je da se Crna Gora vrće na put sa kojega je silom skrenuta. I lošim radom prethodnika, da ne zaboravim. Jer, oni su doveli ove.
Ako išta vrijedi iz ove interpretacije drugačijih, je činjenica da je cijeli svijet vidio ko su ti i kakvi su.
Valjda će i domaća javnost razumjeti da crna rupa mora konačno da se zatrpa. Jer, ako se do ne dogodi, u nju ćemo upasti svi.
Bez razlike ko je koje vjere i nacije, ko se kako krsti koja mu je boja kože.

U pamet se Crnogorci.
Nema mnogo vremena a izaziv je priličan.
Može se i mora iz ovog pakla izaći. Zarad pokoljenja.Obaveza nam je! I dužnost!

Uh, zaboravih da pomenem dva popa liše mantija. Civilna popa, ako to može. Jedan je bivši karijerni diplomata, dugomjesečni mandatar bez mandata, a drugi policijski univerzal, Ministar unutrašnjih (ne)djela.
Onako da ih pomenem. Ništa vala važno, ali kad oni nešto reču, ima to težinu. Samo zato ih pominjem. A sinoć su progovorili. Zaista, veličanstveno su prokomentarisali Milovu odluku da raspušti Skupštinu. Od ovakvih treba učiti.
Kako ne treba raditi, razumije se.