Je li vrijeme da se śetiš Jakove?

Piše: Slavko Mandić

Ko potkopava 13. jul i antifašizam udara u same temelje Crne Gore, konstatovao je crnogorski preśednik Jakov Milatović. Nema tačnije konstatacije, kojoj je samo falila još jedna činjenica. Mora da je šef države, okupiran brojnim državničkim obavezama, smetnuo s uma da dobro zna ko je taj neko i da svakoga od njih pojedinačno poznaje. Jer taj neko se uopšte ne prikriva. Otvoreno i glasno  svakodnevno negira državu Crnu Goru, podmećući joj svakakve gadosti, laži i podvale, poput istaknutog bilborda u  Nikšiću na kome se Dan državnosti Crne Gore čestita uz simboliku Nevesinjske puške i obaveznu srpsku trobojku.
E kukalo srpstvo ugašeno, kad su ti nekakve srednjeprstaške šubare, metiljavi Vraneš i kojekakve žirirane Koprivice crnogorski oslonci.
Vjerujem preśedniče da si od nekoga čuo kako je mojkovačka vlast u tvojoj zemlji namjeravala da skine crnogorske zastave sa jarbola na ulazu u grad. Na sreću, nije im moglo bit, jer su te šovinističke probisvijete građani spriječili u zlom naumu. Ako slučajno nijesi znao, jer su ti savjetnici na kolektivnom odmoru, raspitaj se kod tvojih koalicionih partnera. Oni sve to dobro znaju. Reći će ti sigurno, jer si im ti kad zatreba kakva takva podrška. Bez tebe ne bi bili vlast u Podgorici, śećaš li se preśedniče? Boljelo je sve što si uradio, ali eto tako to biva kad  sam sebi put trnjem pospeš.

Ako se složimo da ipak znaš za svakodnevne marifetluke Andrije Mandića i njegove koljenica svite, onda neće biti teško da zaključimo da bi se rado iščupao iz tih kandži zla, ali nešto se krupno, vjerovati je, ispriječilo između namjere, koja prosto ponekad naleti i prosvijetli ti misao, i sile svakovrsne vojvode od parlamenta.
Oglasiš se, vidim, povodom mnogih pitanja. Tada na opoziciju ličiš. Ne izlazi iz tebe grmljavina koju liderstvo nosi kad brani stavove kojim se probija do pozicije koju želi da osvoji. Ti nijesi takav. Meke si duše, reklo bi se. Pa i kad bi malo oštrije htio reći koliko su loši potezi koje vuku tvoji partneri i ideološki istomišljenici, izazoveš (pod)smijeh. Tebe krasi kultura, odijelo u bilo koje doba dana, košulja bijela i kravata. I  u stavu si mirno kad zboriš sa gostima koji ti dolaze u pośetu. Malo su ti teže rečenice i malo ti zaštropa padež, ali to zbore samo zlobnici. Imaš tremu, kao i svako ko pošteno misli. Prirodno je to. Obraćaš se svome narodu kad god progovoriš i on očekuje od tebe podsticaje. Zbuniš ih povremeno, jer kad pomisle da si na njihovom putu, ti obrneš u neku usku ulicu koja je nasličnija ćorsokaku. A otud nema đe do u zagrljaj sa vojvodom, koji ne da baš lako da se od njega ode. Premijer je takođe tu, za koga si sve tačno rekao više puta, ali si vjerovatno bio prinuđen da s njim u koaliciju pasaš. Opet ta đavolja Podgorica. Nikako građani da shvate da ti nijesi htio sa istima, ali da se nijesi pitao ni mrvu. Ako bude druge prilike, promijenićeš se, siguran sam. Ne baš posve, ali u dobrom procentu mi je vjerovanje u evropsku vrijednost. Mada, ni Evropi više toliko ne vjerujem.
Zamjeraju ti što nijesi bio eksplicitniji oko dodjele naše najznačajnije nagrade onome ko je mrzitelj Crne Gore i jedan od najvećih negatora crnogorske nacije i naroda. Znao si, kažu, ko je god učestvovao u dodjeljivanju Trinaestojulske nagrade, ljudska je sramota i zastiđe. I to po više osnova. Taj suženi krug interesnih političkih uslugara, nakon više krugova vijećanja, odlučio se za ranije odlučeno.  Nijesu krili oduševljenje djelom koje je zaśenilo sva ostala. Kao što to radi  intelektualni odabir sinhronizovanih posvećenika zadatku, zapisano je i zašto  Bećir i zašto njegova tobožnja knjiga Kuće beskućnika zaslužuju najveće državno priznanje.
Morao si o tome otvorenije. Pa i kad je doktorica ministarka kulture objasnila kako oni nemaju veze sa tim, što znaš da nije istina, ti nijesi baš bio do kraja opredijeljen. Jeste da si naginjao, ne mogu reći, ali se očekivalo da budeš to isto samo zeru više. Ali kako zadriglim koljenica raskubačima, koji su stvoreni za šatorska naselja iz kojih su ponikli, reći sve u brk. Pa đe bi ti kraj bio. Znaš da takvi ne opraštaju. Momentalno bi tražili tvoje razrješenje i postavili nekoga svoga, ko sigurno ne bi glumio evropejca. Ne kažem da ti glumiš, jer sam već konstatovao da si poput Ursule, ali kako se oduprijeti domaćem Donaldu? Nikako! I zato śedi đe si. Bez onog poznatog nastavka ću zaključit ovu priču.
Samo da ti kažem, jer možda nijesi stigao da pročitaš. Nema knjige ni na puškometu. Niko je nije vidio, a kamoli pročitao. A i kako bi kad je nema. To ih nije sprječavalo da glasaju. Jer ta družina boljega od Bećira nema. On im je esencija intelektualizma, a zajam je za vraćanje. Ti to najbolje znaš.

Očekujem te śutra na protestu. Biće to na ulazu u park-šumu Gorica. Ko ośeća antifašizam kao tekovinu, biće tamo. Dođi i ti.  Borba protiv fašizma je stalna dužnost slobodnog čovjeka. Ako si taj, a ja vjerujem da jesi, viđeću te tamo.
Ne misli, neće biti policijske brutalnosti, jer nije tamo ni Raja, ni Gaja ni Vlaja, što će reći nema papalade ala maka. To je u 9 ura. Navidaj sat da ne opozniš.