Jovane, ne mrzimo mi tebe, ali nemoj na Cetinje…

Joanikije Mićović

Očigledno je da je Mićović nepoželjan na Cetinju, i da je jedini način da se ustoliči uz nezapamećenu policijsku, možda čak  i vojnu zaštitu. Pa ako Mićoviću nije neprijatno da u istoriju uđe kao vladika koji se ustoličio uz daleko najveće prisustvo bezbjednosnih snaga koje su ga štitile od sopstvenog naroda koji negira, neka mu je prosto.

Piše: Balša Knežević

Crna Gora je juče na Cetinju rekla dosta toga. Crnogorci su na veličnastvenom, masovnom skupu koji je protekao u dostojanstvenoj atmosferi, bez najmanjeg incidenta, poručili da imaju samo jednu državu i da neće dozvoliti njenu klerikalizaciju, fašizaciju, asimiliaciju i utapanje u ”srpski svet”.

Takođe je jasno poručeno da više nećemo trpjeti organizovanu kampanju uvreda, kleveta, brutalniih laži, obmana od strane propagandnih, bezbjednosno-objavještajnih i parareligijskih malignih organizacija koje rade u službi asimilacije Crnogoraca.

Veličanstvenost jučerašnjeg skupa nijesu umanjili ni lažirani podaci Uprave policije koja je višestruko umanjila broj prisutnih. Mada ne treba ih kirviti, jer su možda  to morali da urade da bi njihov vrhovni šef potpredsjednik vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović ostao ”relaksiran” u svom balonu političkog autizma i da bi mogao da kaže da se juče na Cetinju okupila ”šaka DPS kriminalaca” koji od kad je on isukao svoj kratki pendrek ”ne spavaju mirno”.

Možda je Jabaza, koji je prekrižen od strane svih bitnijih političkih faktora u zemlji i inostranstvu, zaboljelo što su mu Cetinjani poručili da je ”izdajnik” i što su propisno isprozivali njegovog ”zlatnog dečka” sa Cetinja Filipa Adžića?

Brat Jovan

Mada, sve ovo je manje bitno, i ostaće samo kao fusnota u medijskim izvještajima i analizama veličanstvenog skupa na kome su Crnogorci odlučno rekli NE okupaciji.

Poruka koja je poslata iz Prijestonice odjeknula je u čitavom regionu, a dobro je čuo i čovjek zbog koga je i krenula čitava ova lavina revolta – neustoličeni šef crnogroske filijale Crkve Srbije Jovan Mićović Joanikije.

Mitropolit Crkve Srbije sa Cetinja je dobro čuo, kako je kazao, ”urlikanje od koga mu nije bilo prijatno” pa je onako uzavrelih strasti i sa pomiješanim osjećanjem razočarenja, straha i bijesa poručio da i pored toga ”što ga se odriču građani koji se protive njegovom ustoličenju u Cetinjskom manastru, on se ne odriče njih”.

Jovan je iako neostvareni (odnosno propali) student filozofije iz svog intelekta ipak uspio da iscijedi par trivijalnih fraza o duhovnim porivima koji čovjeka navode na djelovanje, ističući da ”čovjek ima taj unutrašnji poriv da stvara, ali vrlo često ima unutrašnji poriv i da razara, da upropaštava i obesmišljava, da tone u besmisao”.

Jasno je da je ova instant-mudrost, kao uostalom i njegovo čitavo jučerašnje obraćanje, ustvari uvreda zamotana u celofan farisejskih fraza. Iza toga nije postojao nikakav drugi cilj osim da se izvrijeđaju Crnogorci koji se bore za goli opstanak pritisnuti hegemonističkom bezbjednosno-obavještajnom propagandnom mašinerijom čiji je narazdvojni dio i organizacija kojoj pripada Mićović.

Farisej

Osim što je pokazao da ga veoma brine činjenica da Cetinje i većinska Crna Gora ne žele da ga vide na tronu Svetog Petra Cetinjskog, Mićović je pokazao zavidan nivo licemjerja i svrstao se u red okorelih fariseja iz Jevanđelja.

Govoreći o Crnogocima koje je čista ljubav prema državi okupila na Cetinju kao o ljudima koji imaju ”unutrašnji poriv da razaraju, upropaštavaju i obesmišljavaju”, po ko zna koji put je pokazao da se Srpska crkva ne drži onog jevanđeljskog  ”da prvo izvadiš brvno iz oka svoga…”. Više je postalo trivijalno prigovarati Srpskoj crkvi da nema dodirne veze sa hrišćanstvom, jer je očigledno da sljedbenici ove organizacije i ne smatraju da je Hrist njihov pastir i niti su upoznati sa Jevanđeljima.

Ova organizacija je uporište neočetništva, zločinačke ideologije ”krvi i tla”, njeni sveci su Nikolaj Velimirovića, Maca Vukojičić, Draža Mihailović, Ratko Mladić i Radovan Karadžić, a sveta knjiga – memorandum SANU iz 1986. godine.

Mićović se kao da je probuđen iz višegodišnje kome  čudi kako to da Crnogoci ne žele ustoličenje popa SPC na Cetinju!? Srpski vladika  je očigledno sklerotičan, ili se odlučio za selektivnu amneziju, jer bi u protivnom  kada je govorio o ”porivu za razaranjem” prije svega pomenuo svog neslavnog prethodnika Amfilohija Radovića kome je u opisu posla bila negacija crnogorskog naroda, države, nacije i sijanje govora mržnje.

Da bi popu Jovanu ali i ukupnoj  crnogorskoj javnosti neke stvari postale jasnije moramo po ko zna koji put podsjetiti na činjenice koje bi Svetosavska crkva najradije htjela da zaboravi.

Zakivanje za most ”brozovih kopiladi”

Ako se Mićović čudi što Crnogorci ne žele njega i Srpsku crkvu na Cetinju, podsjetimo se po ko zna koji put na riječi njegovog prethodnika i duhovnog oca Radovića koji je koristio samo ”probrane riječi” za Crnogorce.  Govorio je da su ”komunistička kopilad i nakot”, a kada je u  pitanju država Crna Gora takođe je bio veoma jasan izjavivši da se ”ne pravi pita od ONOGA (govana)”, a imao je i poriv da Crnogorce “čekićem prikuje” za Vezirov Most u Podgorici. A ovo je samo jedan neznatni  djelić njegovog impresivnog ratnohuškačkog repertoara govora mržnje.

Ako se Joanikije i dalje čudi otporu koji Crnogorci imaju prema Crkvi Srbije i njemu lično, moramo podsjetiti da je on isti tvrdio da je ”dosta toga naučio od srpskog (para)istoričara Aleksandra Rakovića”. Za one koji  ne znaju, treba podsjetiti da Raković  Crnogorce naziva separatistima, feleričnima, a najavljuje obračun sa crnogorskim narodom i genocid kad se ”sedam i po miliona obračuna sa njih 100.000”. Takođe je u izlivu ”bratske ljubavi” kazao da se treba prema Crnogorcima ponašati sadistički “jer to zaslužuju”.

Osim što na tronu mitropolita crnogorsko-primorskog nasljeđuje hodajućeg generatora mržnje, i što afirmiše istoričare koji plasiraju priču da bi Srbi trebalo da se sa Crnogorcima obračunaju kao Hitler sa Jevrejima, treba napomenuti i ostale  Mićovićeve ”zasluge”. Prije svega tradicionalno negiranje crnogorske nacije i naroda koje je i on prihvatio, njegov predizborni angažman, agitovanje za velikosrpske i neočetničke političke partije, uz direktno kršenje principa sekularizacije koje je Crnu Goru gurnulo u mrak klerofašizma i retrorgradne paganštine tendenciozno predstavljene kao pravoslavlje.

Nemoj na Cetinje

Očigledno je da je Mićović nepoželjan na Cetinju, i da je jedini način da se ustoliči bez većih incidenata uz nezapamećenu policijsku, možda čak  i vojnu zaštitu. Pa ako Mićoviću nije neprijatno da u istoriju uđe kao vladika koji se ustoličio uz daleko najveće prisustvo bezbjednosnih snaga koje su ga štitile od sopstvenog naroda koji negira, neka mu je prosto.

Ipak, sudeći po atmosferi tolerancije i tihog nenasilnog otpora koja se juče sa Cetinja proširila Crnom Gorom, postalo je jasno da Mićovića niko na Ceitnju ne mrzi. Samo jednostavno Crnogorci ne mogu više da trpe toliku količinu negacije, ruganja, etiketiranja i bestidne anticrngorske kampanje zbog koje je u Crnoj Gori postalo sramota razviti državnu zastavu i reći da si Crnogorac.

Gospodine Mićoviću, najbolji put ka pomirenju kojeg su vam toliko puna usta je da ubijedite neočetničke primitivne horde da Crnogorci nijesu izmišljena nacija. Sve i  da smo, kako to besramno promoviše velikosrpska propaganda podstaknuta vašim prethodnikom ”rođeni u Brozovom jajcu”, činjenica je da postojimo i da će to postojanje i svijest o crnogorskom nacionalom biću samo jačati.

Nemoj na Cetinje

Stoga je najbolje da kad već govorite o pomirenju, vaše stado naučite da ne govore više o ”sprženoj državi” jer dobro znate da nije spržena. Zatim da im iz ruku izvučete neočetničke, velikosrpske verbalne kame i memorandum SANU, i stavite Jevanđelja… Možda nešto i nauče o pravoslavlju i hrišćanstvu.

Jer ako već težite pomirenju i kritikujete, ”izvadite prvo brvno iz oka svoga, pa gledajte da izvadite trun iz oka brata svoga”, i ne ”sudite (tako olako), da vam se ne sudi”.

I na kraju, najpametnije bi bilo da zaobiđete Cetinje, i ustoličite se u vašem Hramu u Podgorici koji je jedna od rijetkih građevina u Crnoj Gori koja zakonski pripada organizaciji pod akronimom SPC, iako je izgrađen novcem svih građana, pa i ”Brozovih kopiladi”.

Tek onda možemo da pričamo o ”bratstvu” i o tome ko se koga odrekao, a ko nije.