Jeftin život u politički jeftinoj državi

Nije više, na žalost, vijest kad nam desetine ljudi umire od korone a kandidata za smrt po bolnicama ima na desetine. Ni kad nam se dnevno zarazi po 500, 600 i ko zna koliko još građana, od kojih samo rijetki dobiju bolničko liječenje. Ostali doma, pa što kome bude. Ukućani nemaju jasnu predstavu što im je činjet. Šetaju kao da se ništa nije desilo, rade i miješaju se s narodom jer im nema odgovora na najprostija pitanja. Neorganizovanost prisutna na svakom koraku prijeti nam žestoko.
Samo da se Mićović ustoličio, pa će sve biti lakše, neizgovorena je poruka crnogorske vlasti. Njima je pao Vučićev kamen sa srca, pa sad relaksirano mogu da broje mrtve i zaražene, da pripunjaju kasu siromašeći građane svakodnevno. Ali, zar se čuditi tome, kad je to ona ista vlast koja je nedavno odlučila da je pametnije pucati na svoj narod, ranjavati ga zabranjenim gumenim mecima, trovati bojnim otrovima i gađati šok bombama.

Iz prikrajka, svjesna da je sama sebi obezbijedila mjesto na smetlištu istorije, vlast je gledala kako je juče izgledalo veličanstveno Cetinje. Gledala je i uzdisala od jada kada je progovorila mladost srcem i kada se razlila gradom herojem ljubav prema svima koji ljubav vole, prema ljudima dobre volje ma koje nacije i vjere bili. Kada je patriotizam pjevao Cetinju i svojoj Crnoj Gori snažnije nego ikada do sada, dok je sa Lovćena vila slala poruke mira, suživota i bratske sloge.
Đeca, obučena u crvenu boju Crne Gore, sa zastavama, sa himnom na usnama, žene razigrane i odlučne kao onda na Belvederu kuda Perić nije mogao provesti Jovana nedostojnog, momci sa snagom lava, ljudi u godinama i oni najstariji, sa osmijehom prvi put poslije duže vremena, razglednica je koja je svijetu poslata. Cetinje je potvrdilo po ko zna koji put duh čojstva, junaštva, ljudskosti.
Došli su im prijatelji iz Kotora, Nikšića i svekolike Crne Gore da podijele radost sa njima. Da svi stanu u jedno veliko zajedničko srce odakle će kazati zlotvorima da se maknu od paklenog plana dalje, jer neće moći, kao što nijesu mogli ni one noći na Belvederu.

Policija pod punom ratnom opremom sprječavala je i ove neđelje prilaz Manastiru. Našem Manstiru u koju se guba uselila. Prilazilu su dobronamjerne Crnogorke da razgovaraju sa njima, da im kažu da nije bilo potrebe da pucaju na njih niti da ih truju. Možda nije među njima bilo onih sramnih od one tamo neđelje, ali koga zmija ujede i guštera se boji.
Prilazili su policajcima i đeca sa cvijećem. Pitali su ih građani po nešto iz etike i čojstva, ali ni riječ nijesu mogli čuti. Valjda je takav posao njihov da njih od nas čuvaju a da na nas udaraju kad naredba stigne što žešće i što strašnije.

Nijesu nas uplašili, pokazala je neđeljna narodna skupština na kojoj nije bilo politike. Samo ljudska pružena ruka i veliko srce Cetinja u koje su se ulivala sva ostala naših gradova širem vjekovne Crne Gore.

Pucaj, ne možeš nam ništa, legendarne su riječi koje obilaze svijet. I pucali su. I sa pravim mecima bi da su im dali tada. Ali nikada više. Sigurni su i oni, ta se sramota ne može ponoviti.
Pamtićemo je, a pamtiće je i oni i njini zadovijek.

Ako nas već ne mogu oružjem i snagom gole sile, satiraće nas na mnoge druge načine. Poslije Cetinja, kao odgovor uslijedilo je poskupljenje goriva. Ko zna koje po redu. Sa njim ruku pod ruku ide poskupljenje svih ostalih životnik namirnica. Nego kako! Da se zna ko je gazda pa ti ljubi demokratiju prijatelju bijeli, prijatelju, crni, crveni i žuti.
Zna se valjda da je dozvoljeno samo biti jedne nacije i vjere. One srpske svetosavske koja se zamjerila i vlastitoj istoriji čije stranice bilježe nerado pogubne poraze njihove vjersko-ratne ideologije.

A Cetinje je poručilo: Nikad više neće moći fašizam u prijestoni grad!

Tu si višeslojne i višeznačajne poruke potpredsjedniku Vlade Abazoviću, koje iz razloga poznatih i njemu i njima nećemo pominjati ovom priliko. Ni one upućene premijeru, takođe.

Posebno nas je pogodio poraz počasnog građanina Nikšića. Glavu gore DELIJO! Stobom su tvoji politički saborci litijaškog dijela grada pod Trebjesom.

Slavko Mandić